Life
881 prikaza

"Hasanbegović se ne bavi historijom, već histerijom"

Filip Mursel Begović
Facebook
Pisac Filip Mursel Begović za Express govori o hrvatsko-bošnjačkim kontroverzama, te komentira situaciju u Hrvatskoj i ministru Zlatku Hasanbegoviću

Hasanbegović je fulao slovo u zanimanju, to čime se bavi zove se histerija, a ne historija, kaže Filip Mursel Begović. 

Rođen je 1979. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao kroatistiku i južnu slavistiku. 

U Sarajevu je glavni urednik tjednika Stav, a u Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske izvršni je urednik tiskanog izdanja i online urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. 

Radio je kao glavni urednik godišnjaka Bošnjačka pismohrana u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb, zamjenik je glavnog urednika mjesečnika bošnjačke manjine u Hrvatskoj Preporodov Journal i voditelj dramskog studija Orient Espresso. 

Objavljuje u hrvatskim i bosanskohercegovačkim novinama, časopisima i web portalima. Autor je knjige “Kad zora razrjeđuje strah – izbor iz mlade bošnjačke poezije” (KDBH Preporod, Zagreb, 2010.) i zbirke kolumni, eseja i priča “Begovi su pali na tjeme” (KDBH Preporod, Zagreb, 2012.). Živi u Sarajevu.

Kako se starčevićansko- pravaška slika svijeta, koja je u bitnome definirana od polovice 19. stoljeća do 1945. godine, nosi s današnjim odnosima Hrvata i Bošnjaka, Hrvatske i BiH, katolika i muslimana?

Filip Mursel Begović | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Bošnjaci su bili naklonjeni starčevićanskoj ideologiji iako je bila asimilatorski zamišljena. Općenito, uvijek su se ugodnije osjećali u savezništvu s Hrvatima nego sa Srbima. Ta je priča imala svoj nastavak u NDH i ne govorimo tek o sporadičnim incidentima, nego o romantičarskim priklanjanjima bošnjačke elite. U stvari, govorimo o identitetskim lomovima i nesnalaženju. I pred ratove devedesetih godina Bošnjaci i Hrvati vezali su zastave. No svaka daljnja priča završila je ubojstvom Blaža Kraljevića i prevladavanjem Šuškove struje u Hercegovini koja je krenula s konclogor politikom. Za razliku od Srbije, mi smo u Hrvatskom saboru imali opozicijsku struju koja je osuđivala takvu politiku, tako da stvari nikako nisu crno-bijele. Prijateljstvo dva naroda, dakle, nikad nije u potpunosti narušeno. Međutim, nakon Dretelja i Heliodroma, nakon službene politike Herceg-Bosne podržane iz Zagreba, koju su označili i zločini, završilo je svako romantičarsko priklanjanje Bošnjaka Hrvatima koje svoje korijene ima u ideologiji dr. Ante Starčevića. Jedna od najupečatljivijih slika iz mojeg djetinjstva bila je ona mojega oca Seada u uniformi Hrvatske vojske kako u dnevnom boravku plače nakon što je na vijestima prikazano rušenje Starog mosta u Mostaru. I nije bio jedini. Bilo je to rušenje identita mostobrana koji sam i ja zabilježio u svoj genotip. Nitko me više ne mora ni ne može uvjeravati što sam nacionalno. Moj sin je treća generacija Bošnjaka rođenih u Hrvatskoj. Međutim, kako je moja obitelj nacionalno izmiješana, nikad se nisam zanosio nacionalnim čistunstvom. Uvijek sam takvu izmiješanost shvaćao kao bogatstvo, kao jedan plemeniti kaleidoskopski identitetski mozaik. Na kraju, to ne može biti hendikep, to je dar iz kojega proizlazi da nikoga ne mogu mrziti jer mrzio bih onda i dio sebe.

