"Ratnički spoljni izgled srazmjeran je kukavičluku, terminologija i simboli (mrtvačka glava) također. Otkud bi četnik mogao biti hrabar, kad su osnova i osnovna pobuda njihovog stava i opredjeljenja kukavičluk i priznanje nemoći pred snagom okupatora!?"
„Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen, a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan. Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovjek, uvijek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Prijateljstvo je primao oprezno i vraški vješto je štitio totalni integritet uma i srca“, u superlativima ga je opisivao Deakin.
To i jest bio razlog zašto je Tito 1951. baš njega poslao da ide potajno u SAD nabavljati oružje od samog vrha CIA-e. Allen Dulles upravo je došao na mjesto zamjenika direktora i Koča Popović mu je bio prvi komunist s kojim se suočio na takav način, usto s tolikim ratovima u životopisu. Pa mu je i nastup bio takav.
„Mislio sam da će da me početi mlatiti! Tražio je da mu na karti odmah pokažem točan raspored naše vojske. 'Dajte mi oružje, da se obranimo od Rusa, pa ću pokazati što već hoćete!'“, prepričavao je taj susret u Langleyju.
Na povratku je svratio Winstonu Churchillu u London, da mu preda neku poruku direktno od Tita, čovjeka kojega je Churchill smatrao svojim ratnim antifašističkim kolegom, iako je jedan bio totalni antikomunist, a drugi komunist.
„Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom: 'Gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?' Odgovorio sam mu: 'Ne znam točan broj, ali ono što sigurno znam je da imaju jednu više od vas na Zapadu'“, i o tome se također pročulo.
A kada je Staljin napokon umro, pa je svijet malo odahnuo, posebno u SSSR-u, i malo se popravili odnosi između SSSR-a i Jugoslavije, opet je Koča Popović bio onaj koji je predvodio delegaciju koja je išla na noge Nikiti Hruščovu u Kremlj.
„ Znate, ja sam onaj zapadni čovjek“, zafrkantski je krenuo Popović.
A ovaj mu je uzvratio:
„Znamo mi dobro tko si ti”, i nasmijao se, doduše kremaljskim osmijehom, ali ipak.
Zapravo se, osim u stožeru CIA-e, potom Churchillu, kasnije će se ispostaviti i Kennedyju, Koča Popović jako svidio i Hruščovu. Kada je Hruščov uzvratio posjet i doputovao u Beograd s cijelom svojom svitom, dok su svirale himne pokazao je gestom Koči da su mu posijedili brkovi. A ovaj mu je uzvratio prešavši dlanom preko glave kako bi mu signalizirao da je Hruščov totalno oćelavio. Iz nekog razloga bio je ljudima simpatičan iako je znao biti i otresit, arogantan.
Tako se tijekom jednog od razgovora tijekom tog posjeta, u neku raspravu išao uplesti potpredsjednik sovjetske vlade, stari revolucionar još iz Oktobra 1917., Anastas Mikojan. A Koča koji nije imao nikakvih problema s egom, ali je dobivao grčeve želuca kad bi ga netko prekidao dok bi on pričao nešto jako pametno, odbrusio je Mikojanu:
„Ti šuti! Ja ću na to odgovoriti.“
„Pametna si ti glava, opasan si ti brko“, smiješio se, opet pomalo kremaljski, Hruščov.
U Jugoslaviji je svoje kolege jako nervirao time što je, iako general JNA, usto iz samog vrha države, pa još od 1966. do 1967. čak i potpredsjednik SFRJ, znači Titov potpredsjednik, a uvijek je i svuda išao svojim „Spačekom“, starim „Citroenom“.
„Jadan sam ja bio Titov potpredsjednik. On je potpisivao pomilovanja, a ja smrtne presude kojekakvim ubojicama i nasilnicima“, pričao je poslije.
Čak je svoju funkciju svodio na razinu „Jovankine posluge“. U svakom slučaju bio je rijetko obrazovan, bitno zapadnijih ljevičarskih nazora od onih kojima je Tito bio okružen, razumio je puno od onoga što nisu razumjeli mnogi oko njega. I zato je 1972., nakon progona iz 1968. i 1971., Titu osobno podnio ostavku. A ostarjeli Tito mu je rekao, nije mu bilo drago zbog toga:
“Zar zbilja moraš ići?“
“Odlučio sam.“
Pa su se rukovali. A onda mu je Tito rekao i ovo:
„ Vi ste, istina, poznati kao tvrd čovjek koji može mnogo da izdrži ali takav povratak ratnika, na Sutjesci poslije 30 godina, to mora da je za vas bilo previše, zar ne?“
Vicko Krstulović, partizanski zapovjednik koji je s 9. dalmatinskom divizijom odbio Titovu naredbu na Sutjesci, ali se izvukao jer je Tito bio slab na Dalmatince, predložio je potom Titu da podnese ostavku u korist Koče Popovića, tako da Popović postane predsjednik SFRJ. Kada je nešto slično nekoliko godina poslije Titu predložio Predrag Matvejević, umalo je završio na prisilnom liječenju na psihijatriji. Jer, kome bi ako ne totalnom luđaku pala na pamet takva ideja?
