Life
2768 prikaza

Frankopan: Prije nego su mu odrubili glavu, čitao je erotsku poeziju

Fran Krsto Frankopan
Wikipedia
Prve seksualne spoznaje Fran Krsto Frankopan stekao je uz turske robinje

Draga, steganca raširi Okrugljaka lipo primi Kamo šlisa, tu postavi Dok ti valja ne ostavi.

Tako je pisao Franjo Krsto Frankopan zadajući teške glavobolje budućim hrvatskim intelektualcima. Ne samo zbog erotskoga sadržaja nego zbog zabilježenoga vremenom svoga nastanka. 

Neki su stihovi eksplicite datirani vlastitom Frankopanovom rukom 1670., kada je autor - sa šogorom Petrom Zrinskim - bio u neprobojnoj kuli Bečkoga Novoga Mesta, pod kaznenom istragom za političku urotu protiv krunjene glave Leopolda I. 

Umjesto da smišlja pravne argumente svoje obrane, da zaziva kraljevsku milost, ufa se u Boga, zatočenik je svoje posljednje mjesece potrošio na poeziju koja je čitateljstvu draškala raskalašene seksualne primisli i osjećaje.

Franove zatvoreničke brige bile su posvećene poetizaciji tijela

Nikako i nipošto mučenik Leopoldove politike nije stihove smišljao u ćeliji sumorne habsburške tvrđave, reći će njeni nalaznici potkraj 19. stoljeća. 

Ranije napisane tekstove, kažu oni, u tamnici je samo sređivao za tisak uz pomoć stanovitog Romana, svoga osobnoga službenika kojega su austrijski stražari neko vrijeme puštali u zatvor.

Potiskujući pitanje poetskih motiva, sva je javna pozornost koncentrirana na medij materinskoga jezika. “Evo, gle! Hrvatski velikaš, iz obitelji kakve uza Zrinjsku hrvatski narod nebrojio, nije se stidio pred 1671. pisati hrvatske pjesme il možda i pjevati“, oduševljeno će upozoravati Ivan Kostrenčić pronalazač i prvi izdavač Frankopanovih stihova. 

Ali i dalje ostaje činjenica da su zatvoreničke brige Franje Krste Frankopana bile posvećene poetizaciji dijelova ljudskoga tijela - niže od pojasa. 

Tekstovi su nađeni dvije stotine godina poslije, za prvoga obrazovanoga naraštaja u domaćim ustanovama koji je krasio skepticizam, radoznalost i istraživačka marljivost. 

Tek u “novom čitanju“ dotadašnje povijesti, rekao bi moderni žargon, koji je inicirao Franjo Rački kao osnivač Jugoslavenske akademije znanosti, današnjega HAZU-a, nakon dugačke “omerte“ o antihabsburškoj uroti krenut će se u veliku akciju prikupljanja arhivske građe razbacane u peštanskim i bečkim depoima. 

Nasreću, u tim takoreći “saveznim“ ustanovama radili su neki Hrvati, jedini poznavatelji domaćega jezika među njemačkim i mađarskim činovnicima. I tako je Ivan Kostrenčić, zaposlenik carsko-kraljevskoga arhiva u Beču iščeprkao do tada nepoznate dokumente.

“Dođe mi u ruke sveščić napose vezan pod naslovom ‘Frangepani croatica conscripta (hrvatski napisana od Frankopana). Na prvi mah mišljah da su kakvi privatni listovi, ugovori, račini ili što slična, kakvih stvari napisanih u drugih svezcih podosta nađoh, a na samu urotu ničemu se nedodnose... Al ovaj se put prevarih. Razvežem svežnjić i prva stvar koju tu opazih bijaše pjesmica od same ruke Franje Krste Frankopana napisana...“, napisat će Kostrenčić u predgovoru svoje edicije Frankopanovih pjesama, tiskanih u Zagrebu 1871., u čast jubilarne 200. godišnjice Zrinsko-Frankopanske urote, apsolutno prve koja se u Hrvatskoj obilježila.

Naime, kritičko preispitivanje Račkoga i njegovoga istraživačkoga tima nije nastalo u “slobodno lebdećem“ umu intelektualnih slojeva. 

