"Djeca su gledala u Gospu, nisu ni trepnula..."

Prvi put 24. lipnja 1981. godine šestero mladih - Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, izvijestilo je o ukazanju Majke Božje na brdu Crnica, u Međugorju. Tada su se uplašili i pobjegli, no sljedećeg dana djeca su ponovno došla na brdo, a Gospa im se opet pokazala. Molili su i razgovarali s Bogorodicom, a ona im je povjerila deset tajni koje će biti objavljene svijetu kad za to dođe vrijeme. To vrijeme još nije došlo...

Izvještaji o ukazanju Gospe su se ponavljali i tako je Međugorje s vremenom postalo jedno od poznatijih marijanskih hodočasničkih odredišta. Otada je prošlo 36 godina, a vizura Međugorja dramatično se promijenila - nekad mjesto u kojem se moglo vidjeti samo lokalno stanovništvo danas godišnje posjeti i do milijun vjernika sa svih strana svijeta. Stanovnike kraja u posljednje je vrijeme uzdrmala činjenica da Papa sve manje vjeruje da se Gospa tamo uopće ikad ukazala, a posebno ih je razbjesnio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić koji je prije nekoliko dana izjavio kako se Gospa u Međugorje nikada nije ukazala, te da je sve manipulacija vidjelaca i svećenika.

Privatni arhiv

O tome kakvo je Međugorje bilo i kako je izgledalo to prvo vrijeme kada nakon navodnih ukazanja zabilježio je zagrebački svećenik Mijo Gabrić koji je tada bio novinar i foto reporter Glasa Koncila i jedan je od rijetkih koji ima vrlo opsežnu foto arhivu dok Međugorje nije postalo mjesto masovnog hodočašća. Brojne fotografije objavio je u svojoj fotomonografiji "Međugorje a.d. 1981.", u kojem je Gabrić iznio i svoja svjedočenja o prvim danima Međugorja.

“Mnogo je vremena proteklo, punih 30 godina, od kada su vidioci u Međugorju uzburkali javnost rekavši da vide Gospu. Bio sam prvi novinar koji je o tome opširnije i pozitivno izvijestio. Mnogo mi je detalja iz sjećanja izblijedjelo, osobito datumi, ali su mi u pamćenju ostale neke ključne činjenice. Te činjenice, koje su na prvi pogled sitnice, meni su bitne za razumijevanje povijesnih dimenzija Međugorskih ukazanja.

Šezdesetdevete godine zaređen sam za svećenika zagrebačke nadbiskupije i od tada puno radno vrijeme radio sam kao novinar, odnosno reporter, vjerskih novina Glasa Koncila. Bio sam među novinarima najpokretljiviji, vozio sam auto, diplomirani sam fotograf. Zato sam najčešće išao na teren. Koncem lipnja 1981. godine nazvao je u uredništvo Glasa Koncila fra Ferdo Vlašić, tada glavni urednik Naših ognjišta (vjerskog mjesečnika hercegovačkih franjevaca) da je u Međugorju veliko uzbuđenje, da su neka djeca vidjela Gospu. Glavni urednik Glasa koncila Živko Kustić poslao me odmah u Međugorje.

Župnik u Međugorju bio je tada fra Jozo Zovko, moj prijatelj. On je sa svojim vjeroučenicima, više godina prije međugorskih događanja, pobijedio na Vjeronaučnoj olimpijadi (tada cijele Jugoslavije) koju sam s don Lukom Depolom organizirao. Fra Jozu sam s njegovim pobjednicima vjeroučenicima vodio na nagradno putovanje u Rim k papi Pavlu VI.

Privatni arhiv

Čim se pročulo da su djeca vidjela Gospu, kao munja bljesnule su se dvije društvene reakcije.

S jedne strane pobožan priprosti puk je nahrupio u međugorsku župnu crkvu i na Podbrdo – mjesto gdje su djeca vidjela Gospu. Pobožni su vjernici, osobito žene, htjeli susresti vidioce, moliti s njima i dotaknuti ih.

S druge strane Komunistička partija se uzbunila; djeca su rekla da im je Gospa povjerila deset tajni, a u narodu se govorilo da jedna od tih tajni kaže da će komunizam propasti. Policija i partijski agenti brutalno su se obrušili na svećenike i roditelje vidjelaca, a djecu bi strpali u kombi vozali u nepoznatom pravcu te ih putem plašili i psihički zlostavljali.

Koliko će komunistima Međugorje nanijeti straha, vidi se po tome što će kasnije pokrenuti politički proces protiv fra Joze Zovka, protiv fra Joze Križića (bio je izvrstan propovjednik slobode vjere) i protiv gore spomenutog fra Ferde Vlašića. Sva trojica će biti osuđeni i robijati u zloglasnom zatvoru u Zenici. (Bio sam prisutan na suđenju. Ne znam da li je itko kasnije objavio zapisnike tog sramnog političkog procesa.)

Kad sam, na vijest o viđenjima, dojurio u Međugorje i javio se župniku fra Jozi, on me čudno upitao: zašto sam došao i zar ja vjerujem u te dječje gluposti. Rekao sam mu da to gledam novinarski i eshatološki: Ako to što djeca tvrde smeta komunizmu i borbenim ateistima, a komunisti imaju dobar nos, onda u dječjim tvrdnjama ima Božjeg prsta. Fra Jozo se nasmijao i rekao: ‘Dobro, možda imaš pravo, pustit ću djecu pa neka se stvar sama iskristalizira’.

Ja sam mu tada rekao da bih htio razgovarati s djecom-vidiocima. On mi reče neka pričekam do navečer, djeca će tada doći u sakristiju i ondje imati viđenje. Fra Jozo je sklanjao djecu za vrijeme njihova viđenja u sakristiju, da na neki način spriječi popularizaciju i radoznalost svjetine.

Nastavak na sljedećoj stranici...