Life
5320 prikaza

Eksplozija u Černobilu: "Mislio sam da će mi oči iskočiti"

Arhivska snimka SSSR-a o Černobilu
Screenshot
Dok su sovjetski dužnosnici tvrdili da Djatlov nije poduzeo dovoljno mjera opreza, on se tome žestoko protivio

Anatolij Djatlov sa 56 godina postao je jako poznat. Bio je zamjenik glavnog inženjera u Černobilu kada je reaktor br. 4 eksplodirao tog 26. travnja 1986. godine. Iako sam nikada nije htio priznati krivicu, i oštro se bunio protiv tih optužbi, Sovjetski savez na kraju je njega i nekolicinu drugih proglasio odgovornima za taj incident. Osuđen je za nemar i dobio kaznu zatvora od 10 godina. 

Satima nakon eksplozije pokušavali su zataškati što se dogodilo, negirati ono što se zapravo dogodilo, sve dok se radijacija nije osjetila u Švedskoj a nekoliko dana nakon eksplozije i u Aziji i u ostatku Europe. Da ne spominjemo utjecaj kojeg je radijacija ostavila na cijeli grad Pripjat, ali i cijelu Ukrajinu. 

Katastrofa se dogodila zbog nemara. S nepravilnim sigurnosnim uređajima koji sprječavaju izlazak zračenja u slučaju nezgode, nepropisno obučenog osoblja i bez sigurnosnih mjera koje se provode kako bi se izbjegle te greške, katastrofa u Černobilu bila je neizbježna, piše ATI. 

Počela je tijekom noći za vrijeme sigurnosnog testiranja, a uz ljudsku grešku, s reaktorom br. 4 nije bilo moguće upravljati. Eksplodirala je jezgra, grafit je bio na otvorenom, a s njim su zrakom lepršale radioaktivne čestice. Dvojica radnika iz nuklearke koji su poginuli te noći najvjerojatnije su patili puno manje od onih koji su umirali danima i godinama nakon trovanja radijacijom.

Od direktnog utjecaja nesreće poginulo je dvoje zaposlenika i 29 vatrogasaca, tijekom tjedana koji su uslijedili, a nakon posljedica velikog izlaganja radijaciji, tijekom gašenja požara u neposrednoj blizini reaktora.  14 njih kroz sljedećih deset godina umrlo je od posljedica raka izazvanog tom radijacijom. 

Sovjetske službe procijenile su da Djatlov nje slijedio temeljne sigurnosne mjere tijekom te kobne večeri. Iz Moskve je dobio naredbu za obavljanje eksperimenta, tijekom kojeg su ostali inženjeri morali odraditi jako riskantne i zapravo nepotrebne aktivnosti. Cilj eksperimenta bio je potvrditi ili poreći da bi reaktor mogao funkcionirati uz električnu energiju generiranu od vlastitih turbina nakon prekida napajanja. Da je to bilo tako, značilo bi da bi reaktor mogao biti u pogonu i tijekom neočekivanih prekida napajanja. Dok su sovjetski dužnosnici tvrdili da Djatlov nije poduzeo dovoljno mjera opreza, on se tome žestoko protivio. 

Njihova je teza bila da je njegovo maltretiranje i donošenje loših odluka, uz greške koje su se mogle izbjeći, a koje su počinili njegovi podređeni, dovelo do eksplozije. Pet godina nakon odlaska u zatvor je oslobođen zahvaljujući amnestiji, i konačno je ispričao svoju verziju događaja. 

"Našao sam se pred laži, velikom laži koju su vođe naše države stalno ponavljale, a i tehničari. Te besramne laži su me uništile. Ne sumnjam da su dizajneri reaktora odmah otkrili pravi uzrok nesreće odmah, no učinili su sve kako bi krivnju svalili na nas", rekao je. 