Jesu li muslimani koji se nacionalno osjećaju Hrvatima brojni? Ako se dobro sjećam, tako se izjašnjava i Mustafa Nadarević koji je nekom prilikom, u polušali, rekao da je on musliman s velikim H...

Musliman s velikim H izrekao je Hido Bišćević, uvlačeći se Tuđmanu na njegovo pitanje je li on musliman s velikim ili malim M. Mi smo se na to šalili da je Hido musliman s malim K. Po posljednjem popisu Hrvata, muslimana u Hrvatskoj ima oko 8000. Zanemariv dio tog broja otpada na Hrvate koji su primili islam, zatim strane državljane muslimane koji su Hrvati postali stjecanjem državljanstva. I dio Roma muslimana osjeća se Hrvatima. I dio Bošnjaka koji je izbjegao od rata, da bi bez problema dobio domovnicu, izjasnio se Hrvatima. Također, i dio ljudi bošnjačkog podrijetla osjeća se Hrvatima i to je sasvim legitimno. Oduvijek je postojala veća ili manja grupa muslimana koji su se osjećali Hrvatima. Međutim, Bošnjaci u Hrvatskoj su zaista cvijeće, ali ne ono iz političko povijesnog programa i ideološke vaze Starčevića ili Pavelića. Bošnjaci su bitno utjecali i divno su zamirisali u suvremenoj hrvatskoj kulturi – glumištu, filmu, književnosti, slikarstvu, znanosti, privredi... Predsjednik Tuđman, pak, naprosto nije znao što bi s takvim cvjećarskim imaginarijem - ni kao političar ni kao povjesničar koji je Bosnu shvaćao kao kolonijalnu tvorbu. Zamislite, mojeg je oca godine 1989. u Društvu hrvatskih književnika pitao: ‘Što ti misliš, tko su uopće muslimani?’. Po mnogima, donosio je krive odluke o Bosni i baš je zbog nje doživio raskole i otpadništva u svojem užem krugu. Kao nevelik narod, posebno kad govorimo o bošnjačkoj manjini u Hrvatskoj, Bošnjaci prvenstveno mogu biti prepoznati kroz kulturu. I zato sam posebno nesretan što se od uspostave nove vlasti u Hrvatskoj o odnosima Hrvata i Bošnjaka priča isključivo kroz pravašku paradigmu Ante Starčevića i političku manipulaciju zločinca Ante Pavelića. U 2016. godini muslimani slave 100 godina od službenog priznanja islama u Hrvatskoj, a to je razlog da se sumira i istakne ono gdje se na najljepši način kulturološki prožimamo i ispreplićemo, a ne ona mjesta iza kojih nas vrebaju nesretni zlodusi tzv. ustaških ‘šehida’.

Činjenica je da su i Frank, i Starčević, i Pavelić muslimane vidjeli kao Hrvate, dok ih je kao naciju službeno priznao Tito, odnosno komunisti. Ipak - to je u biti asimilacionistički stav...

Komunisti su neosporno u početku bili vrlo surovi prema vjerskom identitetu. Budući da je taj identitet bio do devedesetih najbitniji kohezivni faktor Bošnjaka, ne treba čuditi da se na to razdoblje gleda revoltno. Etnokonfesionalna osnova nacionalnog identiteta nije samo bošnjački specifikum, u stvari Bošnjacima je nametnut sličnim procesom kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca. Međutim, komunisti su pokrenuli proces zakašnjelog priznavanja realnosti nacionalne emancipacije Bošnjaka (dio Partije je bio protiv), odnosno muslimana s velikim M. Proces je to koji je vodio k ostvarivanju modernog bošnjačkog identiteta. U pravu ste, ni Starčević ni Pavelić nisu imali ni približno slične zamisli u vezi identiteta bosanskih muslimana.

Kako su Bošnjaci primili Hasanbegovićevo imenovanje za ministra? Koje implikacije ono nosi imamo li na umu njegovo poimanje nacionalnog pitanja u ovoj regiji ili, kako bi rekao naš novi ino-ministar Miro Kovač, u susjedstvu? Kakav je ‘šušur’ bio u Sarajevu nakon imenovanja?