Stanovitoga mentalnoga ropstva bilo je u tome da se nakon mnogo stoljeća u Hrvatskoj pojavio intelektualni naraštaj koji svoje posjede, službe i povlastice napokon nije shvaćao kao habsburški milodar.

Zagrebačka crkva bila je potpora habsburškom smaknuću urotnika

Uostalom, sječom glava Petra Zrinskoga i Franje Krste Frankopana, njihova je imovina konficirana u korist tadašnje Komore – svojevrsne preteče Fonda za upravljanje državnom imovinom - pa djelomice razdijeljena Habsurgovcima lojalnijem plemstvu križevačke i zagrebačke županije. 

Dok god je postojao nelagodni osjećaj života na račun političkih stradalnika, imena Zrinskih i Frankopana bila su politički nepodobna. Kostrenčićeva verzija Frankopanovoga opusa obuhvatila je manjinu pronađenih rukopisa. Original se sastojao od nekoliko pjesničkih ciklusa. 

No Kostrenčić je uvažio samo jedan – koji je Frankopan naslovio kao “Gartlic“ - priznajući da je kao urednik, redaktor i interpretator publiku zakinuo za stihove koji nisu „posve glatkoga sadržaja“. 

Tako je uz neke stihove “Gartlica“ ( ili vrtića) izostavljena i cijela žanrovska vrsta “Zganki za vrime kratiti“. 

Nekoliko desetljeća poslije, na samom početku 20. st., zagrebačka Crkva - svojedobno potpora habsburškom smaknuću urotnika - počela je pripreme za pokajničku rehabilitaciju Zrinskih i Frankopana prijenosom njihovih posmrtnih ostataka u katedralu na Kaptolu 1919. 

Tim je povodom Ferdo Šišić okupio tada živuće historiografske umove da nekoliko godina prije sastave monografiju “Posljednji Zrinski i Frankopani“. 

Suprotno uvjerenjima o njihovu podzemnom komplotu s Istanbulom, briljantno štivo otkriva da se o savezu s Turcima raspravljalo javno, na Saborima tijekom 1669.: ako se podvrgnu Osmanskom Carstvu, imat će pravo na dotadašnji vlasnički status i kršćansku vjeru.

Za raspirivanje crkvenoga gnjeva, u optjecaj je puštena tvrdnja da se Zrinski namjeravao “poturčiti“. Realno, opasni su bili podzemni Zrinsko-Frankopanski planovi o izboru francuskoga dinasta Luja IV. za novoga hrvatskog kralja.

Domaći uzor napitnica i poskočica, junačke epike i nabožne lirike

Štoviše, po državno-pravnom modelu na Cetingradu posve legitimni. U tom procesu naknadne sudbeno –političke rehabilitacije i revalorizacije urote, drugi je put poklonjena pozornost književnosti Franje Krste Frankopana.

Pa premda Šišićev tim nešto hrabrije od prethodnoga Kotrenčića citira njegove stihove, dajući na znanje da nerijetko rabe riječ “kurva“, nije jenjala nelagodna potreba da se opravda ta prljava terminologija.

“Pikanterije za kojom ide nezrela mladež, a kojom se podražuje iskvarena straž nezasitna strasti, nije u Hrvatskoj našla prikladna zemljišta. Imade pojedinaca koji uživaju u kvargelu, ali većini ljudi se ono gadi“, ustvrdit će jedan od pisaca Šišićeve monografije, tumačeći da je Fran Krsto Frankopan, kao iznimka, zbog svoje svestrane naobrazbe bio izložen kontaminaciji pomodnih žanrova svoga vremena, talijanske i francuske literature koji su “iskvarili njegov prirodni ukus za pjesničku ljepotu“ i njegovu prirodnu ljubav prema “djevičanskoj poeziji“ u hrvatskoj domovini.

Zato se ozbiljna i odgovorna javnost ima zanimati isključivo za Frankopanove karakteristike “narodnoga elementa“ koje slijede domaći uzor napitnica i poskočica, junačke epike i nabožne lirike.

Ta moralna kastracija jednog literanoga korpusa na umjetničku bespolnost i jest i nije bila točno mjerilo vladajuće hrvatske kulture 17. stoljeća: djevice i djevci, dječačići i djevojčice, sigurno nikad nisu pjevali u čast tjelesnoga Erosa, barem dok nisu dovoljno odrasli da, pripremajući se na brak, upoznaju njegove tajne. Etnografi bilježe kako je seksualnu incijaciju mladih muških civila najčešće obavljala neka zrela udovica njihovih sela. 

