Life
199296 prikaza

Dosje: Kako je hrvatska mafija reketarila bogataše

Specijalna policija
Ivo Cagalj (PIXSELL)
Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po Europi. Novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji

Razvoj organiziranoga kriminala počeo je nastankom države, a po svim indicijama djelomično je i bio pod državnim patronatom.

Ovdje nastojimo ispričati kako je do toga došlo, ne navodeći imena svih ključnih aktera. Iznosimo priče opasnih momaka, njihovih žrtava, istražitelja i policajaca...

Giško je postao 'četnički vojvoda'

Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji nisu “operirali” jer su imali “deal” s takozvanom Udbom. Novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji, a država im je osiguravala putovnice i od njih naručivala krvave poslove.

Članovi beogradskog podzemlja usko su surađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada, osim Albanaca, nije pridavala pozornost nacionalnosti. Uostalom, obavještajne službe bivše države nerijetko su baš od njih naručivale likvidacije emigranata. 

Tako je 1983. u Njemačkoj likvidiran emigrant Stjepan Đureković, nekoć direktor Ine. Ubio ga je “kralj beogradskog podzemlja” Đorđe Božović zvani Giška. Giška je kasnije postao "četnički vojvoda", vojvoda”, ali je u rujnu 1991. u Gospiću, kao pripadnik srpske paravojske ubijen u jednom od najopasnijih pokušaja četnika da okupiraju grad.

Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca, najpoznatijeg srpskog gangstera u Frankfurtu (ubijen je 1986.) i Zlatka Bagarića, Hrvata koji će kasnije od Magaša i preuzeti frankfurtskog podzemlje. 

Domovnice se dijelile šakom i kapom

U Hrvatskoj krajem osamdesetih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. Balkansku rutu, nisu djelovale druge organizirane kriminalne skupine.

"Krajem osamdesetih i devedesete, pred sam rat, u Zagrebu je postojala jedna albanska grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizirani i vrlo opasni. Prvi su počeli s nekim organiziranim djelovanjem po gradu, reketarili su, držali kocku i prostituciju. No, oni su svoje poslove odveć agresivno širili po cijelom gradu i ubrzo su započeli prvi konflikti. Razračunavali su se i međusobno, a onda su im se počeli suprotstavljati i dečki koji su kao redari radili po disko klubovima. Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražali nad načinom na koji su djelovali, a istovremeno počeli razmišljati da se i sami slično organiziramo. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku Albanci su, pod pritiskom policije, ali i s početkom rata, nestali iz države. Mi nismo stali, nastavili smo se povezivati poznanstvima i prijateljstvom", prisjetio se tih dana pripadnik zagrebačkog podzemlja.

Istovremeno, devedesete se hrvatski gangsteri iz Zapadne Europe vraćaju se u Hrvatsku...

"Domovnice su se takvim dijelile šakom i kapom", rekao je jednom prilikom bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski...

"Državljanstva su se davala podobnima. U Zagrebu ti kriminalci odmah počinju s reketarenjem imućnijih obrtnika. Neki startaju kao redari u kockarnicama posuđujući lovu i moleći Boga da im je kockari ne vrate, kako bi im mogli “leći” na imovinu zbog duga i kamata. Nakon njih “posao” s kamatarenjem se širi i na mlađe", ispričao je Ortynski.

Jedan od onih koji su izbliza svjedočili kako nastaju prvi zločinački gangova, ovako opisuje te početke:

"Ukrali bi Mercedese i BMW-e pa bi vlasnicima poručili da ih mogu dobiti nazad za 5000 DEM. Ako bi se vlasnik obratio policiji, saznali bi to preko svojih informatora u MUP-u i cijena bi se odmah udvostručila! Drugi su vidjeli da taj posao ide dobro pa su i oni krenuli po lovu", tvrdi naš sugovornik.