Svečano obilježena 100. obljetnica pravnog i institucionaliziranog islama u RH | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)

Bošnjaci u BiH, koji su upoznati sa znanstvenim radom Hasanbegovića, bili su većinom u nevjerici kad su počeli izlaziti detalji o njegovu ‘filoustaškom backgroundu’ i kad su shvatili tko im je bio predstavljen kao ‘ugledni znanstvenik’ koji se bavi sržnim mjestima povijesnog identiteta bosanskih muslimana i muslimana u Hrvatskoj. Isprva je podosta Bošnjaka željelo vjerovati da su njegove izjave iz prošlosti izvučene iz konteksta, zatim je po mojoj ocjeni većina okrenula glavu od Hasanbegovića, baš kao što okrećete glavu kad vidite nešto neprijatno i nasilno na ulici. Hasanbegović nije u interesu bošnjačke javnosti jer je ona prepoznala da joj ne pripada. Njegovo postavljanje za ministra nije slučajno i nema nikakve veze s Bošnjacima. Na toj je poziciji jer je prepoznat kao vješt komesar koji je u stanju provesti čistku. On stoga nije dobio svoj legitimitet iz bošnjačke i muslimanske zajednice u Hrvatskoj, a kamoli BiH – on je prvenstveno problem HDZ-a i laičkih udruga proizišlih iz Katoličke crkve koje su imale značajnog udjela u njegovu instaliranju na mjesto ministra. Javnu potporu koju je dobio od nekih članova Islamske zajednice RH, odreda je potpora njegovih koalicijskih ili stranačkih kolega muslimana. Grubu uzurpaciju vjerske institucije za političko agitiranje od strane glavnog imama zagrebačke džamije Aziza ef. Alilija, koji je direktno podržao Hasanbegovića po uzoru na transparent ‘Svi smo mi Mirko Norac’, ispravno je prepoznao muftija Hasanović i priopćenjem izvukao vjersku zajednicu iz političkog svrstavanja gdje joj nije mjesto.

Je li proces bošnjačkog konstituiranja u naciju dovršen? Kako se recimo u nacionalnom smislu definiraju sandžački muslimani?

Popisom stanovništva u BiH 2013. i rezultatima koje je potvrdila europska agencija, a koji nikako da se objave, sad smo sigurni da je Bošnjaka u BiH više od 50%. Stoga, proces potvrđivanja povijesnog imena Bošnjak koje je ukinuto 1907. je završen. Isto se većinom odnosi i na kompletnu bošnjačku dijasporu, a to uključuje i Sandžak. Svjedočimo stanovitoj političkoj nezrelosti bošnjačkog naroda, ali to ne treba čuditi nakon trauma koje su proživjeli devedesetih.

Ministar je prije nekoliko godina na dženazi Mirsada Bakšića izjavio da je slom NDH bio najveća tragedija hrvatskog naroda. No da je NDH potrajala, Bošnjaka danas ne bi bilo - bili bi samo Hrvati muslimanske vjeroispovijesti?

Ne znamo što bi bilo, pa ni hipotetski. Prije svega, Bošnjaka ni fizički ne bi bilo jer je NDH propustila zaštititi Bošnjake od genocida. Isto vrijedi i za eventualnu pobjedu rojalista, odnosno četnika. Jedini garant opstanka i nacionalne emancipacije bili su NOB, AVNOJ i ZAVNOBiH. No hvala Bogu da NDH nije potrajala, ne samo zbog Bošnjaka, nego zato što je provodila stravične zločine. U konačnici bila je i antihrvatska zbog rasprodaje hrvatskog teritorija. Osobno, vjerujem da je krajnji cilj NDH bio da se na kraju u cijelosti obračuna i s Bošnjacima. U konačnici takve homocidne politike svi su stanovnici Hrvatske mogli doživjeti istu sudbinu kao i Srbi i Židovi. U javnosti je malo poznato da su i Bošnjaci bili žrtve jasenovačkih stratišta. Vjerojatno najpoznatiji primjer su dvojica ujaka aktualnog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Muhamed Repovac je ubijen u Jasenovcu 1943. godine, a Bakir Repovac u Lepoglavi 1944. godine. Upravo je iz znaka ljubavi prema ubijenom bratu Izetbegovićeva majka nadjenula svojem sinu ime Bakir.

