Life
1359 prikaza

Fenomen trčanja: Ni 40 km na dan im nije dovoljno

Trčanje
Getty images
Iz godine u godinu sve je više ljudi kojima više nije dovoljno samo trčanje, uključuju se u ultramaratone, a njihova iskustva su nevjerojatna

Živimo u post maratonsko doba pa svatko poznaje nekoga tko je barem jednom trčao maraton, piše ugledni The Guardian iznoseći podatak kako se broj ultramaratonaca u posljednjih deset godina povećao za čak deset puta.  

Danas kako bismo nekoga impresionirali svojim sudjelovanjem na maratonu, moramo biti što ekstremniji. Poželjno je da trka u kojoj sudjelujemo traje najmanje 80 kilometara, no ako je duža i ako se još trči preko strmog planinskog lanca, kroz pustinju ili džunglu, tim bolje. 

Steve Diederich koji vodi web stranicu Run Ultra, koja prati najveće svjetske ultramaratone (ultramaraton je svaka utrka dulja od 42 kilometra), kaže kako je prije 12 godina, kada je pokrenuo stranicu, u cijelom svijetu pronašao 160 utrka. Ove ih je godine 1800, što je porast za više od deset puta. 

Pljuvanje po travnjaku SVE ZA ENERGIJU Life Pljuvanje vode po travnjaku - znate li zašto to rade?

Slična iskustva imaju i druge stranice u svijetu koje se bave praćenjem ultramaratona. Nic Tinworth, direktor ultramaratona u Hong Kongu, rekao je kako je prije 10 godina na njihovom području bilo svega šest ultramaratona, a danas ih je više od 60.

„Prijašnjih ste se godina mogli pojaviti na sam dan utrke i sudjelovati. Sada se mjesto na najpopularnijim utrkama proda nekoliko minuta nakon objave”, istaknuo je Tinworth.

Trčao je do vrha Kilimanjara i natrag

Mnoge od najpopularnijih utrka na svijetu, poput Ultra-Trail de Mont-Blanc u Francuskoj ili utrka Western States 100 u SAD-u, morale su uvesti sistem lutrije kako bi se nosili s brojem ljudi koji žele sudjelovati. Steve Diederich, koji vodi i prijave za Marathon des Sables, 251 kilometar dugu utrku kroz Saharu, navodi kako se ta utrka, unatoč kotizaciji koja iznosi nešto više od 36 tisuća kuna, rasproda unutar nekoliko minuta. 

Kada čujemo ove podatke automatski nam se nameće pitanje zašto se sve više ljudi odlučuje na izazove koji su za nas, obične smrtnike, nezamislivi?  

Većini trkača, tvrde znalci, nije privlačna utrka sama po sebi, već ih privlači novo životno iskustvo, žele uzbudljivu avanturu, žele prijeći ogromno područje, sami sa sobom i ruksakom punim energetskih pločica. To je ta uzbudljiva perspektiva. 

Ekstremnom trkaču Karlu Egloffu poznat je taj osjećaj. Ovaj rođeni Ekvadorac trčao je do vrha Kilimanjara i Aconcagua (najviša planina u Andama) i natrag, najbrže u povijesti. Kaže da je privlačnost tračanja po planinama uzbudljivije od planinarenja.

„Kada se na planinu popnem trčeći osjećam se slobodno, kao da lebdim, kao kondor”, rekao je.  

Prikaz sportskih tenisica SUPER SVRHA Life Misterij ekstra rupice na tenisicima: Evo čemu služi!

Diederich pojačani interes za ultramaratonima pripisuje i razvoju društvenih mreža. Ljudi, pojašnjava, vide fotografije svojih prijatelja i kažu: "Wow, i ja to želim raditi”.  Ima, istina, i onih koji preziru utjecaj društvenih mreža tvrdeći kako one potiču ljude koji samo žele titulu ultramaratonaca, dok je sam sport na gubitku. Mark Cockbain direktor jedne od utrka, rekao je kako organizatori mnogih utrka gledaju samo zaradu, pa sve koji su pristupili utrci nazivaju pobjednicima. 

