Life
21436 prikaza

'Gledali smo s generalima kako sirijski tenkovi gaze ISIL'

Sirija, putovanje po linijama fronte 2016., Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek
1/6
Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek
Hrvatski novinarski dvojac u dokumentarcu "Sirija - zemlja na raskrižju" opisuje prve linije rata u Siriji

Papa Ivan Pavao II. Siriju je posjetio na svom pastoralnom putovanju u svibnju 2001. Hafez al Asad, prethodni autokratski predsjednik, bio je tada pokojni već jednu godinu, a naslijedio ga je sin Bašar al Asad, koji, kako kruži priča, nije bio posebno oduševljen novom ulogom. "Dobro došli u Siriju, kolijevku kršćanstva", tim riječima pozdravio je 36-godišnji Al Asad Papu. Sirija se stala otvarati, razvijati, ali – kako se ispostavilo – ne dovoljno brzo.

U građanske demokratske prosvjede 2011. umiješali su se militantni islamisti, podsjeća dokumentarac "Sirija – zemlja na raskrižju" hrvatskog novinarskog dvojca Hrvoja Ivančića i Gorana Šafareka. "Homs je bio grad u kojem su građanski prosvjedi bili najmasovniji. A onda je građanska revolucija ukradena. Do danas je ostalo sporno jesu li prve hice ispalili islamisti na vojnike ili vojnici na prosvjed. Potekla je krv, osnovane su pobunjeničke brigade i započela je bitka za Homs koja će odnijeti 2000 života.

Sirija, putovanje po linijama fronte 2016., Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek | Author: Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek

Borbe su se vodile za svaki kat, ulaz, prometni znak. Linije su postale tako utvrđene da je jedini način za napredovati bio sravniti sve sa zemljom. Na kraju je opsada završena sporazumom", opisao je početke već šestogodišnjeg rata Ivančić za Express. Siriju je prvi put posjetio 2007., kao mladi backpacker, ne posebno zainteresiran za politiku. Upoznao je vedre, energične, tipično bliskoistočno gostoljubive Sirijce. U tada 3,5 milijunskom Damasku po kafićima i klubovima lumpovalo se cijele noći.

2015. je obišao zemlju koja je krvarila već četiri godine. 2016. se sa snimateljem Šafarekom vozio iz Bejruta prema Damasku i vrtio u glavi sve one scene kojih se nagledao po snimkama o islamistima al Nusre, al Kaidine glavne islamističke frakcije, jedne od najjačih pobunjeničkih skupina, kako odrubljuju glave novinarima koje su oteli dok su ovi, pa, slično ovako kao Ivančić i Šafarek, putovali prema Damasku, Homsu, Hami, Alepu...

Već prvom pogledu na Damask postalo je jasno da ipak nije cijela zemlja razorena. "Središte grada je očuvano, ali nema turista, naravno, koliko god postoje neke turističke agencije koje pokušavaju prodavati ‘ratne aranžmane’. Danas kad domaći vide stranca kako šeće, smatraju to egzotičnom pojavom i drago im je da se netko zanima za njihovo stanje", opisao je Ivančić. Grad je i dalje sekularan, žene doduše uglavnom nose marame, ali hodaju bez pratnje, nerijetko u suknjama koje otkrivaju noge ispod koljena.

Međutim: "Zbog priljeva izbjeglica, Damask sada ima sedam milijuna ljudi, duplo više." A to znači da je samo u Damasku, od ukupno 11 milijuna izbjeglica, utočište pronašla četvrtina njih i još tri milijuna po drugim sirijskim gradovima. U legendarnom suku al Hamidiyya živi se naizgled normalno. Nude se začini, slatkiši, alat, pribor za sve i svašta, zlato, strane haljine. Ipak, svima je jasno da su ovakva mjesta zbog velikog broja ljudi privlačna meta bombašima samoubojicama.