Zlatko Hasanbegović je, puno prije nego što je postao ministar, osuđivao proračunsko izdvajanje novca za manjinske kulture, ali se nije libio uzeti ga za svoje radove koje su mu suizdavale manjinske institucije. Ne čini li vam se da on ima prilično totalitarnu sliku nacije, u kojoj nema mjesta za pretjerane raznolikosti - ako tog mjesta uopće ima...

Zlatko Hasanbegović u Jasenovcu | Author: Nikola Cutuk (PIXSELL) Nikola Cutuk (PIXSELL)

On nacionalne manjine u Hrvatskoj vidi kao parazite na državnoj sisi. Kao svaki hrvatski ultradesničar manjinsko vidi kao opterećenje za državni budžet, koje za novac poreznih obveznika napada većinski narod promovirajući vlastitu kulturnu autonomiju. Kao da to pravo nije standard EU. Ovdje se ne shvaća da npr. Srbi i Bošnjaci, kao dva najveća manjinska naroda u Hrvatskoj, ne troše samo novac poreznih obveznika Hrvata, nego i vlastiti. Nitko Srbe i Bošnjake ne pita je li se slažu sa sadržajem ksenofobičnih desničarskih časopisa koje također financira država. Srbi i Bošnjaci imaju pravo, ne samo kao zaštićene manjine, nego i čistom računicom trošiti vlastiti porezni novac. A sadržaje koje objavljuju njihovo su pravo na vlastiti društveni, kulturni i politički svjetonazor. Osobno, a to se vidjelo u bošnjačkim manjinskim časopisima koje sam uređivao ili još suuređujem, ne promišljam svoj odnos prema većini kao što to rade srpske Novosti, ali demokratski smatram da Srbi imaju puno pravo na vlastiti pogled i da ja nemam pravo da na taj pogled utječem ili da ga krojim po vlastitim zamislima. Srbi će na svoj način graditi svoj odnos s Hrvatima, a mi na svoj. Hrvatski Bošnjaci vole zemlju u kojoj su rođeni i osjećaju je kao svoju domovinu. Međutim, za pretpostaviti je sljedeće: HDZ će sigurno oštro preispitivati manjinske kulturne autonomije. Slijedom toga ‘Nova nacionalna paradigma’ ima za cilj instaliranje HDZovih poslušnika u Savjetu za nacionalne manjine RH. To je scenarij koji je davno osmišljen i dobro isplaniran, na Savjetu je da se tome odupre i da spriječi kaznene ekspedicije prema manjinskim medijima. Napad Karamarkova i Bandićeva bošnjačko-albanskog janjičarskog odžaka već je počeo. Na udaru su bošnjački mediji u Hrvatskoj koji se usuđuju kritički promišljati manjinsku političku, društvenu i kulturnu stvarnost. Prema relevantnim podacima s kojima raspolažemo, cilj je da se preuzmu sve bošnjačke manjinske udruge u Hrvatskoj, koje bi se potom stavile u službu ‘Nove nacionalne paradigme’, osmišljene i dijelom i iz Hasanbegovićeve revizionističke pameti. Ovaj program aktivno pokušavaju provesti odmetnuti centri moći unutar Islamske zajednice RH, koji su politički aktivni u HDZ-u i stranci Milana Bandića.