Slaže se s Ortynskim u procjeni da je dio kriminalaca do novca tada najčešće došao klasičnim iznudama. U razdoblju od 1989. do ‘91. gotovo svaku večer kamatari bi sjedili na šanku pijuckajući mineralnu i pratili zagrižene kockare, koji su igrajući rulet pokušavali doći do dobitka. 

Malo kocka, malo bijeloga, malo klubova...

Bilo je to vrijeme kada je Ante Marković postavio tečaj od sedam dinara za marku. Gradovi su bili puni duty free shopova. Nakon restrikcija struje, vožnje svaki drugi dan u akcijama par-nepar radi štednje benzina, građani su trošili nemilice. A mnogi su otkrili kasina i kockarnice.

"Kada bi im nestalo novaca, došli bi do kamatara, a ovi bi odmah dostavljali keša koliko je trebalo. Nije bilo nikakvih pismenih ugovora, a kamata se kretala od 10 do 30 posto dnevno", tvrdi dobro upućeni izvor:

"U to vrijeme mi smo preko dana spavali, a život bi nam počinjao noću. Malo rulet, malo kocka, linija– dvije bijelog i onda bi se išlo do noćnih klubova s glazbom..."

Početkom Domovinskog rata jedni odlaze u borbu, drugi se bave švercom oružja, droge, cigareta, nafte, prostitucije, iznudama, otmicama, mnogi krađama luksuznih automobila...

Na površinu isplivalo puno 'smeća'

"Na površinu je isplivalo puno ‘smeća’ koje nije ni vidjelo bojišnicu. Dobar dio njih završio je po tajnim službama zato što su kvalitetniji ljudi bili na ratištu, a ovi foliranti došli su do znački i iskaznica pa se tako zaštićeni ubacili u kriminal", prisjetio se “tvrdi dečko” odrastao na zagrebačkom asfaltu, više puta ranjavan u uličnim obračunima.

Bivši policajac tvrdi kako se tada pokazalo staro pravilo: Uz krijumčarenje oružja uvijek ide i droga. Nakon izbijanja Domovinskog rata plaće naglo padaju. Prosječna plaća tada je bila 100 do 120 njemačkih maraka. Žestoki momci ili nositelji organiziranog kriminala, kako ih se u policijskom žargonu nazivalo, naoko su bili ljudi izvan zakona. Gotovo svatko od njih je imao svoga policajca, koji je početkom devedesetih radio za mizernu plaću s kojom je mogao kupiti tek nekoliko rezervoara benzina. Upravo taj materijalni status često je bio plodno tlo za nastanak korupcije, koja je jednaka bilo gdje u svijetu, tako da su se po čudnovatim policijskim procjenama kriminalci dijelili na one “dobre” i one “manje dobre”.

Slučaj pucnjave iz automatske puške u jednom pulskom disko klubu kada se pokojni Ratko Šćekić sukobio sa suprotnim klanom, zorno oslikava spregu dijela policije i kriminala. Samo pukim slučajem tada nitko nije stradao. Nakon ispaljenog rafala svi su se razbježali.

Troje od pet policajaca primali mito

Na ispisima telefonskih poziva aktera sukoba uočeno je kako oni još iste noći zovu svaki svoga policajca. Po uhodanom receptu sve dogovaraju i skreću istragu u krivom smjeru.

Policajci, koji tada uopće ne rade ili su na bolovanju, “revno” se stavljaju u službu i svatko od njih radi za svoga. Pretraga u konkretnom slučaju nije dala nikakve rezultate jer je sve počišćeno, a indikativno je i da prijatelj policajac odlazi na pretragu kod prijatelja kriminalca. 

Kasniji iskazi su dogovorno frizirani. Neke procjene govore da su u to vrijeme, znači devedesetih, trojica od petorice policajaca u Hrvatskoj primala mito od mafijaša!