Te je večeri Djatlov primio dovoljno radijacije zbog koje je postao nesposoban, jedva je mogao hodati bez umaranja, no pamćenje mu je i dalje ostalo dobro. Tvrdio je da se sjeća svega što se dogodilo te večeri, tko je što učinio, i zašto to nije njegova krivnja. No budući da je sam bio glavni i odgovorni te večeri, odgovornost leži i na njegovim leđima. No Sovjeti su morali nekoga ponuditi svijetu kao glavnog krivca, osobu koja će pokupiti svu tu sramotu. 

Fotografije Černobila iz zraka Zeznuli birokrati Life Tajni dosje: 10 godina znali su da će Černobil eksplodirati

Prva eksplozija dogodila se u u 1:24 sati, nakon što je neočekivani val snage proizveo tlak u reaktoru br. 4. Eksplozija je bila snažnija od 10 atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Stotine tisuća Ukrajinaca naknadno je evakuirano.

"Da sam znao kakvo je čudovište ovaj reaktor, nikada ne bih došao raditi u Černobil. Ne samo ja, nitko ne bi tu radio", rekao je. 

Sovjetski RBMK reaktor, Reaktor Bolšoj Močnosti Kanaljnij, je nuklearni reaktor koji je hlađen običnom vodom, te moderiran grafitom LWGR (eng. Light Water-cooled Graphite-moderated Reactor), odnosno ruska verzija kipućeg reaktora kanalnog tipa. Ovaj je tip reaktora moderiran grafitom i hlađen kipućom vodom. Nuklearno gorivo mu je oksid obogaćenog uranija, čime je smanjena potreba za učestalim zamjenama goriva. Za razliku od svojih prethodnika, ti reaktori koriste više temperature rashladnog sredstva. Spada u ranu varijantu nuklearnih reaktora II. generacije. 

Namijenjen je za proizvodnju plutonija i električne energije i kao takav, koristio je rijetku kombinaciju vodene rashladne tekućine i modernih grafita što ih je činilo prilično nestabilnim pri maloj snazi. Stoga je isključivanje stroja tijekom “eksperimenta” bila vježba zapravo osuđena na neuspjeh. 

RBMK dizajn nije imao strukturu zadržavanja tj. betonsku i čeličnu kupolu nad samim reaktorom koja je trebala održati zračenje unutar postrojenja čak i ako reaktor procuri ili eksplodira. Unatoč službenoj verziji Djatlov je rekao kako je atmosfera u kontrolnoj sobi bila stabilna sve do trenutka eksplozije reaktora. Nitko nije primijetio ništa neobično do tada, kaže Djatlov. U početku je on mislio da je samo eksplodirao spremnik plina i raznio krov, dok su prašina i žbuka padali po strojevima u kontrolnoj sobi. 

"Svi na rezervnu ploču", naredio je. 

Počeo je paničariti kada je na računalu vidio da para iz reaktora ne pokreće turbine, da se hladna voda više ne upumpava u reaktor, kako bi ga održala na stabilnoj temperaturi. Uplašila ga je činjenica i potvrda da se umjesto smanjivanja, pritisak u reaktoru povećava. 

"Mislio sam da će mi oči iskočiti. Nije bilo način da se to objasni. Bilo je jasno da to nije bio običan incident, već nešto puno strašnije. Bila je to katastrofa", rekao je. 

Loš dizajn RBMK reaktora samo je pogoršao stanje. Da bi se kontroliralo zračenje, deseci štapića koji apsorbiraju neutrone morali su se spustiti izravno u jezgru reaktora. Štapovi su, međutim, konstruirani na takav način da su se upijajući elementi nalazili u sredini. Kada je vrh tih šipki umetnut u jezgru, oni su izmjestili vodu i nakon toga stvorili dovoljno snage da pokrenu eksploziju. Iako Djatlov možda nije bio potpuno iskren govoreći o događajima, jedna stvar je jako uvjerljiva.

Isječak iz serije Černobil u kontrolnoj sobi | Author: Screenshot/Youtube Screenshot/Youtube
Zašto bi on, ili bilo tko drugi na licu mjesta, znao da će uređaj za sprečavanje eksplozije zapravo izazvati eksploziju? A ako je znao - zašto bi to namjerno učinio?

