Life
570 prikaza

Dobrodošli u doba fast food serija

Ljubiša Samardžić i Ivo Štivičić
Davor Puklavec (PIXSELL)
Svake godine snimi se nekoliko hrvatskih serija, ali je li ijedna od njih dovoljno kvalitetna da izdrži test vremena

Vrteći programe televizija s nacionalnom koncesijom u udarnom terminu, čovjek bi lako pomislio da smo turska kolonija, ali u proizvodnji serija Hrvatska je zapravo regionalna sila. Naše serije - prije svega telenovele - gledaju se u svim državama bivše Jugoslavije i često imaju dobru prođu. Svake godine snimi ih se nekoliko, ali je veliko pitanje je li ijedna od njih dovoljno kvalitetna da izdrži test vremena. Hoćemo li u ijednoj uživati i za 20 ili 30 godina, kao što danas uživamo u “Malom mistu”, “Gruntovčanima”, “U registraturi” ili “Prosjacima i sinovima”?

"Današnje serije su profitne investicije, a nekad su bile investicije duha", ističe osnovnu razliku Ivo Štivičić, dramaturg, profesor na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti te scenarist kultnih serija “Putovanje u Vučjak” i “Kuda idu divlje svinje”. 

"Da biste pročitali knjigu morate biti pismeni, dok za seriju to nije potrebno. Serije su nekad nepismenima i polupismenima objašnjavale razne stvari i svijet oko njih, i toga smo bili svjesni dok smo ih radili. Danas je funkcija serije stvaranje profita, a prije smo išli za time da napravimo nešto čime ćemo se ponositi. Bilo je i internog rivalstva, pa smo se tako u Zagrebu trudili napraviti bolje serije od beogradskih", nastavlja Štivičić. 

U tom internom rivalstvu je pobijedio, barem prema mišljenju čitatelja beogradskog tjednika Danas koji su u konkurenciji 45 najkvalitetnijih serija bivše države “Kuda idu divlje svinje” izabrali za najbolju.

Iza kultne serije iz 1971. koju je režirao Ivan Hetrich a uredio Vlado Gotovac, a koja - revolucionarno i poprilično hrabro - zbivanja iz Drugog svjetskog rata u okolici Zagreba prikazuje kroz sukob dvije krijumčarske bande, ostali su i “Otpisani” i “Vruć vetar” i “Vratit će se rode”. No Štivičić je mogao samo s tugom konstatirati da to priznanje za HRT nije bilo dovoljno važno ni da objavi vijest.

"Serije se sad rade kao brza hrana, dok su prije bile fini restorani", kaže Rajko Grlić, scenarist filmova “Samo jednom se ljubi”, “Štefica Cvek u raljama života” i “Karaula” te serije”Grlom u jagode”. Grlić je seriju o odrastanju beogradskog mladića Bane Bumbara, koja je proglašena drugom najboljom u Jugoslaviji, pisao dvije godine.

"Radio sam na mahove, da scenarij može dozrijevati. Mjesec dana sam pisao, pa mjesec dana ne. Tako se tad radilo, polako. I nije se ništa predavalo dok se nije završilo", ističe Grlić. 

Današnje serije slabo gleda - od sapunica se, priznaje, uznemiri - ali primijetio je dvije za koje smatra da su na tragu nekadašnjih: ‘Lozu’ i ‘Počivali u miru’. ‘Lozu’ je pisao Vlado Bulić, ‘Počivale u miru’ Saša Podgorelec, a urednik obiju serija je Drago Kekanović, pisac i scenarist koji je do lani radio kao dramaturg na HRT-u. 

"Htio sam ostaviti nešto iza sebe prije odlaska u mirovinu, a mislim da sam s te dvije serije to i ostvario", kaže Kekanović.

Na tadašnju Televiziju Zagreb došao je 1985. Bila su to, kaže, zlatna vremena.

"Doveli su me kao pisca da čitam druge pisce. Vodio sam se samo za kvalitetom, ništa drugo nije utjecalo na mene. Kad bi se neki scenarij odabrao, svi u redakciji radili bi na njemu. Mislim da su zato rezultati biti tako dobri", rekao je Kekanović. 

A dobar scenarij osnovni je uvjet za kvalitetu, slažu se autori najboljih domaćih serija, jer u njemu je bit svega. Nekom tko gleda sa strane moglo bi se učniti da su nekvalitetni scenariji (i scenaristi) glavni krivac što se današnje serije teško mogu mjeriti s nekadašnjima, ali se ljudi iz struke s tim ne bi složili.

