Tijekom žurne evakuacije razdvojene su brojne obitelji, djeca nisu više bila sa svojim roditeljima, a neki nisu mogli pronaći braću i sestre tjednima nakon preseljenja. Prisilnog preseljenja. Uz sve te tragedije, mnogi nisu ni znali kamo idu zato što neka mjesta jednostavno nisu prihvaćala ljude iz Černobila zbog straha od zračenja. Dok su se političari brinuli što će se dogoditi s javnim mnijenjem, bojali su se da će Černobilci pronijeti svoje nezadovoljstvo od Kirgizije do Baltika, bojali su se što će njihovi nadređeni reći, a cijelo vrijeme su nevini patili.
Čak i kad su uspjeli pronaći mjesto gdje mogu naći utočište, nisu bili srdačno primljeni. Domaći su im zamjerali zato što su im preuzimali stanove, tvornice su morale zapošljavati radnike koji im nisu trebali i sve je to stvaralo otpor, a ponegdje i otvorenu mržnju prema stradalima. A oni jesu najveće žrtve čitavog sustava.
"Izgubili smo domove, posao, prijatelje, čitav svijet smo izgubili u trenutku", napisao je neki Černobilac u pismu novinama.
CIA bilježi kako su po Omsku kružile crnohumorne šale: "Netko ti je uzeo stan? Pa ne brini se. Doseljenici brzo umiru". Što gotovo bolno precizno oslikava kako su ti ozračeni ljudi bili stigmatizirani. Do prije nekoliko dana su časno radili na velikom projektu, časno je bilo govoriti da si iz Pripjata ili Černobila. A nakon što se pronio glas o nesreći, čak ni vlastita rodbina ih nije htjela prihvatiti.
Unatoč provjerama dozimetrima, unatoč svim mogućim uvjeravanjima, molbama i preklinjanjima, nisu htjeli prihvatiti svoje najbliže zbog straha od zračenja. Latvijci i Estonci su čak i prosvjedovali zbog nasilnog preseljenja pa su središnju vlast optuživali da žele "razrijediti baltičke nacionalnosti" i asimilirati ih u Sovjete. Panika u sovjetskim republikama nakon nuklearne eksplozije još je jedan problem koji CIA pripisuje pokušajima zataškavanja čitavog događaja.
Vrhuška se nije htjela osramotiti, ali neke informacije uvijek procure. Zapadni novinari su slušali neke špekulacije, prenosili ih svojim medijskim kućama, koje bi onda baratale poluinformacijama prečutima u slučajnim susretima. Takve glasine bi onda ušle u Sovjetski Savez jer, kao što i Hrvatska jako dobro zna, radio i TV signal ne poštuje državne granice.
Među običnim ljudima su se tako širile priče da je u kijevskim bolnicama umrlo 15.000 ljudi, da je čitav Kijev evakuiran i da putuje prema Moskvi, da je čitava Ukrajina ostala bez vode i hrane ili da je toliko ljudi pomrlo prije evakuacije da ih zakapaju u masovne grobnice. Nekoliko političara je smijenjeno ili umirovljeno, najviši šefovi elektrane Viktor Bruhanov, Nikolaj Fomin i Anatolij Djatlov dobili su zatvorske kazne, ali nezadovoljstvo javnosti nitko nije mogao obuzdati.
Pogotovo kad se uzme u obzir da su zadatak čišćenja zračenja dobili rezervisti i vojnici neruskih republika. Civilna obrana je podbacila pa je vojska preuzela kontrolu nad procesom dekontaminacije, ali su tu većinom slati mladići iz Estonije, Latvije, Litve, Bjelorusije i Ukrajine. CIA tvrdi da je 300 estonskih rezervista odbilo raditi kad su saznali da će morati ostati šest mjeseci umjesto ranije dogovorenih dva mjeseca. Isprva se vjerovalo da Sovjeti koriste čak i zatočenike okolnih logora za prisilni rad.
CIA je imala relativno dobre argumente zašto uopće razmatraju takvu mogućnost. Tri takva logora nalazila su se u krugu od 100 kilometara od nuklearke, a ako se krug proširi na 160 kilometara, onda je dostupno čak deset logora. Sovjeti su ranije koristili zatvorenike za kopanje urana u Kolimi, a na nekim mjestima su brojni zatočenici i umirali zbog zračenja.
"Uzevši u obzir prikladnost nekvalificirane radne snage za mnoge poslove dekontaminacije, ali i raniju sovjetsku spremnost za korištenje zatvorenika na opasnim poslovima, zaključujemo da postoji mogućnost za korištenje prisilnog rada, ali nemamo potvrdu", stoji u zaključku jedne CIA-ine analize. Nakon što je vatra ugašena, uništeni reaktor zatočen u betonski sarkofag kako bi se spriječilo širenje zračenja, nakon što je područje dekontaminirano, postavilo se pitanje što s ostalim reaktorima.
Više od dvadeset reaktora istoga tipa bilo je u sovjetskim planovima i tek nakon samoubojstva Valerija Legasova, jednog od dizajnera i kritičara dizajna, ozbiljnije je shvaćena opasnost koja prijeti čitavom SSSR-u. Trenutačno u Rusiji radi 10 RBMK reaktora s brojnim sigurnosnim nadogradnjama, ali tisuće uništenih života nitko ne može spasiti. Svim medaljama za hrabrost unatoč.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogriješili su što brže nisu evakuirali ljude, hm da su to napravili nitko ne bi sanirao požarište,posljedice za svijet bile bi katastrofalne. Sada svi napadaju SSSR, a nitko baš nitko se ne sjeća američke eksplozije termonuklearne bombe na jednom otoku ... prikaži još!ku kada je eksplozija digla u zrak milijun puta više radioaktivnog materijala od Černobila.Eksplozija je bila duplo jača od proračunate,tako da je na susjednom otoku koji nije evakuiran poginulo kompletno domorodačko stanovništvo, transparentno.