"Kad kao novinar ostajete samo 10 dana, koliko traje viza, morate paziti što ispitujete, što je i logično za zemlju u ratu. Prije 10 godina u ovom gradu je cvao turizam. Neko mjerilo slobode ogledalo se u tome što si u svakom kafiću mogao popiti pivo, što je grad živio od jutra do mraka, cijele noći ulice su bile pune. A sada, u 21 sat ulice su prazne, čuju se samo agregati, jer struje ima svaka četiri sata po dva sata, i detonacije iz Jobara", opisivao nam je razlike koje je uočio.

Malhama Tactical - treneri islamista Blackwater džihada Top News Strani plaćenici: Učimo džihadiste klati i ubijati

Jobar je istočno predgrađe u kojem su se i Sirijska vojska i islamisti, ponajviše Jaish al Islam i nešto al Nusre, tako čvrsto ukopali svaki sa svoje strane da je napredovanje nemoguće. Odmah na Jobar nastavlja se subruralno predrađe Istočna Gouta, u kojem su islamisti pod okruženjem Sirijske vojske.

"U Damasku se psihoza ne osjeti, jer ljudi nakon šest godina oguglaju i na nestašice i na glad, pa i na udaljene eksplozije granata. Ali na prvoj liniji fronte, na 50 metara od pobunjenika, kad vidite da granata padne u blizini... A samo malo dalje djeca igraju nogomet", opisao nam je Ivančić kako se osjećao dok su snimali prizore, primjerice, kad je stajao uz sirijskog vojnika koji kalašnjikovim cilja kroz rupu u grudobranu. Ovdje civili žive i ginu na prvoj crti. Kao i oko 200.000 civila u okruženju u Istočnoj Gouti. "Naravno da nisu svi ti ljudi tamo islamisti", napominje Ivančić.

Ali Jobar, udaljen samo tri kilometra od centra Damaska... Do prve linije tamo stiže se taksijem, da bi se zateklo prizor doslovno kao da je pala atomska bomba. Ovdje je urbana bitka po ruševinama dovedena do krajnosti. Negdje treba trčati zbog snajperista, pa kroz tunele, kroz rupe u zidovima kuća izbušene kao koridore za vojsku s jedne, ali i pobunjenike s druge strane. Pobunjenici su ranije znali prokopati tunele i ispod vladinih zgrada, nakrcati ih tonama eksploziva i dići u zrak.

Takvom jednom divovskom eksplozijom, kad su stijene letjele tko zna koliko desetaka metara u zrak, islamisti su prije koju godinu razorili dio sjevernog bedema povijesne, monumentalne citadele u Alepu. Na kraju jednog tunela u Jobaru Ivančić i Šafarek stigli su u ekstremno utvrđeno mitraljesko gnijezdo s prekaljenim borcima, ali i ročnicima na odsluženju dvogodišnjeg vojnog roka. Mladi Rabal Husein im je ciljajući kroz rupu pričao mirno kao da opisuje izlaske u grad:

"Na liniji ostajem oko jednog mjeseca, ovisno o stanju. Ako je potrebno i duže. Kad je mirno, onda posjetim obitelj." U dokumentarcu jedan im je časnik ispričao da pobunjenici iskorištavaju glad na svojim područjima i vrbuju borce za šest kilograma riže mjesečno, vrijednosti 20 dolara. Po svoj prilici je govorio istinu, jer se takve priče često čuju posljednjih godina. A svjedočanstva u Damasku...

Sirija, putovanje po linijama fronte 2016., Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek | Author: Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek

"Iza svega stoji Saudijska Arabija", kazao je novinarima stariji muškarac s maramom poput beduinske. Žena oko 40 godina rekla je pak: "Ja sam majka mučenika", što znači da joj je sin poginuo ili ubijen. A Omajadska džamija u Damasku i dalje je središte života, tu se i dalje okupljaju i muslimani i kršćani. Na molitvu, druženje, ili čitaju, netko i samo da malo odmori. Ovdje je sahranjena glava Sv. Ivana Krstitelja, tu se nalazi i Saladinova grobnica, velikog vojskovođe koji je otjerao križarske okupatore u srednjem vijeku.