"Kad sam došao na televiziju, scenariji su mi bili glavni problem. Imao sam posla s krajnje nepismenim scenaristima i piscima koji su mislili da znaju kako se scenarij piše, a nisu znali. Sad su scenariji mnogo bolji, ali to se ne vidi na finalnom proizvodu. Prije nisam znao kog bih zvao ako bi nešto u tekstu trebalo popraviti, dok se danas odmah sjetim deset ljudi. Scenaristi su sad bolji nego ikad, ali nemaju se prigodu iskazati. Više nema novca za dobre projekte", kaže Kekanović.

Gordan Mihić, u čijem su bogatom scenarističkom opusu filmovi “Dom za vešanje” i “Crna mačka, beli mačor” te kultne serije “Sivi dom”, “Balkan Ekspres”, “Kamiondžije” i “Samci”, žali svoje mlade kolege.

"Mnogo im je teže nego nama. Kvalitetni pisci ne mogu doći do izražaja. Nekad autori nisu vodili računa o novcu i ograničenjima proračuna. Od producenata prije nikad ne biste čuli nešto tipa: “Nemoj pisati masovne scene jer je skupo”, dok je to danas uobičajeno. Bilo je mnogo lakše raditi jer ste bili oslobođeni svih pritisaka. Danas je najvažniji prokleti peoplemetar", kaže Mihić i dodaje kako je u komunističkoj Jugoslaviji cenzura bila mnogo manje izražena nego danas kad je određuju tržišna pravila. Pisac je imao kontrolu nad svojim tekstom.

"A sad se često i ne želim potpisati na špicu koliko mi promijene tekst u finalu. Danas se ne poštuju autori", ističe Mihić.

Scenaristi najboljih serija slažu se kako je nepoštivanje autora danas jednako velik problem kao nedostatak novca.

"Prije su pisce cijenili. Nisu ih dobro plaćali, ali su ih cijenili", kaže Ivo Štivičić. 

Mlađim scenaristima će već podatak da je Štivičić godinama pisao “Putovanje u Vučjak”, seriju od 15 nastavaka snimljenu prema motivima drame “Vučjak” Miroslava Krleže, zvučati kao znanstvena fantastika, a kamoli činjenica da je imao vemena redovito se sastajati s Krležom te da pritom uopće nisu razgovarali o njegovim djelima, niti o scenariju. 

"On tad više nije mogao mnogo hodati pa ga je zanimalo što se događa u gradu i svijetu. Ti razgovori su mi mnogo pomogli, ušao sam u njegov duh", prisjeća se Štivičić. 

Žao mu je što ozbiljni ljudi od pera danas bježe od medija, dok su prije rado surađivali i davali svoje tekstove. Producent legendarnog “Nepokorenog grada”, ali i prvih domaćih telenovela “Villa Marija” i “Obični ljudi”, Želimir Sablić, ističe kako se način rada nije promijenio samo za pisce nego i glumce, redatelje, montažere, autore glazbe... Dan snimanja stoji više od 100.000 kuna i svima je prioritet uštedjeti.

"To je užasno naporno za sve, a rezultati su zato lošiji", ističe Sablić.

Vrlo važnu ulogu prije su imali dramaturzi, no njih u novim serijama uopće nema. Zamijenili su ih urednici, njihovu ulogu pokušavaju preuzeti i redatelji, a sve to itekako se vidi na ekranu.

"Dramaturg odlučuje je li nešto dobro, predugo ili prekratko. U seriji je najvažnije ne izgubiti ‘nit razloga’, ono što objašnjava zašto se nešto događa, a tu su dramaturzi nezamjenjivi. Zato su engleske serije tako dobre, u njima se izrazito osjeća dobar dramaturški posao", ističe Ivo Štivičić.

Te dobre engleske serije imaju svoju publiku, kao i stare domaće serije kad ih se reprizira. Zašto to tako malo znači ljudima koji odlučuju što će se snimati pa i ne pokušavaju gledatelje privući kvalitetom?

"U tom poslu danas je mnogo neobrazovanih ljudi, ljudi koji ne pripadaju svijetu filma i televizije. Njih su donijeli neki drugi vjetrovi. Današnji profil producenata je drukčiji nego nekada i nisam siguran u njihove dobre namjere. Mnogi ni ne pročitaju tekst koji snimaju. Misle samo na novac. A novac je, naravno, važan, ali u ovom poslu mora biti još nešto", kaže Gordan Mihić.

A dok se u domaćoj produkciji ne uvidi potreba za tim “još nečim” i ne uzme u obzir da su možda baš ljubitelji malo zahtjevnijih serija željeni “cilj” koji može platiti sve one stvari što će se reklamirati u pauzama, i dalje će osiguran proračun imati samo trakavice u kojima i bogati plaču, iako ne odviše uvjerljivo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.