"Tijekom devedesetih, pogotovo za rata, u Zagrebu je bilo mnogo javnih kuća. Jednom smo uhitili dvije prostitutke u autu s klijentom. Nemalo smo se iznenadili kada smo vidjeli da je to naš kolega", prisjetio se bivši policajac.

Ručna bomba se mogla dobiti za pivo 

Očekivao je kako će kolegu suspendirati ili mu dati otkaz. No šefovi su to koristili za zabavu grohotom se smijući: “Evo j...ča. Jedna ti nije dosta pa ti odmah dvije!”

Sve vrste oružja početkom 90-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasnika. “Kvočka”, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak maraka, a “pilići” su se (streljivo), mogli dobiti i za pola marke, ovisno o kalibru.

Automatska puška s pet punih okvira streljiva mogla se dobiti za 500 maraka, a ručna bomba za pivo. Cijena je rasla ili padala ovisno o vrsti, oružja, pištolj bi bio jeftiniji ako je “vruć”, ako je s njim već počinjen neki zločin. Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta bivše JNA, od raznih strojnica, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega mogli su se kupiti za sitne novce. Količina je, jasno, rušila cijenu...

Izvori zarade - reket i droga 

U takvim uvjetima korupcija počinje cvasti. Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobivaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura.

Mafijaši su samo svojom pojavom ulijevali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava, pa čak i nekih policajaca koji im nisu smjeli ni prići kada bi činili i najmanji prekršaj, poput krivog parkiranja na primjer. Mafijaš i bivši pripadnik jedne postrojbe poznate po ratnim zločinima, držao je restoran u istarskom gradiću. 

Toliko se osilio da je sjedeći na terasi, doslovce napadao ljude koji mu nisu bili po volji samo zbog imena i branio im prolaz ulicom! O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac, koji je nazočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i časnika HV-a, kojemu je ugostitelj odbijao plaćati reket. Tada je, tvrdi naš izvor, dogovoren “deal” o podjeli teritorija između njih dvojice, jer su obojici jedini izvori zarade bili reket i droga.

Političare snimali po bordelima

"Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni časnik. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa. To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest do sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja, tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni u sportskoseljačko- elegantnom stilu s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama, rasporedili su se iza svoga gazde promatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film ‘Kum’, to su trebali ovdje snimati", priča naš sugovornik dodavši kako su vojni časnik i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama.

Na primjeru lokala, odnosno klasičnog bordela, koji se nalazio u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe ‘97. dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka.

"Lokal su organizirale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolirali političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu političari su činili čak 95 posto klijentele. Nisu to bili baš najpoznatiji političari, ali su među gostima bila i dva ministra. Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve! U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije. Svaki put kada bi policija krenula u raciju, netko od “plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protuzakonito. U jednom trenutku policija se odlučila za desant helikopterima. Spustili su se i sve uhitili", kaže dobro upućeni sugovornik.

Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znale i snimati. Ni jedna snimka nikada nije procurila u javnost.

Sve se rješavalo oružjem

Možda su oni na snimkama rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimke uništene, a možda se s njihovim neobjavljivanjem na neki način trguje. Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u gospodarski kriminal, koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jednu kunu.

Istovremeno u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi. Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova, što su rješavali brutalno, krvavim obračunima.

"Količina oružja, policijska i politička zaštita, podsjećaju na rane 1920. u Americi. Svi su bili naoružani i sve se rješavalo oružjem. Nesuglasice su okončane olakim potezanjem oružja, sve se okončalo u krvi, nismo mogli ni zamisliti da će se tako nešto ikad događati u glavnom gradu. Izrešetana tijela, izmrcvarena. Izgubljeni mladi životi. Najčešće zbog banalnih razloga, pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara", opisuje naš sugovornik, sudionik nekih sukoba.