"Siriju, hvala Bogu, karakterizira duhovno jedinstvo tri velike religije; islama, kršćanstva i judaizma. To se posebno vidi ovdje u Damasku, lako je osjetiti harmoniju između starih gradskih četvrti", kazao je Omar Abuharbi, mujezin u Omajadskoj džamiji. To je, zapravo, glavni adut Asadove vlade, kojoj se ne može osporiti da se bori za jedinstvenu, sekularnu, multikonfesionalnu Siriju.

Damask, koliko god je bio samo koji dan udaljen od pada 2013., prije nego što su Hezbolah, potom i Rusi, pomogli potisnuti islamiste, u njemu se dijeli humanitarna pomoć, funkcioniraju institucije, zdravstvo i školstvo su besplatni. Čak i tajne službe, koje su mnogi u miru prezirali, sad uz brojne vojne kontrole automobila na ulicama znače sigurnost. Da se preživjeti, bez obzira što je hrana užasno skupa, jer praktično drumski razbojnici napadaju trgovce i konvoje i otimaju im.

Međutim, desetak milijuna Sirijaca ne živi u Damasku, a drugdje zna biti doista gadno, drugdje se ratna psihoza osjeti u punoj snazi. Kao onda kad su Šafarek i Ivančić s prevoditeljem, unatoč savjetima da ne idu noću, iz Homsa krenuli prema autocesti za Damask koju su islamisti, posebno al Nusra često prekidali. , iako je već pao mrak.

"Obišli smo nekoliko kršćanskih gradova, a na toj autocesti je bilo i otmica, posebno prema Malouli. Uglavnom, vozač je na putu prema autocesti negdje pogrešno skrenuo i točno sam osjetio njegovu paniku, vidio sam takav jedan strah u njegovim očima. Posvuda oko nas bio je mrak, sve pusto, nigdje ničega. Srećom, pa smo naišli na punkt Sirijske vojske, koji su nas uputili na neki puteljak. Poslije pet ili deset minuta uspio se nekako pribrati."

Pripadnik al Kaidine vojske u Siriji - al Nusre Maske su pale Top News Koljači iz Alepa su pali, ajmo sad plakati za tim 'herojima'

Šafarek i Ivančić nisu došli do Palmire, iz jednostavnog razloga; bila je pod okupacijom ISIL-a. Što su tamo napravili ovi džihadisti napravili svjetski jedinstvenim spomenicima iz antičkih vremena, poznato je praktično svakome na planetu. Uostalom, buldožerima su se iživljavali na crkvama po krpćanskim gradovima koje su okupirali, primjerice u Qaraytaynu.

Kad je hrvatski dvojac došao do Mahina, također kršćanskog gradića, posljednjeg pred Qaraytaynom, imali su jedinstvenu priliku pratiti napad Sirijske vojske na ISIL u ofenzivi prema Palmiri. "Bili smo na jednoj zgradi s generalima, koji su motorolama upravljali tenkovima, kao u igri Riziko. Teška artiljerija je gađala iz pozadine. Artiljeriju nam iz razumljivih razloga nisu dali snimati. Tada smo shvatili da vjerojatno Rusi koordiniraju dijelom bitke i da se oni nalaze iza. Taj grad u kojem smo bili, Mahin, samo mjesec prije je bio pod ISIL-om. Ostavili su iza sebe mnoštvo mina od kojih stradava jako puno i vojnika i civila", ispričao nam je Ivančić.

