Manitoba je mjesto u Boliviji u kojoj živi oko 1800 ljudi u koloniji koja bježi od suvremenosti i modernosti. Osnovno sredstvo prijevoza su manje kočije jer je u koloniji zabranjeno voziti automobil ili motor, zbog čega bi ministri i biskupi prekršitelja kazniti izgonom. Na prvi je pogled riječ o jednoj mirnoj i misterioznoj zajednici, no to se promijenilo 2009. godine.
Te je godine u ovoj maloj kršćanskoj koloniji Mennonite grupa muškaraca optužena za napad na 151 ženu i djevojčicu.
"Kod nas o toj zajednici vrijedi mišljenje da se ljudi dižu u šest i rade do 21 sat, da su pobožni, ne plešu i ne konzumiraju alkohol. Kada sam primio taj poziv nisam mogao vjerovati", prisjeća se Fredy Perez, istražitelj koji je radio na tom slučaju.
Mislili su da ih opsjeda nečastivi
No nešto nije bilo u redu, osjećali su to mnogi koji su živjeli u Manitobi.
"Po noći bi čuli pse kako laju, no kad bi izašli vani, nismo mogli vidjeti ništa", rekao je muškaraca nazvan Abraham, koji je 2009. godine imao kćeri, tinejdžerice.
"Ujutro bi se ne bi mogli probuditi jer smo bili sedirani, nismo se mogli pomaknuti. Nismo znali što se dogodilo, no znali smo da se nešto dogodilo. I dogodilo se to više puta", prisjeća se.
Dok su roditelji bili sedirani, njegove kćeri napali su muškarci koji su provalili u njihove kuće. Djevojke su zbog sramote i straha šutjele. I nitko nije znao što se događa, piše BBC.
"Zbog svojih vjerskih uvjerenja misli su da se u koloniju uvuklo neko zlo, ujutro bi se budile s glavoboljom i sa sjemenom po tijelu. Bez donjeg rublja. O tome nisu pričale s nikim, iz straha da bi im rekli da se u njihovu kuću uvukao vrag", rekao je Perez.
No neke su žene ipak progovorile, i njih je ubrzo bilo sve više i više.
U Boliviji ovakvih kolonija ima 90 i temelje se na poljoprivredi, a većinom su samoodržive i poput su države u malom. Mennonite svoje korijene vuku do 16. stoljeća i Nizozemske i Njemačke. Oni su pacifisti, vjeruju u jednostavan život. U Boliviju su stigli u potrazi za religioznom slobodom, zemljom i izolacijom, preko Rusije, Kanade i Meksika. Na put bi se odvažili u trenucima kada su pomislili da im je ugrožena autonomija.
Uz brojne prijave o seksualnim napadima i silovanjima među tako malom populacijom, stanovnici Manitobe suočili su se sa takvom razinom kriminaliteta toliko šokantnom da se ne može ignorirati. Ti su događaji preuzeli cijelu koloniju.
Jedne lipanjske noći prije desetljeća, mladi je muškarac uhvaćen u nečijoj kući. Zarobili su ga lokalni muškarci i zatim optužili i druge. Mennonite, sve iz Manitobe osim jednog. Abraham kaže kako su, prije nego su ih predali bolivijskoj policiji, muškarci zločine priznali i ispričali detalje tih stravičnih događaja.
Silovanih je do 200
"Rekli su mi da su provalili u moju kuću i radili što god su htjeli. Četvorica njih", rekao je.
Ubrzo su i djevojke priznale svojim roditeljima i tako potvrdile ono što su rekli muškarci.
"Moje se kćeri sjećaju da se nešto dogodilo, no nisu znale što. I rekle su nam za bolove u vagini i nogama", kaže Abraham.
U sudskim dokumentima priče slične njihovima ispričale su i druge žrtve. Žene i djevojčice silovali su različiti muškarci, jednu za drugom. Nekada bi pronašle krvavu krpu koja nije bila njihova, neke su pokušavale vrisnuti, ali nisu mogle.
Pravo je pitanje što se tu dogodilo?
Supstanca koju su identificirali i koju su navodno koristili napadači dolazi od jedne tropske biljke, dobro poznate u Latinskoj Americi, a Mennonite farmeri koriste ju kako bi anestezirali bika prije kastracije. U koloniji su ju muškarci pošpricali po sobi, kroz prozor, prije nego bi ušli. Učinak je dramatičan, posebno na pamćenje. Netko će znati da se nešto ružno dogodilo, no neće se moći sjetiti toga.
Margarethe sada sjedi ispred prozora, danas dobro osiguranih šipkama. Govori jednom vrstom njemačkog, dijalektom starom stotinu godina. Većina žena u koloniji ne govori španjolski, rijetko napuštaju farmu i nemaju gotovo nikakvog kontakta sa Bolivijcima.