Lindley Chambers, predsjednik Trail Running Association, kaže da je za popularnost ultramaratona ključan sve veći kontrast između svakodnevnog, uglavnom sjedalačkog načina života, i osjećaja da živite punim plućima i ispitujete svoje krajnje granice, što čine ultramaratonci. Budući da svijet postaje sve više automatiziran, pa se čak i automobili već voze sami, u nama se, kaže, javlja sve veća želja da izađemo iz svoje udobnosti i učinimo nešto divlje.  

U sjajnom dokumentarcu “Maraton Berkley: Utrka koja jede svoje mlade” jedan od sudionika utrke na 160 kilometra rekao je kako će se ljudi osjećati bolje ako kroz život osjete što više boli.

Proći kroz barijeru boli, zid koji vas gura preko vaših granica bio je nekada dio standardnih maratona, ali prema ultramaratoncu Nicku Meadu osjećaj zadovoljstva koji dobijete trčeći ultramaraton proporcionalno je još veći. Nakon što je završio svoju prvu ultra utrku Mead je napisao:

“Utrka me udarala gotovo do granice puknuća, a onda me podigao val euforije, različit od bilo čega što sam doživio prije toga… gotovo kao duhovno prosvjetljenje”. 

Vježba je najbolji lijek za dobro zdravlje

Ultra legenda Scott Jurek, potaknut sličnim osjećajima u svojoj je autobiografiji napisao: „Što sam duže i dalje trčao, shvatio sam da je ono što sam često lovio bilo stanje uma - mjesto na kojem su se brige, koje su se činile monumentalnima, jednostavno rastopile. Mjesto na kojem su ljepota i bezvremenost Svemira došle do izražaja”. 

U 2012. godini kardiolozi-trkači Carl Lavie i James O'Keefe uzdrmali su scenu kada su objavili znanstveni rad koji je pokazao da je umjereno trčanje zdravo, ali da zdravstvene beneficije  padaju, a čak mogu biti i kontraproduktivne, ako se s trčanjem pretjera. Lavie i O’Keefe to su u početku definirali kao više od 2,5 sata trčanja tjedno, no nakon daljnjih istraživanja Lavie je pomaknuo granicu na pet sati tjedno. Ultramaratonci, naravno, trče puno više sati, često i u jednom danu.

Maraton Sportski život Life Novi trend: Maratonci bolje trče kad se napuše

Inače, Lavie i O'Keefe najviše su se bavili problemima oštećenja srca i učvršćivanja tkiva oko srca uzrokovano ekstremnim vježbanjem. 

O'Keefe je rekao kako je vježba jedan od najboljih lijekova za dobro zdravlje, ali kao i za svaki lijek i za vježbu postoji idealna doza. 

“Ako ne uzmete dovoljno, nemate prednosti. Ako uzmete previše, to bi moglo biti štetno, pa čak i smrtonosno”, rekao je.  

Lavie i O'Keefe na kraju su optuženi kako svojim izjavama ljude tjeraju od trčanja, pa se sada trude naglasiti da je bilo koja vježba bolja od nevježbanja.  

Dr. Martin Hoffman, profesor fizikalne medicine i rehabilitacije na Sveučilištu u Kaliforniji, proveo je prije četiri godine studiju o zdravstvenim problemima ultramaratonaca na uzorku od 1200 osoba. Zaključio je da su ultramaratonci zdraviji od populacije koja ne trči te da koriste manje dana bolovanja od ostalih.

„Ne postoje jasni dokazi koji bi potvrdili negativne dugoročne posljedice po zdravlje ultramaratonaca”, zaključio je Hoffman. Većina maratonaca, međutim, uopće ne trči radi zdravlja. Do tog je zaključka došao i Hoffman nakon što je osobama koje su sudjelovale u istraživanju (njih 1394) postavio vrlo jednostavno pitanje. Pitao ih je bi li prestali trčati kada bi s apsolutnom sigurnošću saznali da je ultramaraton jako štetan za njihovo zdravlje. Sedamdeset i četiri posto trkača kratko je i jasno odgovorilo: NE. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.