U dokumentarcu su prikazali neke topove, tenkove, VBR-ove, početak bitke usred pustinje s nimalo zaklona. I dok su se u daljini vidjela ISIL-ova topnička vozila kako gore, general Younis Ward im je objašnjavao da s vojskom napreduju i demineri i tako neke detalje bitke. Danas je ISIL u Siriji praktično stjeran u mišju rupu. U Iraku se provodi još i gore. Ali tada odlučujuća bitka tek se lomila i prizori iz dokumentarca pomalo su podsjećali na "Pobješnjelog Maxa".

U Mahinu su zatekli kršćane i muslimane kako si uzajamno odlaze na sprovode poginulih vojnika i civila. Nermin Farah je tek dva dana ranije doznala da su joj braću ubili teroristi. "Ušli su u našu kuću i odveli moju braću. Imali su 18 i 22 godine. Poslije toga nas je al Nusra bacila u podrumski zatvor. Pustili su nas poslije 10 dana," ispričala im je u crkvi. Pred al Nusrom pobjeglo je tada čak 12.000 ljudi iz gradića. Abdulah Dahi, vlasnik trgovine, opisao je kako je to išlo:

"Ušuljali su se u grad oko šest ujutro, dok su svi još spavali. Stanovnici su se probudili i spazili militante. Zavladao je strah zbog strahota o kojima smo se naslušali. Sakrio sam se u kuću na tri dana i zatim pobjegao na sigurno." Sirijska vojska uspjela je al Nusru istjerati već za koji dan, ali dvije godine poslije nahrupio je ISIL. Putovati u Siriju, a ne posjetiti Maloulu, kršćanski biser te zemlje još iz Kristovih vremena, promašaj bi bio i u miru i u ratu.

Sirija, putovanje po linijama fronte 2016., Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek | Author: Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek Hrvoje Ivančić i Goran Šafarek

Međutim, grad danas nalikuje na sebe iz mirnodopskih vremena samo zahvaljujući konfiguraciji terena. Mnoge kuće su jako oštećene, neke crkve spaljene... Antoanete Taalab ispričala je kako su se, kad su čuli da je su militanti al Nusre, dakle al Kaide, prodrli u grad, sakrili u njihovoj obiteljskoj kući.

"Razvalili su vrata i ušli dok smo sjedili na kraju sobe i molili Boga da nas ne pronađu. Ali, pronašli su nas i naredili nam da izađemo. Muškarci su izašli, među kojima i pokojni Antoun, Mikhail i ostali. Teta, otac i ja smo ostali pozadi, a ovi su počeli pucati i bacati bombe u kuću. Tad su me ranili. Pritisnula sam ranu i stala moliti Majku Mariju da me ne ostavlja. Muškarce su ubili ovdje u dvorištu", pričala je u filmu, gutala knedlu, jer to su bili trenuci kad su joj ubili brata.

Zbog takvih stvari nešto više od 30 posto muslimana šijita, kršćana, Druza, alevita i ostalih vide u sirijskoj vladi jedinu mogućnost opstanka. Kao i većina onih sunita koji su iskusili napredak društva koje se otvaralo. To je i glavni adut Bašara al Asada, koliko god su protiv njega 2011. prosvjedovali. Mnogi pobunjenici posljednjih godina predali su oružje pod određenim uvjetima, neki se čak i pridružili Sirijskoj vojsci u borbi protiv islamista.

Sekularnih jedinica opozicijske Slobodne sirijske vojske (FSA) danas u Siriji skoro da više nema. 2013. Ivančić je posjetio izbjeglički kamp sa 150.000 Sirijaca u Jordanu i tada su tamo svi redom bili za FSA. A danas? "Kad sam razgovarao sa Sirijcima, primjerice sa studentima u Damasku, starima kakvih 20 i nešto godina, što misle o tim ljudima, rekli su da se od sveg srca nadaju da će se ti ljudi vratiti u Siriju, da će iznova započeti život u svojoj zemlji", kazao nam je Ivančić.

Trailer dokumentarca možete pogledati ispod:

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.