Bilo je 7.50 ujutro kad su čuvari zatvora JVA Stuttgart otključali vrata ćelije višem pravosudnom tajniku Gerhardu Stollu i kad su ugledali na podu zatvorenika kako leži mrtav. U vratu mu je bila rupa od metka, a njegov identitet je značio da će ova smrt postati svjetska vijest dana, tjedna, možda i mjeseca. Ta smrt zapravo je ušla u povijest, i to kao još jedno poglavlje užasno kontroverzne priče.
Bilo je to u jesen prije 41 godinu, 18. listopada 1977., a preminuli zatvorenik bio je Andreas Baader, vođa najozloglašenije marksističke terorističke organizacije na Zapadu – Rote Armee Fraktion.
Službena verzija bila je da je počinio samoubojstvo. Samoubojstvom je proglašena i smrt njegovog RAF-ovskog kolege Jan-Carla Raspea u ćeliji u istom krilu, kojega su mrtvog pronašli 10 minuta prije Baadera. Sjedio je raširenih nogu na svom krevetu, naslonjen leđima na zid, krvario je iz usta, nosa i ušiju, a pored njega također je bio pištolj. Istog jutra mrtvu su pronašli još jednu RAF-ovku, Gudrun Ensslin, obješenu u ćeliji o kabel zavezan za vrh prozora.
Jedina koja je preživjela "Noć smrti u Stammheimu" 18. listopada 1977. bila je Irmgard Möller, koju su u bolnici jedva spasili da ne umre od posljedica nekoliko uboda nožem u prsa. Njen slučaj već 41 godinu vodi se kao pokušaj samoubojstva. Problem je u tome što su se apsolutno najtraženiji teroristi u povijesti SR Njemačke nalazili u tako čuvanom krilu zatvora i pod takvom kontrolom da dandanas postoji niz teorija zavjere o tome da zatočeni pripadnici RAF-a nisu počinili samoubojstvo, nego da su poubijani.
Dodatno je ulje na vatru dolila Irmgard Möller koja i danas, kad ju se pita, javno tvrdi da su im te noći u ćelije upadali komandosi i ubijali ih jednog po jednog. Ona je zbog sudjelovanja u dva bombaška napada i tri ubojstva 1979. osuđena na doživotni zatvor, ali su je na slobodu pustili 1994. kao zatvorenicu s najduljim stažom u Njemačkoj. Priča je dozlaboga nesretna zbog niza razloga.
Danas u Njemačkoj malo tko sumnja da je doista bila riječ o samoubojstvima, i to zato nakon što je Raspe te noći preko prokrijumčarenog malog radio prijemnika doznao na vijestima da su njemački komandosi GSG 9 u Mogadishuu u Somaliji upravo upali i oslobodili taoce iz Lufthansinog aviona koji su oteli palestinski teroristi, tražeći oslobađanje zatočenih pripadnika RAF-a u Njemačkoj. Raspe je potom, navodno, usred noći javio ostalima, te je potom uslijedilo grupno samoubojstvo.
Od 1971. do 1993. tri generacije terorista RAF-a pobile su 33 ljudi i izvele su seriju bombaških napada, pljački banaka, otmica, paljevina... Bilo je apsolutno za očekivati da ih vlasti, kako bi koga od njih uhvatili, strpaju u apsolutno kontrolirano zatočeništvo. To je bio argument koji je Irmgard Möller poslije stalno izvlačila pri traženju ili dokazivanju ovoga ili onoga.
Istražitelji samoubojstava utvrdili su da im je oružje i ostale zabranjene predmete prošvercao njihov odvjetnik Arndt Müller koji je i sam zbog toga osuđen na višegodišnju kaznu zatvora. Irmgard Möller tvrdila je da on to nikako nije bio u stanju, jer su odvjetnicima čuvari pregledavali njihove spise.
Istražitelji su naprotiv utvrdili da čuvari neke spise nisu provjeravali, a i sam Müller na suđenju se nije branio da nije prošvercao oružje, nego da nije znao da u spisima nosi takvo što. Jedan od osnovnih razloga zašto u određenim krugovima dandanas kruži teorija o ubojstvu troje terorista po ćelijama, jest činjenica da su uhvaćene RAF-ovce tada pravosudne vlasti držale u doista kompromitirajućim uvjetima u smislu poštivanja ljudskih prava.