Krstulović je ipak bio Dalmatinac, pa nije stradao zbog toga, ali mu niti prijedlog nije prošao.
A zanimljivo bi bilo vidjeti što bi bilo da mu prijedlog jest prošao, da je predsjednik postao čovjek koji je spasio i Sutjesku i Tita i Vrhovni štab i NOB onomad u ljeto 1943., a kojega nakon ostavke 1972., godinu poslije, na 30. godišnjicu legendarne bitke uopće nisu pozvali. I dok je sva svita oko Tita na Tjentište došla svečano, on se dovezao sam, nepozvan, u „Spačeku“. Naravno da mu se nitko nije usudio reći da je nepozvan.
Poslije, kad je krenula Miloševićeva era u 80-ima, Koča Popović bio je ogorčen.
„Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasni nacionalistički politički program. Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena“, govorio je 1988. u intervjuu Popović.
Koča Popović nije imao trunke milosti prema nacionalizmima, posebno prema Miloševićevom nacionalističkom divljanju, kojega je krivio za buđenje apsolutno svih zala koja su uslijedila po Jugoslaviji i državama nastalima njenim raspadom.
„Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi se protive svima onima koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljavaju se svakim tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana 'srbenda'. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti“, rekao je Popović.
Velikosrpski nacionalisti su ga zato pljuvali, Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa, pisali su o njemu kao o „propadanju legende“. Znao je isticati da je u svom ministarstvu vanjskih poslova imao 70 posto Hrvata i da mu se fućkalo što su oni Hrvati, a on Srbin. Govorio je da je iz vlasti otišao kad je taj posao postao rutinski i kad više nije mogao trpjeti Aleksandra Rankovića i njegovu potrebu za kontrolom.
„Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da ustupim mjesto mlađima. I došli su poslije mene pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik. Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smijenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom, ali mene nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam“, pričao je.
Takav čovjek je zato početak rata dočekao u Dubrovniku, bijesan kao pas na tipove koji se s brda spremaju uništiti stari, predivni grad što ga je on usto tako volio. Govorio je tada da je „nacionalizam najniži oblik društvene svijesti“. Franju Tuđmana nipošto nije svrstavao na razinu Miloševića, ali je ipak govorio da im je zajedničko to što „neistomišljenike teško podnose“ i „vjeruju u silu i propagandu“.
„HDZ je pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu“, govorio je.
Na kraju se odbio sastati s Tuđmanom 1991., a bilo bi jako zanimljivo čuti kakve je sve planove i zamisli prvi hrvatski predsjednik imao s njim.
„Što ja imam razgovarati s tim malim cinkarošem iz Gošnjakovog kabineta!? Ovi što su se sada dočepali vlasti, čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživjeti kad se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv“, govorio je, misleći na generala JNA Ivana Gošnjaka.
Za Miloševića i njegove nacionaliste svih vrsta, govorio je da su izdali srpski narod i osramotili ga. Na to što su njega stali pljuvati u Beogradu kad im je to preko najvećih medija skresao u facu, odgovorio je da njega samoga vrijeđa to što su ga „još za života pretvorili u legendu“.
„Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina poslije svoje smrti“, govorio je.
A na optužbe da je iz Dubrovnika pobjegao taman u trenucima kad su ga opkoljavali oni koje je prezirao iz dna duše, rekao je:
„Pobjegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bježim glavom bez obzira“, za kraj se narugao i sebi samom i svijetu oko sebe.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Još jedan terorista koji je u zločinima držao lojtru Titi. Neka gore u paklu...
tetošio je zločincu jedru Ličanku!
Nakon "oslobodio Zagreb" dalje nisam čitao s obzirom da danas svi zanmo (oni koji žele znat) kako je izgledalo oslobađanje grada kojeg je vojska napustila 3 dana prije a ostali civili. To je kao da čitam članak o nekome tko ... prikaži još!o je oslobodio srebrenicu 11.7. 1995 ili Vukovar 20. studenog 1991