Vojnici su imali drukčiji put, od kada je svijeta, vojsku su pratile žene bez doma i domovine, nudeći svoja tijela. Koliko je brojao taj bezazleni uzorak unutar auditorija kojemu je Frankopan namijenio svoje “Zganke za vrime kratititi“ - odgovor daje upravo reakcija čitateljstva. 

Riječ je zapravo o 103 pitalice, zamke dvosmislenoga značenja, koje izvrsno testiraju moralnu psihologiju auditorija, uvelike prije njezinoga europskoga nastanaka. Što je to, pita Frankopan:

Nisam te kupil da bih te služil Nego da golo moje tičem v kosmato tvoje Ili Draga, steganca raširi Okrugljaka lipo primi Kamo šlisa, tu postavi Dok ti valja ne ostavi

Svatko sa seksualnim iskustvom, ili barem znanjem, pomislit će na koitus. No Fran Krsto Frankopan kao odgonetku nudi - upravo nevinu alternativu. U jednom slučaju - rukavica podstavljena krznom, u drugom - prsten. 

Ako njegovi izdavači do dana današnjega neće položiti moralni ispit, jer Kostrenčićev pronalazak Frankopanovih zagonetki za uvijek nosi kvalifikacije lascivnosti.

Necenzurirano djelo namijenjeno vrlo uskoj stručnoj javnosti

U tom pogledu nakon Drugoga svjetskoga rata Crkva i ateistička Partija ništa se nisu razlikovali: ukidajući 1966. svoj indeks zabranjenh tekstova, Vatikan je prohibiciju seksualnih sadržaja prepustio svjetovnim vlastima, koje su do ‘80-tih zabranjivale, navodno, pornosadržaje za populaciju između osnovne škole i srednjoškolsku opću kulturu. 

U svojevrsnom kompromisu, djelo Frana Krste Frankopana ‘60-tih je tiskano bez cenzure u “Stoljećima hrvatske književnosti“, ali namijenjene manje-više vrlo uskoj stručnoj javnosti za znanstveni uvid u razvoj domaće literature. 

Ukratko, moralizam domaćih intelektualnih elita – jedino što se nikada nije promijenilo - podnosio je, donosio i propuštao isključivo one golicavosti koje su se dale pokriti teorijskim motivima. 

Nema bolje ilustracije od epizode Ive Sanadera u splitskoj izdavačkoj kući Logos potkraj ‘90-tih godina. Našavši se na rubu bankrota, pokrenuo je ediciju erotske književnosti iz istoga 17. stoljeće Zrinskih, Frankopana, koja je opisivala raskalašeni život u zidinama francuskih samostana. 

Da štivo ne uđe u porezne škare pornografije, kojom je označeno otvaranje prema široj tržišnoj potražnji, recenziju je napisao Predrag Matvejević, neprijeporan sveučilišni autoritet, prezentirajući seksualne scene časnih sestara isključivo kao poučno upoznavanje književne povijesti Europe.

„Kada smo počeli objavljivati razgolićene ljepotice u novinama, Partiji smo objašnjavali da time pokazujemo moralnu trulost kapitalističkoga Zapada“, kaže danas ironičan Pero Zlatar, slavni Vjesnikov urednik iz ‘70-tih godina 20. stoljeća, iskreno priznajući da je duboko usađen kršćanski moral, čak kod deklariranih protivnika Crkve, tražio da se užici u zamamnoj slici žene upakiraju višim prosvjetiteljskim ciljevima.

Fran Krsto Frankopan, feudalni tajkun, ratnik, političar (nesumnjivo i ljubavnik) nije imao prosvjetiteljskih ambicija svećenika, učitelja, prosvjetara, još manje novinara i urednika. 

Za njegova života prosvjetiteljstvo je bilo u povojima na hrvatskim terenima, bezvrijednim za habsburške kameralističke centre u srednjoj Europi. 

Od 16. st. izložena izravnim udarima osmanlijskih trupa, Hrvatska nije jamčila neometanu eksploataciju ljudi, sirovina i poljoprivrednih plodina.