Sigurno ste čitali njegove glavne radove. Kakva je vaša ocjena Hasanbegovića kao povjesničara? Hasanbegović ‘NOB’ u pravilu stavlja u navodnike, pa te iste navodnike stavlja na opis NDH kao ‘fašističke’.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović razgledala Muzej Apoksiomena | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)

Iako su Hasanbegovićeve ideje nadiđene te se on sa svim svojim istomišljenicima slobodno može smjestiti na retromargine povijesti, možemo primijetiti da bi se njegova ‘znanstvena’ pojava u Hrvatskoj i Bosni mogla svrstati pod sintagmu znanstvena demonizacija, a ne divinizacija Bošnjaka. Po mojem osobnom sudu problem s Hasanbegovićevim radovima nije isključivo u onome što je napisao, nego u onome što je ciljano izostavio. U svojoj prvoj knjizi ‘Muslimani u Zagrebu’ neslučajno ne inzistira (jer ga ne zanima) na istraživanju djelovanja bošnjačkih ljevičara u Hrvatskoj, a izostavlja muslimane i Bošnjake u NOB-u, odnosno ratni period se promatra isključivo kroz vizuru NDH, a u akribične i dokumentirane tekstove onda se podmeću nepotkrepljene teze. Hasanbegoviću je milo da se Bošnjake prikaže isključivo kao pripadnike ustaškog pokreta i baštinike takvog hrvatskog nacionalizma. Što nije netočno u predmetnom razdoblju, ali nije ni približno cjelovita i objektivna slika. I danas sam neugodno začuđen da je mentorstvo nad tim magisterijem potpisao Ivo Goldstein, što Hasanbegović koristi da kaže kako je Židov i ljevičar potvrdio njegove znanstvene nalaze. Netko, ipak, u tom neobičnom dvojcu ima koristi. Hasanbegovića se pak najbolje može demontirati analizom njegovih medijskih nastupa. Metodologija Hasanbegovićeve demagogije nam poručuje da je „povijest 2. svjetskog rata komplicirana“. Nju nije moguće razumjeti putem “ispraznog moraliziranja”. Pod ispraznim moraliziranjem Hasanbegović podrazumijeva način na koji SAD, Rusija i Evropa promatraju sunovrat njemačke države u Drugom svjetskom ratu. Sve što ste mislili da znate o ratu, dragi čitaoci, nije ništa drugo do li “pseudohistorijski klišeji o ‘dobru’ i ‘zlu’, ‘fašizmu’ i ‘antifašizmu’“. Kao i svaki dobar revizionista, postmodernističke retorike, a antimodernih poriva, i Hasanbegović stavlja pod navodne znakove termine koje želi poljuljati. Ne samo da su dobri postali “dobri”, a zli “zli”, čime Hasanbegović sugerira da je naše čitanje crno-bijelo, jer u stvari malo su nacisti i ustaše bili dobri, a malo saveznici i partizani, malo su saveznici i partizani bili zli - a malo nacisti i ustaše, nego su čak i sami fašisti postali “fašisti”, a antifašisti “antifašisti”. Hasanbegović je u više navrata pokazao svoj crno-bijeli redukcionistički pogled na svijet: partizanski pokret je srpska ujdurma, a Hrvati katolici i Bošnjaci muslimani su na NDH strani i s Nijemcima. Zar vođa partizana Tito nije bio Hrvat, a zar su Vahida Maglajlić i ostali muslimanski narodni heroji svi bili prerušeni bjelavski Sefardi, članovi masonske lože jevrejsko-srpskog društva prijateljstva. Jadne li su pameti oni koje sedamdeset godina poslije rata netko još uvijek može novačiti za rat u izgubljenoj bitci. Trpati Bošnjake, u naše doba, u vagone onih koji su izgubili rat ravno je samoubojstvu. Kad se sve sabere i oduzme, smjer Hasanbegovićevog javnog djelovanja je nepokolebljivo isti već godinama - stalna afirmacija znanstveno neartikulirana nacizma, ustaštva i integralnog hrvatstva. Bilo kako bilo, rezultat je isti: zloupotreba vjere i vjerske institucije koju tobože štiti, manipulacija njima i demagogija.

