Izložba u Državnom arhivu u Zagrebu nazvana “Zagreb u doba Franje Josipa I.” pred oči javnosti iznijela je slikovne i pisane dokumente o Njegovu carskom i kraljevskom apostolskom Veličanstvu Franji Josipu I., čija se stota obljetnica smrti obilježava ove godine. Koliko god se Habsburgovci u našoj cyber kulturi čine kao daleka prošlost, tragovi njihove duge vladavine na našim prostorima itekako su prisutni. U kolektivnoj svijesti još živi upečatljivi lik cara i kralja Franje Josipa I. Vitak i dostojanstvena držanja, u uniformi, s markantnim brkovima i bradom uređenima prema modi 19. st., Franjo Josip simbol je zlatnog doba Habsburške Monarhije. Vremenski odmak, koji briše negativnosti te složene i problemima bremenite državne tvorevine, otvara prostor za nostalgiju prema Monarhiji u kojoj su vladali red i poštovanje zakona. Austrijski car Franjo Josip I. bio je pretposljednji vladar habsburške dinastije i jedan od najdugovječnijih europskih vladara koji se na prijestolju održao 68 godina. Rođen je 1830. godine u raskošnoj carskoj ljetnoj rezidenciji Schönbrunnu.
Na prijestolje je stupio revolucionarne 1848. godine umjesto strica Ferdinanda i oca Franje Karla, koji su obojica bili duševno, a Ferdinand i tjelesno hendikepirani. No zato je majka Franje Josipa, Sofija Bavarska, bila dovoljno inteligentna, ambiciozna i lukava da instalira svojeg mladog sina za cara. Ona se brinula i o odgoju Franje Josipa, osobito se trudeći u njegovu vjerskom i vojnom poučavanju te mu nastojeći čvrsto usaditi misao o božanskom podrijetlu carske vlasti. Franjo Josip se svakoga dana ustajao u cik zore, oko tri-četiri izjutra, a već je od pet sati marljivo rješavao nepregledno mnoštvo spisa koji su pristizali iz svih dijelova Monarhije. Uz to, održavao je audijencije, izvršavao protokolarne obveze i strpljivo podnosio zamorne ceremonije. Ipak, kad bi mu na stol stigli politički zahtjevi Hrvata koji mu nisu bili po volji, trebala bi mu katkad i cijela godina da na njih odgovori - dakako, negativno. Strogih i krutih pogleda na svijet, sklon centralističkoj i apsolutističkoj vlasti, car nije bio spreman na temeljite reforme i modernizaciju svojega golemog carstva, pri čemu su najlošije prolazile najslabije razvijene zemlje, poput Hrvatske.
Suprugu je varao s 23 godine mlađom glumicom
U zrelijim godinama u vili u tome idiličnom gradiću uz jezero u gornjoj Austriji u diskreciji se družio s ljubavnicom, 23 godine mlađom bečkom glumicom Katharine Schratt. Druženje monarha i glumačke zvijezde počelo je još za života careve supruge Elizabete, poznatije kao Sissy. Franjo Josip buduću suprugu, koja mu je bila i sestrična, Elizabetu Bavarsku, upoznao je u ljeto 1853. Zapravo, trebao se oženiti njezinom sestrom, ali je 23-godišnjaku misli zaokupila prelijepa 15-godišnja Elizabeta. Mladi car nije odolio njezinoj bujnoj dugoj kosi i figuri na kojoj se isticao tanjušni struk opsega od samo 51 centimetra. Vjenčali su se već iduće godine.
Mladi car nije odolio njenoj bujnoj kosi i vitkoj figuri
Tako je brak spojio nespojivo - strogi, pedantni birokratski um mladog Franje Josipa, koji nije slušao glazbu ni čitao knjige, i Elizabetinu nekonvencionalnu narav i nezadrživu ljubav prema slobodi, pjesništvu, putovanjima i konjima. U prvim godinama braka rodilo im se troje djece - kćeri Sofija i Gisela te sin Rudolf. No odgoj o njima preuzela je careva autoritativna majka Sofija. Franjo Josip posvećivao je Elizabeti premalo vremena, a doznala je i za njegove izvanbračne afere. Sa samo tri godine od bolesti umire njihova malena kći Sofija što potiče depresiju u tankoćutnoj carici. Sissy od tada sve češće putuje Europom, bježeći od stroge etikete bečkog dvora i supruga s kojim je imala malo zajedničkog. I dok je car čak i za onodobnu Austriju bio prekonzervativan, Elizabeta kao da se rodila u našem stoljeću. Bila je opsjednuta njegom kose, naporno je vježbala i jahala te gotovo ništa nije jela kako bi održala savršenu liniju. U određenim godinama zabranila je da je fotografiraju i tako ostala vječno upamćena kao najljepša žena onodobne Europe. Godine 1868. ponovno se zbližila s carem te im se rodilo i četvrto dijete, kći Marija Valerija. Nakon tragedije u Mayerlingu početkom 1889., kad je njihov sin i prijestolonasljednik Rudolf ubio svoju 17-godišnju ljubavnicu Mariju Večeru i sebe, Sissy se gotovo i nije vraćala u Beč. Najromantičnija i najtragičnija priča s austrijskog dvora opisana u knjigama i ekranizirana u filmovima i danas izaziva prijepore. Smatra se da službena verzija o samoubojstvu, koju je svojim potpisom potvrdio i car, nije istinita. Rudolf je liberalnim stavovima, druženjima s naprednim novinarima i političarima, željom da sudjeluje u obnašanju vlasti, nesklonosti savezu s Njemačkom, ali i raskalašenim i neurednim životom okrenuo protiv sebe moćne dvorske savjetnike konzervativnog cara. Bio je osjećajan i romantičan na majku, obrazovan, a govorio je - uz više drugih jezika - i hrvatski te je nekoliko puta, s ocem ili sam, boravio u Hrvatskoj. Događaji u Mayerlingu samo su dio tragičnoga niza koji je obilježio Habsburge. Godine 1898. talijanski anarhist Luigi Luccheni oštrom je turpijom ubo caricu Sissy ravno u srce. Bilo je to na Ženevskom jezeru.