"Ne mogu vam reći koliko je to bilo strašno. Rekli su mi da se to u mojoj kući dogodilo više od jednom. Sa pet žena. Jednom sam vidjela neke muškarce u mraku, uperila svjetiljku u njih, no nisam ih prepoznala", prisjeća se.
Dok je biskup odbijao psihološku pomoć za žene jer je mislio da im ne treba ako nisu bile svjesna, tužitelji su pripremali svjedoke. Rijetko je koja žena htjela svjedočiti, jer su sramežljive i ne žele kontakt sa vanjskim svijetom.
No 2011. godine prevladale su te strahove i započelo je suđenje.
"Imale su snage suočiti se sa svojim silovateljima i optužiti ih licem u lice. To me impresionirala", rekla je jedna od sutkinja Gladys Alba.
Žrtva je bilo još i više, smatra, a među njima i muškaraca.
"Može ih biti više od 200. No neke se i dalje skrivaju, nisu otišle na ispitivanje, jer se ženama Mennonite teško udati ako su imale seksualne odnose. Zato su mnogi roditelji šutjeli, i govorili To se nije u našoj kući dogodilo", kaže Perez.
Na suđenju je trebalo biti devetero muškaraca, no jedan je pobjegao ubrzo nakon uhićenja. Sedam njih je u kolovozu te godine, osuđeno na po 25 godina zatvora zbog silovanja. Jedan je dobio 12 godina zbog nabave droge s kojom su uspavali žrtve.
Još su osuđena dvojica. Svi su smješteni u zatvor Palmasola, na rubu Santa Cruza. Iza betonskih zidina zatvoreno je 7000 muškaraca. Dozvoljeni su im bračni posjeti, a najmanje dvojica su osnovali obitelj dok su odsluživali kaznu. Manitoba muškarci i dalje negiraju da su silovatelji.
Mnogi podržavaju - silovatelje
Zašto bi djevojke lagale?
"Samo zato što su im roditelji rekli da nas moraju optužiti. Čak su ih vodili u školu i učili španjolski kako bi nas mogle optužiti na sudu. Mislim da su nas optužili jer smo bili siromašni, nismo se mogli braniti. Kad su me uhvatili rekao sam im da sam djevac, i da je to sve laž, no svejedno su me zatvorili. Bez ikakvog dokaza. Prijetili su mi, i gotovo tjedan dana me držali u koloniji prije nego što su me odveli na policiju", rekao je danas 31-godišnji Franz Dyck.
Nije rijetko da optuženi negira zločin koji mu se stavlja na teret, no u ovom slučaju, bilo je niz priča koje bi mogle potvrditi njihovu. Neki će tako reći da optuženici nisu bili popularni u Manitobi, i da je kolonija platili sustavu da ih zatvori. Ostali vjeruju da su oni bili žrtveno janje puno šireg sistema silovanja, a neki sumnjaju i u upotrebu tog spreja.
"To je njihov pogled. No napisali su priznanja na svom jeziku, i opisali kuće koje su opljačkali, i koga su silovali. Što se poklapa sa forenzičkim istraživanjima na žrtvama", naglašava Perez.
Sutkinja je uvjerena da su donijeli ispravnu odluku.
Danas se nije puno toga promijenilo, i dalje vjeruju da ih težak rad odvodi u raj, i moraju poštovati stroga pravila. Ako se otkriju mobilni telefoni će se zapaliti, a zbog slušanja glazbe osoba može biti premlaćena. No njima su spremni oprostiti, i primiti ih nazad.
"Naši ministri kažu da moramo oprostiti pa čak i ako je netko počinio zločin. Zato su poslali ljude da vide mogu li im pomoći", rekao je Bernard Dyck.
Lobiranje za njihovu slobodu u koloniju je uvuklo nervozu i tenzije.
"Puno ih ljudi podržava, ako mi žrtve progovorimo, ti će to muškarci čuti i prijetiti našim obiteljima", rekla je jedna žrtva.
Da to nije dobro rješenje smatra i Abraham, otac silovanih djevojki.
"Do nedavno su prijetili ljudima, i to iz zatvora. I govorili što će napraviti kada izađu. Vođe kolonije žele ih osloboditi no ja kažem Ne", rekao je.
Kritičari tvrde da konzervativne menonitske kolonije često ne razlikuju grijeh i zločin, tako da se u slučajevima seksualnog zlostavljanja počiniteljima oprašta ako kažu da im je žao.
Johann Fehr, jedan od Manitobinih ministara, to poriče.
"Silovanje je jedan od najvećih grijeha", kaže on. "I to je zločin - to nije nešto što možemo riješiti unutar kolonije."
Neki će reći i kako su svjedočanstva žena bila lažna, pa da su i sada odrasle žene spremna svjedočiti u korist muškaraca.
Kazne im se mogu smanjit uz nove dokaze i novo suđenje, no do sada ništa nije počelo. Muškarci moraju odslužiti najmanje 16 godina i osam mjeseci, pa bi se i nakon toga moglo vidjeti koliko je snažna njihova moć opraštanja.