Kako ocjenjujete njegove stavove o Huseinu Đozi?

Zlatko Hasanbegović | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Najgore što se moglo dogoditi za Huseina ef. Đozu bilo je da ga brani filoustaša Hasanbegović. U čemu se sastoji Hasanbegovićeva nakana da kada intervjuiran u „Oslobođenju“ ustaje protiv „demonizacije Huseina Đoze“. Nakana mu je nečasna, bez sumnje kao i ideje koje ustrajno, doduše u posljednje vrijeme više-manje prikriveno, promovira. Uvjereni i ideološki isprofiliran Hrvat musliman, dakle onaj koji svoje inspiracije vuče od utopijskih postavki dr. Ante Starčevića, taktički je ispravno ocijenio da je u današnje doba praktički nemoguće uvjeriti Bošnjake da su Hrvati, pa ih je iz pozicije hrvatskog nacionaliste pokušavao potaknuti da budu bošnjački nacionalisti, a to u predmetnom vremenu iz kojega Hasanbegović promatra svijet naprosto ne postoji. Iz tog pravca dolazi njegovo branjenje ef. Đoze, odnosno njegovog sudioništva u SS vojnim formacijama. Ne brani Hasanbegović bošnjaštvo, što je dio naivne javnosti u BiH pomislio, on kao deklarirani hrvatski radikalni desničar brani sva ideološka skretanja među Bošnjacima. Hasanbegović će se nadmeno ismijavati s „bosanskom medijskom kaljužom“ da bi istom u „Oslobođenju“ sasuo endehazijsku nečist smještajući u isti koš partizane i četnike. Naime, po Hasanbegoviću i jedni i drugi su srpski pobunjenici na teritoriju NDH, i jedni i drugi su muslimanomrsci od kojih se muslimani moraju štititi. Nesumnjivo da je Hasanbegović fulao slovo u zanimanju, to čime se bavi zove se histerija, a ne historija. Iz svega je vidljivo da je on naknadni legalista na strani legalnih NDH vlasti i njihovih njemačkih podržavatelja koji su na njegovu žalost izgubili. Stoga, čini se da je Hasanbegović potpuno zaostao, u znanstvenoj akribiji i moralno kao čovjek, za razliku od efendije Đoze koji je, bez obzira na svoje tadašnje zablude, bio barem u duhu svoga vremena, dakle, moderan. Đozo je nakon rata rehabilitiran te je bio ispred svoga vremena kao nosioc reformističke i modernističke muslimanske svijesti. Neobranjivo iz njegove prošlosti ne može se braniti, ali se nipošto ne može nijekati ni njegov ogroman značaj za bosanske muslimane nakon rata. Problem vidim u nevoljkosti bošnjačkih znanstvenika da se objektivno pozabave ovim pitanjem. Ponavljam, najgore što se moglo dogoditi je da Hasanbegović definira Đozin status.

Nedavno su se na trgu postrojili pravaši u crnom, u Osijeku se na utakmici Izrael-Hrvatska skandiralo ustaškim pozdravima. Na stranu povijesni sentimenti, NDH nostalgija - nije li to NDH futurizam...

Nisu Nijemci nimalo blesavi. Prošli su kolektivnu katarzu, a i dalje inzistiraju na osudi nacizma, i to neprestano promoviraju na razne načine. Znaju očito da crni zmaj samo spava i da ga je moguće probuditi ako se neće njegovati antifašistički svjetonazor, naravno uz posvemašnji demokratski medijski pluralizam. Iako ne treba biti paranoičan, pojava crnokošuljaša na ulicama Zagreba, ali i onih koji uzvikuju “Za dom spremni”, samo pokazuje da je nova vlast nedavno probudila tu životinju iz dubokog sna. Ako se neće njegovati manjinsko, ako se neće njegovati i poticati medijski pluralizam ta će crna životinja jačati.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.