"Kada su otrčali u hodnik, shvatio sam da je to bilo jako glupo. Krenuo sam za njima, no nestali su. Nisu to mogli učiniti ručno", rekao je. 

Viktor Proskurjakov i Aleksandr Kudjavtsev umrli su odmah stravičnom smrću jer su bili u jako bliskom kontaktu sa izloženim reaktorom. Nakon što su otrčali Djatlov je sam krenuo pogledati turbine. Vidio je plamen, uništen krov, vodu, i pucketanje. I dvoje mrtvih. 

Oko četiri ujutro izvještaj sa računala predao je direktoru Černobila Viktoru Bryukhanovu koji je Moskvi rekao da je reaktor čitav, dok je zapravo bi u potpunosti uništen, a krov i okolica bili su zatrpani velikom količinom grafita. 

"Ne znam kako je došao do tog zaključka. Nije me pitao je li reaktor uništen, a tada mi je već bilo toliko mučno da nisam mogao ništa reći", rekao je. 

Tada stvarno više i nije mogao ništa učiniti. Na mjesto nesreće stigli su vatrogasci iz Černobila i Pripjata, a 27 ih je u bolnici završilo te večeri. Bili su to hrabri ljudi koji su poslani na teren bez odgovarajuće zaštitne opreme, i uz mjerače radijacije koji nisu radili. 

Scena iz serije Černobil V. Legasov Life Zbog istrage o Černobilu natjerali ga na samoubojstvo

Upravo HBO-a serija Černobil posebno dobro obrađuje i ono što je uslijedilo nakon toga, sovjetsku birokraciju koja pokušavala otkriti što se točno dogodilo, i tko je za što kriv. 

"Nakon toga se dogodilo ono što i uvijek. Uslijedila je istraga koju su vodili isti oni koji su bili odgovorni za pogrešku u dizajnu reaktora. Da su priznali da je reaktor uzrokovao nesreću, tada bi Zapad zahtijevao zatvaranje ostalih reaktora tog istog tipa. Bio bi to veliki udarac za cijelu sovjetsku industriju", rekao je Djatlov kojeg u miniseriji Černobil glumi Paul Ritter. 

Scenaristi i producent Craig Mazin dobro je obradio sovjetsku potrebu prebacivanja krivnje dok glume da su jako zainteresirani za pronalazak rješenja. Umjetničke slobode u seriji nisu toliko puno izmijenile ono što se u stvarnosti dogodilo. Teško je i procijeniti točan opseg "puno radioaktivnog materijala koji je završio u atmosferi" i koji se "proširio velikom površinom". 

Rečeno je da je Černobil izbacivao dvostruko veću količinu radijacije od Hirošime svakog sata, što je teško potvrditi ili negirati. U Hirošimi se utjecaj osjetio u slučaju direktne kontaminacije, a utjecaj Černobila prešao je kontinente. 

Točan je i prikaz odreda koji je ubijao životinje, jer građanima Pripjata, koji su imali 50 minuta da pokupe neke svoje stvari, nije bilo dozvoljeno da povedu životinje. Danas tim područjem lunja oko 300 pasa, no tada su i stvarno dobili naredbu da ubiju svaku životinju koju vide. 

Ta je katastrofa bila veliki alarm za cijeli svijet u kojem je razvoj tehnologije koja mu je služila došao do točke da bi ih mogla uništiti. Zato je i pitanje odgovornosti postali svjetsko pitanje. 

Anatolij Djatlov preminuo je 13. prosinca 1995. godine, samo nekoliko godina nakon što je u javnosti rekao svoj stav o toj noći. Neki ga smatraju pravim zločincem černobilske nuklearne katastrofe, no danas se čini da odgovornost i krivnja nije samo njegova, već i puno dublja.

Što je i odlično prikazano u seriji koja nam je možda i na najbolji način, odličnom fotografijom i atmosferom, predočila strahote koje su se tada u Černobilu dogodile i na koje smo možda već sad i zaboravili. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.