Svi su se poistovjećivali s 'Kumom'

"Izgubivši nekoliko prijatelja tijekom tih sukoba i razračunavanja po ulici, mene je zahvatila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Kad sam izgubio bliske prijatelje našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se film Kum... Svi smo se poistovjećivali s najopasnijim i najjačim likovima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo zamišljali u glavnoj ulozi, baš kao Kuma... No, kada je sve to postalo stvarno, kada je film postao naša stvarnost, nisam ga više imao želju gledati. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode, vidjevši njihove obitelji, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje - je li to ono što je svatko želio? Je li to ono što smo željeli mi ili oni za koje sam smatrao da su bili na kontra strani", pita se naš sugovornik.

Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebice u Zagrebu, te činjenicom da su ubojstva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija potpuno nemoćna i nedorasla svom poslu. Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u listopadu 1991. kada je ubijen Niko Mioč. 

Za ubojstvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za poticanje Miljenka Žaju Krojfa, koji je s Miočem svojedobno držao pizzeriju Cosa Nostra u Trnovčici. Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu.

Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”. Bagarić se pred početak rata vratio iz Njemačke. Kao kum ubijenoga šefa mafije u Frankfurtu Ljube Zemunca, imao je reputaciju opakog kriminalca. Dane i noći provodio je po zagrebačkim kockarnicama, a živio je hotelu Intercontinental. Pratili su ga Zoran Petrović Ivica i Miljenko Žaja Krojf.

Doslovce je “drmao” gradom, a novac koji je dobio na kocki i reketu htio je investirati u nekretnine.

Bagariću nitko ništa nije mogao

"Bagarić je bio elegantan gospodin, koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i spoznaje da mu nitko ne može ništa. Obožavao je bejzbolskom palicom tuči svoje krupjee u kasinu Tifani kada bi nešto zabrljali", priča nam svjedok tih događaja.

Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima. Istodobno, svoje kriminalno carstvo gradio je i “kralj poker aparata” Vjeko Sliško. Prema legendama iz podzemlja, prvi sukob između njih dvojice izbio je 1993. nakon partije kockarske igre barbuta u kockarnici Kiss u zagrebačkoj Dubravi. Dobro upućeni izvor kaže: 

"Kockalo se dva dana i tri noći. Na kraju je Bagarić izgubio pozamašnu svotu novca i tu su se on i Vjeko Sliško zakačili. Sukob se rasplamsao u prolijevanje krvi i niz do danas neriješnih likvidacija. Redar disko-kluba Sokol Damir Kovačić Šerif jednom prigodom je ranio Vjeku Sliška, navodno jer je divljao u lokalu. U veljači 1993. godine Šerif je izrešetan ispred svoje kuće..."

Izrešetani ispred vlastite kuće  

Prijatelj Vjeke Sliška Mladen Šiškić likvidiran je hicem iz snajpera ispred svoje kuće u zagrebačkoj Dubravi u rujnu 1995. Šiškićev brat Zdravko je u veljači 1997. nakon svađe oko novca od preprodaje automobila ubio Ivana Mirka Krpelnika. Na putu do bolnice izdahnuo je na rukama prijatelja Ivana Šakote. Samo četiri mjeseca poslije ispred zagrebačkog kafića Kvak hicem iz snajpera ubijen je i Šakota. 

S njim je tada u društvu bio i Shpejtim Taqi. Njega su mjesec dana poslije izrešetali na raskrižju Selske i Zagorske...

U kolovozu 1997. u Kozari Boku iz jurećeg automobile izrešetan je Mijat Vrdoljak. Njega su sumnjičili za ubojstvo Damira Kovačića Šerifa. Isti mjesec likvidiran je i Omer Zahirović u svojoj kuću u Dubravi. Nagađalo se da je motiv ubojstva taj što je Zahirović početkom 90-ih bacio bombu u kockarnicu Joker, čiji je vlasnik bio- Bagarić. 

  • Stranica 1/2
  • Avatar kvasac40
    kvasac40 11:19 07.Svibanj 2017.

    Seljačine došle u Zagreb!!