Lukavstvo habsburškoga uma ogleda se u činjenici da su regije nestabilnih izvora dohotka, naoko velikodušno, dijelili “domorodcima“ umjesto likvidnih vojničkih plaća. 

Bez drugih izvora bogatstva, korisnici nekretninskih poklona bili su prisiljeni na samoobranu koja je turske jurišnike držala podalje od Austrije i Slovenije, habsburških privatno-nasljednih obiteljskih posjeda.

Dogodilo se, međutim, da su Frankopani i Zrinski, udruženi bračnim kombnacijama, unatoč darovanoj teritorijalnoj pustoši izgradili prilično bogato carstvo od Kvarnera do Međimurija na osnovama ratne ekonomije.

Njezini su proizvodni dosezi mjerljivi malom trgovačkom brodogradnjom Bakra i Kraljevice, pilanama i metalurškim pogonima po Gorskom kotaru, nužnim za vesla i oružje, konjske potkove, građevinske čavle i brave, lance i negve, te golemim stočnim i žitnim fondovima u zagrebačkoj okolici za prehranu vojnih četa.

Neprocjenjivi turski ćilimi, škrinje dukata, pehari, svijećnjaci i mačete

Luksuzna razina potrošnje pak ekvivalentna je orijentalnom ratnom plijenu koji je stizao u njihove palače i tvrđave za sezonskih “četovanja“ na turskim stranama.

Prema bečkim popisima zapijenjenih stvari: neprocjenjivi turski ćilimi, škrinje dukata, srebrno posuđe, pehari i svijećnjaci, neobične kućanske sprave, turske mačete optočene dragim kamenjem... 

U stavku činili su ratni zarobljenici oba spola, koje su Zrinski i Frankopani nudili na otkup njihovim imućnim i uglednim obiteljima pod osmanlijskom upravom. 

Najstarije seksualne spoznaje, nema sumnje, dječak Fran Krsto Frankopan stekao je u prizorima trijumfalnih slavlja hrvatskih postrojbi pod zapovjedništvom svoga oca. Uz turske robinjice “kaurskoga“ podrijetla, bez otkupnoga potencijala, teško da je pobjednička konzumacija završavala samo na obilnim gozbama i pijankama.

Kada je počeo njegov kazneni progon – što se olako ignorira – Fran Krsto Frankopan bio je mladić u 28. godini života, oženjen Talijankom Juliom de Naro, ali bez djece.

Pismo koje će joj napisati dan prije provođenja smrtne kazne, 29. travnja 1671. svjedoči da brak nije bio idiličan, da su u njemu frcale uvrede s obje strane. 

No osuđenik će naglasiti: “Ja sam na ovom svijetu bio odan muž“. Je li ta odanost uključivala potpunu fizičku monogamiju? Bilo kako bilo, ni jedan od svojih hvaljenijih lirskih uradaka nije posvetio supruzi. 

Jedna se pristojna pjesma obraća njegovoj polusestri Katarini, druga Barbari Drašković, stihovima koji su složeni po akronimu njezina imena. 

Nazivajući je “angelskim“ stvorenjem i “dragom Fili“, iskazuje potajnu zaljubljenost u ženu koja je, čini se, bila udana.

Svekolika skrb nužno je prepuštena dojkinjama, dadiljama, sluškinjama...

Naime, danas se raspredaju legende oko dvorca Mokrice u kojem je prebivala supruga grofa Moscona, rođena kao Barbara Drašković; zbog zabranjene ljubavi, potkraj 17. stoljeća bacila se s najviše kule. 

Nitko se, međutim, ne trudi provjeriti postoji li kakva veza s Frankopanovom pjesmom. Bila je to platonska ljubav, interpretirat će kasniji tumači, za uvijek uklanjajući je iz predmeta svoga interesa. 

Zaključak se opet izvodi iz Frankopanove plemenite aseksualnosti, kao jedine dostojne njegove povijesne veličine.

Ipak, životne okolnosti sugeriraju neku drugu priču. Mladić njegova staleža i epohe nije prolazio proces odrastanja i sazrijevanja koji je danas uobičajen.

Nije bilo vremena za produljeno djetinjstvo pod sustavnom pedagoško- prosvjetnom paskom.

