Presude Europskog suda za ljudska prava u kojima je Hrvatska kažnjena u slučajevima kad nije uspjela realizirati vraćanje djeteta roditelju kojem je dodijeljeno na skrb ili u primjerenom roku riješiti pitanje susreta i druženja, u tom pogledu, reflektiraju stanje u zemlji. Sukus problema je, upozoravaju stručnjaci i sudionici mučnih procesa, sporost i neučinkovitost hrvatskog pravosuđa. Da bi predmet došao do Europskog suda, stranka mora proći sve sudske instancije u zemlji, a to traje godinama.
Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević kaže da tijekom godine dobije više od deset pisanih pritužbi koje se odnose na zahtjeve roditelja da reagiraju u slučajevima kad nailaze na poteškoće kod realiziranja vraćanja djeteta roditelju kojem je sudski dodijeljeno na skrb.
"Češće nam se obraćaju putem telefona ili dolaze s upitima što učiniti u takvim situacijama. S obzirom na to da je riječ o sudskim odlukama po kojima bi roditelji trebali postupati, upućujemo ih centru za socijalnu skrb radi pokušaja mirnog razrješenja sporne situacije. Ako posredstvom centra u tome ne uspiju, jedina im je mogućnost tražiti intervenciju suda radi prisilnog izvršenja presude", kaže pravobraniteljica za djecu navodeći kako provođenje sudskih odluka, koje su donesene radi zaštite djeteta i u skladu s procjenom najboljeg interesa djeteta, mora biti osigurano i dijete mora biti zaštićeno od samovoljnog postupanja roditelja koji ne poštuje odluku.
Obiteljskim zakonom su, kaže Pirnat Dragičević, kao sredstva ovrhe predviđene i novčana i zatvorska kazna za roditelja te kao krajnje sredstvo prisilno oduzimanje i predaja djeteta. U takvim situacijama potrebna je temeljita priprema ovrhe te suradnja svih službi i stručnjaka kako bi bila provedena na način da dijete bude zaštićeno u najvećoj mogućoj mjeri. Odvjetnica Ines Bojić smatra da bi trebale postojati veće kazne za roditelje koji sustavno i kontinuirano krše načelo zajedničke roditeljske skrbi.
"Većina roditelja je do stupanja na snagu sadašnjeg obiteljskog zakona imala zajedničku roditeljsku skrb, međutim, to se često zlorabilo tako što je roditelj koji je živio s djetetom donosio sve bitne odluke za dijete bez konzultacija s drugim roditeljem. Takvom roditelju ne možete doskočiti iako nas uvjeravaju da postoje sankcije i da se u tom slučaju može promijeniti roditeljska skrb. No u većini slučajeva u kojima sam to pokušavala i u kojima to radim uvijek ispadne neka nategnuta situacija i opet se krivnja prebacuje na oba roditelja te je vrlo teško doskočiti takvom ponašanju. Sankcija postoji ako roditelj ne dopušta susrete i druženja zato što to izrekom ulazi u presudu, ali pojedini sadržaji roditeljske skrbi u pravilu ne ulaze u izreku presude i u principu nemate odluku koju krše i stoga je vrlo teško takvog roditelja nekako sankcionirati", kaže Bojić.
Nakon što roditelji prođu sve sudske instancije u zemlji, svoja prava iz članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a to je pravo na poštovanje obiteljskog života, pokušavaju ostvariti na Europskom sudu.
"Ono što se često vidi iz takvih predmeta je da je podloga ili početak takvog predmeta često nasilje između bračnih drugova. U praksi se često događa da supružnik optuži drugog za nasilje i da se oni potom nastoje izjednačiti", navodi Bojić.
U jednom slučaju nije bilo nasilja između supružnika, no utvrđeno je da se otac nasilno ponašao prema djetetu. Otac kod kojeg je dijete živjelo, prema navodima djeteta, psihički ga je i fizički zlostavljao dugo. No unatoč tome što su i dijete i majka upozoravali na to, postupak preispitivanja skrbništva nad djetetom trajao je vrlo dugo. Europski sud utvrdio je da su domaća tijela ignorirala želju djeteta da živi s majkom i zamjerio što nju nisu ispitali u tom postupku. To je bilo ono primarno što je, prema mišljenju Suda, predstavljalo problem u tom predmetu.
"Riječ je o paradigmatskom slučaju u kojem postoje i izjave o nasilju i postupak koji se vrlo dugo vodi, a bez toga da se utvrdilo zašto su izneseni navodi o nasilju i iznosi li osoba vjerodostojne navode. Nekako mi se čini da tu uvijek postoji nekakva nemoć državnih tijela da odrede prava i pravodobna vještačenja", kaže nam odvjetnica Ines Bojić.