9. svibnja 1976. u svojoj je ćeliji obješena pronađena Ulrike Meinhof. U njenom slučaju još i manje ljudi sumnja da je doista riječ o samoubojstvu. Sve upućuje da se objesila, psihički se slomivši zbog niza činjenično dokazanih okolnosti; prvo zato što su je u zatvoru ostalih troje odbacili "kao preslabu", drugo zato što je zatvorski psiholog unaprijed upozoravao da na nju jako loše utječu uvjeti u kojima je zatočena.
Njena je ćelija navodno bila sasvim bijela, a tijekom dana provjeravali su je svakih 10 minuta. Navodilo se i to da su joj tijekom noći u ćeliji držali upaljeno neonsko svjetlo, da su je noću također provjeravali, navodno je pritom i budeći. Nitko nije imao dvojbi o prirodi zločina zbog kojih je završila u zatvoru, bilo je više manje sigurno da joj ne gine doživotni zatvor plus 15 godina. No, uvjete u kojima je bila mnogi su prozivali kao kršenje ljudskih prava, ako ne i torturu.
Iz istih razloga pravosudne vlasti Njemačke prozivali su mnogi i zbog smrti Holgera Meinsa, još jednog zatočenog terorista RAF-a, 9. studenog 1974. RAF-ovci su bili skloni u zatvoru pribjegavati raznim protestima, tako i štrajku glađu. U tome je Meins otišao najdalje i zapravo je umro od gladi nakon 58 dana prosvjeda zbog uvjeta zatočeništva. Hranili su ga, doduše, na silu, ali tako da su mu neko vrijeme unosili u tijelo između 400 i 800 kcal dnevno, a posljednja četiri dana 400 kcal dnevno.
Na kraju je 33-godišnjak visok 183 centimetra imao samo 39 kilograma. Na njegovom sprovodu je kultni njemački 68-ški studentski vođa Rudi Dutschke uzviknuo s uzdignutom pesnicom: "Holger, borba se nastavlja!" Mnogi su mu to zamjerili, tvrdeći da se, inače kao netko tko se zalagao za mirna sredstva klasne borbe, svrstao iza zlodjela RAF-a. Dutschke je, međutim, uzvraćao da je pod "borbom" mislio na borbu za ljudska prava zatočenih.
Dutschkea je, inače, 1968. godine pokušao ubiti 24-godišnji desničarski radikal Josef Bachmann. Pucao mu je u glavu i Dutschke je jedva preživio, da bi umro pred kraj 1979., utopivši se u kadi zbog epileptičkog napada kakve je povremeno trpio kao direktnu zdravstvenu posljedicu pokušaja Bachmannovog atentata. Ono što je bitno jest da je i sam Bachmann, koji ga je pokušao ubiti, u zatvoru počinio samoubojstvo 24. veljače 1970.
Dutschke mu je tada na sprovod poslao buket cvijeća uz poruku da je i on, Bauchmann, samo još jedna žrtva klasnog sustava.
Upravo pokušaj atentata na Dutschkea bio je razlog zašto su se neki mladi Nijemci tada radikalizirali, pa i ušli u RAF. Smatrali su da je Bachmann, mladić zapravo duboko istraumatiziran obiteljskom situacijom u djetinjstvu, i to još u DDR-u iz kojega je na kraju pobjegla njegova obitelj, pokleknuo pod napisima u Das Bildu koji su o Dutschkeu pisali izrazito agresivno. To je tvrdio i sam Bachmann. Jedna od onih koja se radikalizirala smatrajući da je Dutschke sa svojim mirovnim aktivizmom pásse, bila je i Ulrike Meinhof.
Bile su to godine užasnih kompleksa, nasilja i kulminacije mnoge potisnute loše savjesti u njemačkom društvu. RAF-ovo ubojstvo Hannsa Martina Schleyera bio je primjer toga. On je bio predsjednik Njemačkih poslodavaca i Saveznog udruženja njemačke industrije. Moguće je da bi RAF-u za teroristički čin – njegovu otmicu i ubojstvo – bilo dovoljno već i to.
Problem je bio u tome što je Schleyer u Drugom svjetskom ratu bio SS-ov Untersturmführer, poručnik, te što je u Češkoj radio na provođenju arijske politike na sveučilištima, što je bio uključen u organiziranje prisilnog rada. Tako da su naposljetku oni koji su tražili bilo kakav povod da teroriste proglase herojima, to pronalazili u tvrdnjama da su ovi kaznili bivšeg nacista. I to istog onog dana kad su zaredala samoubojstva RAF-ovaca u zatvoru nakon niza pritužbi da ih se drži u nehumanim uvjetima.
