Problem s utvrđivanjem pravog identiteta Djeda Mraza, odnosno Svetog Nikole, i cijele ikonografije oko njega za božićnonovogodišnje praznike jest to što onda kad je Djed Mraz tema, u pravilu smo zagušeni bilo kršćanskom bilo konzumerističkom tradicijom. A istina je ta da su i on i Božić, prikazani danas kakvi jesu, skoro u potpunosti rezultat europskog poganskog naslijeđa. Točnije sibirskog.
Sveti Nikola povijesno je bio biskup Likije, u Maloj Aziji, od 270. do 343. i, osim što mu se pripisuje da je imao naviku pomagati ljudima, on nipošto nije mogao biti pravi izvor običaja darivanja za Božić i Novu godinu. Predaja o njemu, svecu s Mediterana, apsolutno ne drži vodu ako se govori o priči sa Sjevernog pola.
U polarnom krugu, i to u Sibiru, međutim, sve do dolaska civilizacije urođenički narod Evenki živio je od lova, skupljanja plodova i uzgoja sobova. Na samom sjeveru Tunguske preživljavanje je ovisilo o sobovima, jer su od njih dobivali hranu, odjeću, pribor za šatore, mlijeko, od kostiju su izrađivali alat, a za potrebe prijevoza su ih i jahali.
Evenki su bili šamanski narod, imali su šamane, "one koji poznaju duh". Jedno od središta prakticiranja šamanizma, odnosno duhovnog i vjerskog života, bila je magična gljiva amanita muscaria, poznatija kao muhara. Kako su gljivu pronalazili samo ispod određenih vrsta zimzelenog drveća, točnije borova, poput onih borova što ih zapadnjaci kite uoči svakog Božića, Evenki su bili svjesni simbiotske povezanosti gljiva i tih stabala.
Muhare su im bile zanimljive i cijenili su ih zato što imaju halucinogeno djelovanje tijekom nekih pola sata do četiri sata nakon što bi ih pojeli. Jedini problem bio je taj što se muharama jako lako otrovati. No, jedan od nekoliko način za ublažiti im otrovnost bio je da ih se osuši. Evenki su običavali ići u berbe gljiva, za koje su smatrali da su plodovi tih borova, na neki načini čudesni pokloni koje su nalazili ispod tih borova.
Nadalje, sušili bi ih tako što bi ih odmah ostavljali po granama bora, pa bi rezultat s gljivama crvenih klobuka prošaranih točkicama, načičkanih po zelenim borovim granama, bio sumnjivo nalik današnjem običaju kićenja borova krajem godine. Ali, još bolje tek dolazi. Šaman je, kao sveti čovjek, bio taj koji je potom dolazio po osušene gljive, koje bi potom trpao u veliku vreću. U čast svete gljive šaman je bivao odjeven u kostim nalik gljivi, crveni s bijelim krpicama.
Konačno, on je bio taj koji je te gljive uokolo dijelio po obiteljima za potrebe vjerskog rituala jedenja gljiva. Dodatni način za uklanjanje otrova iz muhare bio je da ih daju sobovima da ih pojedu, što su ovi činili vrlo rado. Nisu im škodili. Dok bi gljive prošle kroz probavni sustav sobova, iz njih bi se uklonio sav otrovni potencijal halucinogenih kemikalija. Šamani su u prethistoriji tko zna kako otkrili da je sobov urin nakon toga i dalje halucinogen, te su ga potom pili kako bi se nadrogirali, bili "high" poput Alise u zemlji čudesa.
Halucinogene vizije tumačili su kao vjerska iskustva, doticaj sa svijetom duhova. A dio iz tradicije o Djedu Mrazu i njegovim sobovima s kojima leti uklapa se u obrazac uočljiv diljem svijeta. Povijest različitih kultura uči nas da su legende o čudesnom letenju u pravilu imale izvor u halucinogenim iskustvima nakon konzumiranja magičnih biljaka. Primjerice, kao što je slučaj s bunikom u Europi ili kanabisom na Bliskom istoku i letećim ćilimima.
Neke jezične tradicije, primjerice njemačka, muharu nazivaju "letećom gljivom". Evenka danas, smatra se, ima još nekih 70.000 većinom po Rusiji, ali znatno i u Kini, uz sjeveroistočne granice. Elemente šamanizma njegovali su i drugi urođenički sibirski narodi. Što se europske tradicije tiče, smatra se da običaj proslave Božića potječe od germanskih naroda, koji su sredinom zime slavili bradatog starca Odina, kao svog boga, koji bi im stizao.