Docentica Pravnog fakulteta u Rijeci dr. Maša Marochini Zrinski u znanstvenom članku "Pravo očeva na poštovanje obiteljskog života: Presude Europskog suda za ljudska prava protiv RH" navodi kako je ključni element povrede navedenog prava neispunjavanje pozitivnih propisa države. To se ogleda, navodi, u neučinkovitosti nacionalnih tijela u omogućavanju očeva - podnositelja zahtjeva - u ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom.
"Neučinkovitost se posebice ogleda u sporosti i neefikasnosti rada nadležnih centara za socijalnu skrb i sudova, kao i nezadovoljavajućoj primjeni postojećeg zakonskog uređenja, a ponekad i nezadovoljavajućem zakonskom uređenju. Problem predstavlja i činjenica da, nakon donošenja presude Europskog suda, šteta za podnositelje ne može biti ispravljena nikakvim pojedinačnim mjerama osim isplatom pravedne naknade, koja ne može nadoknaditi godine u kojima podnositelji nisu ostvarivali osobne odnose s djecom", zaključuje dr. Marochini Zrinski.
U radu posebice ističe dva slučaja: Gluhaković protiv Hrvatske i Ribić protiv Hrvatske. Gluhaković protiv Hrvatske odnosio se na praktičnu nemogućnost podnositelja tužbe na susrete i druženje s djetetom, odnosno na susrete u otežanim okolnostima od početka 2000. do donošenja presude 2011. Sud je inzistirao da se susreti oca i djeteta odvijaju u točno određeno vrijeme i točno određenome mjestu unatoč tome što se otac tome nije mogao prilagoditi zbog poslovnih obveza zbog činjenice da je živio i radio u drugoj državi.
Višestruko je objašnjavao da dijete može viđati svaki četvrti dan jer tri dana radi u Italiji, a četvrti je slobodan. Nije bilo fleksibilnosti i volje da mu se izađe u susret, a kad se viđao s djetetom, to je bilo na hodniku Centra za socijalnu skrb u Rijeci. Nacionalna tijela nisu tijekom 11 godina našla, niti su pokušala naći, prikladne prostorije za susrete i druženja. U predmetu Ribić protiv Hrvatske radi se o jednom od najtežih slučajeva onemogućavanja oca u ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom.
Štoviše, zbog dugotrajnosti postupka predmet je postao "bespredmetan" jer je sin postao punoljetan. Otac je prestao živjeti s majkom djeteta kad je dijete bilo mlađe od godinu dana i cijelo djetetovo djetinjstvo nije mogao ostvariti kontakt sa sinom. Unatoč pravomoćnoj sudskoj odluci za ostvarivanje susreta i druženja, majka je to opstruirala na sve moguće načine. Na dogovorene susrete, koji su se trebali odvijati pod nadzorom Centra za socijalnu skrb, nije dovodila dijete.
Čak su je i kazneno gonili zbog toga, no uspjela je dovesti do toga da su se kroz vrlo dugo razdoblje ti susreti opstruirali i u konačnici se dijete otuđilo od oca. On je pokušao ostvariti kontakt s djetetom nakon što je postalo punoljetno, no u tome nije uspio jer je pod utjecajem majke bilo u tolikoj mjeri izmanipulirano i indoktrinirano da kontakt više nije bio moguć. Slučajevi u kojima je jedan roditelj strani državljanin u pravilu traju godinama, a znaju završiti i mučnim scenama ovrhe djeteta.
"Moje mišljenje je da oni puno lošije prolaze pred sudom nego hrvatski državljani. Njih najčešće vidimo u predmetima prema Haškoj konvenciji o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, u kojima, moj je dojam, strani državljani praktično nemaju šanse. Jedan kliše u tim predmetima je da majka, hrvatska državljanka, napusti dotadašnje mjesto boravišta u nekoj stranoj državi, prijavi nasilje bivšeg bračnog partnera i onda se sve gleda kroz prizmu navodno počinjenog nasilja, što zna biti vrlo sporno. Često, naime, osim izjava o nasilju, nema dokaza ili pravomoćne sudske presude o nasilju. Iako za sud to možda nije odlučujući moment, to uvijek na njega ima neki psihološki efekt. A kako do odluke suda prođe mnogo godina i dijete se u tom razdoblju adaptira na novu sredinu, naravno da onda više ne može biti u interesu djeteta da ga se odvoji od sredine s kojom se u međuvremenu srodilo. I tu dolazimo da apsurda - da se pogoduje roditelju koji je dijete protupravno odveo", zaključuje Ines Bojić.