Bio je osjećajan i romantičan na majku
Dva sata nakon toga carica je izdahnula u 61. godini. Franjina brata Maksimilijana, okrunjenog za meksičkog cara, strijeljali su pobunjenici 1867. Nećak Franje Josipa i prijestolonasljednik Austro-Ugarske nakon Rudolfove smrti, Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija, ubijeni su u atentatu u Sarajevu 1914. godine nakon čega je počeo Prvi svjetski rat. I na Franju Josipa pokušan je atentat 1853., kad je cara od sigurne smrti spasio kruti ovratnik uniforme. Na kraju je Franjo Josip I. umro blagom smrću - od zastoja srca u 86. godini. Bilo je to u Schönbrunnu 22. studenoga 1916. Njegov nasljednik Karlo I., posljednji car iz dinastije Habsburg, na vlasti se održao samo do kraja Prvog svjetskog rata, kad se raspala Monarhija s više od 50 milijuna stanovnika.
- Tijekom vladavine Franje Josipa I. Zagreb se razvio u pravo hrvatsko središte s modernim građanskim društvom. Izmijenilo se 18 gradonačelnika i 14 banova, a svaki je pridonio razvoju grada - kaže za Express povjesničarka Katarina Horvat, autorica izložbe “Zagreb u doba Franje Josipa I.”. Tijekom ‘60-ih i ‘70-ih godina 19. st. u Zagrebu s radom počinju plinara, javna plinska rasvjeta, vodovod, gradsko groblje, konjski, a 1910. i prvi električni tramvaj. Osamdesetih godina taracaju se ulice, grade se reprezentativne građanske kuće i gradske palače te zgrade kulturnih institucija i škola. Od sedamdesetih godina niču i prve veće tvornice, a razvoj grada prati i porast stanovništva: Zagreb je 1857. imao 16.657 stanovnika, a 1910. godine 79.038 stanovnika. Car je više puta posjećivao različite dijelove Hrvatske, a Zagreb u tri navrata - 1852., 1869. i 1895. - Godine 1852. car je posjetio Zagreb kako bi podupro novo uspostavljeni apsolutistički sustav. Drugim posjetom 1869., kad je stigao s caricom, želio je učvrstiti novi sustav nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe.
Za trećeg posjeta 1895. godine otvorio je nove zgrade: Hrvatsko narodno kazalište, školu (Školski forum, današnji Muzej Mimara) i Glazbeni zavod, želeći podržati i režim Khuena Héderváryja. No studenti su organizirali demonstrativno spaljivanje mađarske zastave pred spomenikom bana Josipa Jelačića što je imalo velik odjek u javnosti - ističe Katarina Horvat. Za svakog carskog posjeta Zagreb je bio svečano ukrašen vijencima i girlandama, postrojeni su bili vojnici i učenici, a građani su klicali. “Cara su dočekale u bielini djevojčice i predale mu krasan vienac. Ulaz u grad bio je veličajan. (...) Špalir je pravilo ukupno vojničtvo, banderialci i cehovi. Djevojčice u bielini u ime hrvatskih gospodja sipale su pred kraljem cvieće”, opisao je prvi posjet Franje Josipa I. Zagrebu kroničar Dragutin Hirc.
Otvorio je nove zgrade, HNK, glazbeni zavod...
- Naši povjesničari još se nisu posve jasno odredili u pitanju vladavine cara Franje Josipa I., jer uza sav odmak vremena, to je i danas škakljivo pitanje. Činjenica je da smo bili najmanje razvijena zemlja Habsburške Monarhije, a - s druge strane - ona je bila četvrta sila svijeta. Hrvatska nije bila samostalna, ali je parlament, uz iznimku perioda Bachova apsolutizma, sustavno zasjedao, političke su stranke cvjetale, ulagalo se puno u razvoj zemlje. Možda zvuči grozno, ali Monarhija je bila administrativno možda i najuređenija zemlja u kojoj smo živjeli. Franjo Josip I. bio je snaga koja je okupljala sve različite sastavnice Monarhije. Ipak, Monarhija je bila presložen organizam koji nije uspio izbalansirati nacionalno pitanje, a to je u konačnici i dovelo do njezina pada - kaže za Express dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić s Hrvatskog instituta za povijest.