Kako je majka Frana Krste Frankopana – inače Nijemica - umrla uskoro nakon njegova rođenja, svekolika skrb nužno je prepuštena dojkinjama i dadiljama, naravno, hrvatskim sluškinjama i kmeticama na obiteljskim posjedima. 

Njegov materinski jezik, dakle, bio bi njemački, pa je savršeno jasno da predškolski odgoj duguje neukim ženama pučke kulture. 

Njemački je mogao naučiti u karlovačkoj tvrđavi, gdje je vladala germanska frazeologija vojničke discipline. Jer je njegov otac, kao krajiški zapovjednik, stajao na čelu karlovačkoga generalata.

Latinski je svladao u isusovačkoj školi u Grazu ( nikao u zagrebačkom Gradecu, kako se danas na široko oglašava), talijanski na sveučilištima Apeninskoga poluotoka. Prema Račkom, oženio se 1658., što bi značilo još kao tinejdžer. 

U prvom frontalnom okršaju s Turcima sudjelovao je u 20. godini kod Otočca. Do tada je mladić njegova staleža imao svladati teološka znanja i udvorničke manire europskoga viteza te ratničku praksu u specifičnim reljefnim okolnostima nestabilne geopolitičke granice, posebne taktike i gerilska lukavstva koja se nisu primjenjivala na bojnom polju ni Mohačke, ni Krbavske bitke. 

Frankopan je zračio duhovitošću, ironijom, cinizmom...

Tako su “braća po oružju“ Frana Krste Frankopana bila staleški i kulturološki raznovrsna, dolazila su iz različitih svjetova: njemački oficiri carskih postrojbi, hrvatski maloplemići koji se sudaraju s Turcima prsa o prsa, ali i seljacivojnici spremani na pljačkaške pohode u dubinu osmanskoga teritorija. 

“Zganke za vrime kratiti“, eksplicite se deklariraju kao literatura koja bi nečim duhovitim trebala popuniti dosadne trenutke dokolice. Pod verbalnim restrikcijama koje je za katoličke vjernike izgradio crkveni celibat, seksualna podsjećanja imala su efekt antimoralne sprdnje. 

Bio je to jedan od izuma, kako rekoše neki teoretičari književnosti, pučkoga pjesničkoga genija na Mediteranu. 

Ne treba zaboraviti, da je Jadranska obala kolijevka Frankopana, da je “Vinodolski zakonik“ sročen u 13. stoljeću, dok je svjetovnim Zagrebom na Griču upravljao jedan Venecijanac.

Zadojen duhom najnižih staleža koji je ustrajao puno dulje nego je to želio Beč, ima biti da je Fran Krsto Frankopan, kao osoba zračio duhovitošću, ironijom, cinizmom koji je duboko i neizrecivo vrijeđao kraljevsko-carske autoritete s Leopoldom I. na vrhu.

“Bijaše sitna rasta, osobito mršav i tako slabašna organizma da se općenito držalo da neće ostarjeti. U svojim kretnjama bio je neobično nespretan, a uz to još i nesigurna hoda, dok mu lice bijaše duguljasto, blijedo i potmulo bez znaka uzvišenosti i bez ičega što bi se svidjelo. Razlog za to treba tražiti u tome što su ga usta s prekomjerno spuštenom habsburškom donjom usnom upravo nagrđivala, tako da je teško bilo proučiti njegovo lice“, rekonstruirao je Ferdo Šišić profil vladara koji je donio odluku da se Zrinski i Frankopani dokrajče odsjecanjem glave. 

U tome je najmanje zanimljivo da konačni sudbeni pravorijek prešutno priznaje da se zločinačke Zrinsko- Frankopanske ideje nisu materijalizirale u realiziranu zločinačku urotu, ali su smrtno uvijedile Njegovo Veličanstvo Ludviga I. Habsburškoga, kako Šišić veli, sličnijega kaluđeru nego svjetovnom kralju!

Ne računajući dobrodošlu konfiskaciju imovine između Kvarnera i Međimurja, ima biti da je habsburški suveren u dvojici hrvatskih velmoža prepoznao neku moralnu pljusku, toliko nepriličnu i ujedno slatku da je nije mogao izgovoriti ni vlastitom ispovjedniku.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.