Life
30297 prikaza

Goebbelsova tajnica: "Lagali smo o broju silovanih Njemica..."

Nastavak sa stranice: 1

Tako je opisala prijelomni govor ministra propagande koji se prenosio i preko radija i koji je milijune Nijemaca bacio u kolektivni trans te odveo u konačni slom, u travnju 1945. godine. Hitler se ubio 30. travnja, a prema njegovoj prethodnoj naredbi, naslijedio ga je Goebbels, koji se s njim skrivao u bunkeru. Dan nakon Hitlerove smrti Goebbels je pokušao privoljeti Sovjete na primirje, a kad su ovi to odbili, svakom od šestero svoje djece, u dobi od 5 do 13 godina, ubrizgao je injekciju morfija.

Nacistički eksperimenti | Author: screenshot/youtube screenshot/youtube
Njegova supruga Magda ubila ih je kapsulama cijanida, nakon čega su Goebbels i Magda izašli u dvorište i počinili samoubojstvo. "Saznali smo za njihovu smrt u skloništu ministarstva gdje smo se danima skrivali i opijali da ne budemo svjesni stvarnosti", prisjetila se Brunhilda koja je nakon ulaska Crvene armije u Berlin završila u ruskom zatvoru. Provela je tamo četiri godine, a taj period života opisala je samo jednom rečenicom: "Život nije krevet od ružinih latica".

S vremenom se ponovno zaposlila na radiju i 1971. otišla u mirovinu. Tek 2005. sakupila je hrabrost i uputila se u upravo otvoreni berlinski Memorijalni centar holokausta raspitati se o Evinoj sudbini. Saznala je da je Eva Löwenthal deportirana 1943. u Auschwitz, gdje je i umrla 1945. Brunhilde Pomsel umrla je u staračkom domu u 106. godini – kako simbolično - mirno u snu. Christian Krönes, jedan od redatelja ovog moćnog dokumentarnog filma, kaže da ga je zapanjila besprijekorna Brunhildina memorija.

Fasciniralo ga je što je već u razgovorima koji su prethodili snimanju dokazala da je vrlo vješt, svjestan i iznimno zanimljiv pripovijedač. "Vrlo se precizno sjećala mnogih detalja i nikad nam nije pričala o nečemu što je tek čula, nego samo o onom što je sama proživjela i doživjela, i situacijama koje je vidjela." Iako im je trebalo nekoliko mjeseci da je nagovore na razgovor, kad je pristala, shvatila je da je pogriješila jer je sve to za nju bilo vrlo naporno.

"Htjeli smo da se nakon mnogo godina ponovno detaljno prisjeti svega. Da progovori o stvarima koje su za nju bile davno zatvoreno poglavlje i da izađu sjećanja koja su godinama bila sakrivana u njezinoj podsvijesti. Iako je požalila što je na to pristala, jednog dana nam je rekla: 'Budući da sam obećala da ću to učiniti – neću odustati'. Dakle, njezin osjećaj odgovornosti da izvrši zadatak do kraja, o kojem priča u filmu, nije je napuštao ni u starosti."

Krönes smatra da je njezina priča tim zanimljivija jer glavna protagonistica ne govori ni s pozicije žrtve ni s pozicije zločinca, nego s pozicije običnoga građanina. "Priče o tzv. 'sljedbenicima' još nisu ispričane niti je ta tema iscrpljena. A mi zapravo govorimo o milijunima ljudi koji su postali suučesnici tog sustava jer nisu mogli i nisu imali hrabrosti reći 'ne'. Brunhilde Pomsel sebe uopće ni ne smatra krivom jer nikad nije razumijela širu sliku.

Njezina perspektiva iz koje je promatrala život i svijet bila je uvijek vrlo osobna. Mogli bismo reći vrlo sebična. Često puta oni koji su bili uključeni na bilo koji način u zločine kasnije pričaju o nekakvom kajanju. Meni to ne zvuči uvjerljivo. Za razliku od njih, Brunhilde kaže da bi željela da je bilo drugačije, ali zbog toga odbija ponijeti teret krivnje. Nije se trudila prikazati sebe boljom ne go što jest. I sama u jednom trenutku izgovara: 'Ni danas se ljudi ne ponašaju drugačije.'

Gledamo kako se stotine utapaju u Sredozemnome moru, a odmah nakon toga uživamo na cocktail-partyju." Upravo zbog toga ovaj film je puno više od priče o Brunhildi Pomsel. Redatelj smatra da bi se gledajući ovaj film svatko od nas trebao zapitati "što bih ja učinio, bih li izdao svoja načela zbog osobnog probitka i mogu li vjerovati svojim moralnim stavovima?".

"Film jasno poručuje da te opasnosti uvijek vrebaju i da je zbog toga potrebno stalno o njima razmišljati, analizirati ih i o njima raspravljati. Uostalom, duh današnjeg vremena podsjeća nas na tu tužnu prošlost. I da – upravo su obični ljudi ti koji su uvijek odgovorni za političke katastrofe. Ljudi su spremni vjerovati da se jednostavnim rješenjima mogu apsolvirati složeni problemi i oni koji baš tako razmišljaju, postaju lak plijen populistima i ekstremistima svih vrsta.

Kao što je jednom rekao Franz Kafka: 'Pojedinci postaju krivci kad djeluju bez razmišljanja o posljedicama'. Kako kaže Krönes, posljednjih godina svojeg života Brunhilde Pomsel pomno je pratila politička previranja u Europi i svijetu. Brinula ju je situacija u Europi, Turskoj i SAD-u. Tvrdila je da retorika Donalda Trumpa ima jako puno sličnosti s retorikom 30-ih godina prošlog stoljeća. Objasnila je i zašto: "Ljudi se boje, a kad se boje, lako je s njima manipulirati".

Uoči filmske premijere u Münchenu, Brunhilde Pomsel dala je posljednji intervju. Na pitanje zašto je pristala na film, rekla je da to sigurno nije zato da bi očistila savjest: "Film će biti moje ogledalo. U njemu ću konačno vidjeti gdje sam pogriješila. Sretna sam da su moji dani odbrojani. U ovo malo vremena koje mi je ostalo, a riječ je o mjesecima, a ne o godinama, želim vjerovati da svijet neće opet krenuti u pogrešnom smjeru, iako se jezive stvari i dalje događaju. Sretna sam da nemam djece zbog koje bih morala brinuti".

S njom se slaže i Christian Krönes, koji smatra da je Brunhildin strah i pesimizam spram budućnosti bio opravdan, jer recentna zbivanja uvelike podsjećaju na sve ono što je prethodilo pojavi nacizma u Njemačkoj: "Ekonomska kriza iz 2008. godine ostavila je traga. Ljudi su i dalje ozbiljno zabrinuti za svoj prosperitet i egzistenciju. A onda je Europu zapljusnuo i val izbjeglica.

Nestalo je empatije i odjednom se na sve izbjeglice gleda kao na potencijalne teroriste. U vrlo kratkom vremenu, u zemljama pogođenim izbjegličkim valom, desno orijentirane stranke dobile su na važnosti i u njima se sve češće čuju pozivi za snažnim vođom. Na sve strane niknule su bodljikave žice. Jedina razlika je da ovaj put to nije samo slučaj u jednoj zemlji, kao što je to bio slučaj s Njemačkom 30-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj put cijeli se europski kontinent nagnuo udesno. Stvarno je zabrinjavajuće da smo tako malo naučili iz ne tako davne prošlosti."

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.