Yvonne Morris imala je tri minute da od sigurnosne ograde, gdje je unosila tajnu šifru za uspostavljanje telefonske veze sa zapovjednim centrom, stepenicama dođe do radnog mjesta. Da je samo malo prekoračila predviđeno vrijeme, bila bi uhićena. BBC je objavio reportažu o Morris, koja je bila među prvim ženama zapovjednicima posade silosa za nuklearne projektile Titan 2. Između 1980. i 1984. bila je odgovorna za tri preostala člana posade i nuklearno oružje od devet tona u američkoj bazi u Tucsonu u Arizoni. "Naša osnovna misija bila je održavati mir odvraćanjem mogućih napada i sprečavanja Trećeg svjetskog rata", kaže ona, "ali, ukoliko u tome ne bismo uspjeli, morali bismo biti spremni lansirati raketu iz osvete".
Od početka 1960-tih do sredine 1980-tih, Tucson je bio okružen sa 18 silosa nuklearnih raketa "Titan 2", što je značilo da bi on bio prvi na udaru u slučaju sovjetskog napada. Danas je sačuvano samo jedno ovakvo raketno postrojenje, koje je pretvoreno u Raketni muzej Titan, a Yvonne Morris je njegova direktorica. Ovdje je vrijeme stalo 1982., a silos s raketnim projektilom ostaje kao podsjetnik na hladnoratovske pripreme za smak sveta. "Tri minute za ulazak u silos bile su sastavni dio sigurnosnog protokola", objašnjava Moris. "Da nismo uspjeli za tri minute, posada pod zemljom pretpostavila bi da je iskrsnuo sigurnosni problem". Posade su radile u 24-satnim smjenama. "Mirnije sam spavala kao član posade nego danas", kaže Morris. "Dobijali smo izvrsna sigurnosna uputstva, pa sam tako uglavnom na posao odlazila s mišlju da "danas vjerojatno neće biti taj dan".
Silos se nalazi oko pola kilometra od glavnog autoputa prema jugu, za Meksiko, ispod uzvisine okružene pustinjom. Na prašnjavim padinama tu i tamo rastu kaktusi, a postavljene su i ploče koje upozoravaju na opasnost od čegrtuša. Iza ograde od bodljikave žice vide se tek dvije, tri metalne strukture, betonska vrata lansirne stanice, antene i stepenište koje vodi pod zemlju. Nakon što bi sišla niz prve stepenice, Morris bi pozvala kontrolni centar, sišla niz još jedne stepenice, koje su vodilo do vrata. Tamo bi centar zvala još jednom, koristeći tajni broj za taj dan. "Kontrolni centar bi provjerio video nadzor kako bi se uvjerio da sam sama i da mi nitko nije prislonio oružje uz glavu." Deset metara ispod zemlje, iza vrata od čelika i armiranog betona, nalazi se glavni dio silosa. Vrata teška 2,7 tona, debela su 30 centimetara, ali su tako konstruirana da se mogu otvoriti jednim prstom.
"Odatle se ulazilo u ojačani dio raketnog silosa, osmišljenog da izdrži nuklearni udar", objašnjava Morris. Tunel je obložen metalnim nosačima, prekriven dugačkim kabelima i podsjeća na unutrašnjost borbenog broda ili podmornice. Vodi do kontrolnog lansirnog centra, prostorije kružnog oblika sa zastarjelim kompjuterskim terminalima, brojčanicima i prekidačima. U sredini se nalazi kontrolna konzola s nizovima lampica i stolcem pričvršćenim ispred njega. Pod je postavljen na divovske amortizere koji bi ublažili utjecaj nuklearnog napada. U zadnjem dijelu prostorije je crveni sef, koji sadrži kartice s šiframa neophodnima za potvrdu naređenja za lansiranje koje je izdao predsjednik SAD-a. Sef se otvara dvama lokotima sa šiframa kojima su raspolagali časnici na dužnosti. Kada bi završili smjenu, razmijenili bi lokote s novom posadom. Tek rijetki su znali četveroznamenkaste šifre.
"Šifri ste se morali biti u stanju sjetiti i pod najvećim stresom, odnosno u slučaju rata", kaže Yvonne Morris. Iznad kontrolne sobe smještena je prostorija za odmor, s krevetima na kat, kuhinjom i zahodom. To je jedino mjesto u kompleksu gde su članovi posade mogli biti sami. Drugdje su morali biti na oku kolegama, kako bi se uzajamno kontrolirali. Zadatak posade bio je održavanje i provjera sve opreme u silosu, od tepiha do same nuklearne rakete, koja se nalazila 76 metara dalje na kraju dugog metalnog hodnika. Dvostupanjska nuklearna raketa "Titan 2" dseže visinu od oko sedam katova. Na njenom vrhu nekoć je bila i bojeva glava, no njeno crno kućište sada je prazno, ali se Morris sjeća kad ga je prvi put vidjela.
"Novi članovi posade morali su obaviti pregled bojeve glave kada bi prvi put preuzeli dužnost kako bi se direktno suočili s projektilom. Bila sam nervozna, hodala oko rakete i ugledala etiketu proizvođača General Electrica. Vidjela sam slogan tvrtke: 'Unosimo dobre stvari u vaš život.' Nisam se mogla prestati smijati", kaže ona. "Titan 2" je bio efikasno oružje za odvraćanje zato što ga se mogao lansirati za samo 58 sekundi. "Imali smo dovoljno raketa da se međusobno uništimo nekoliko puta i da otkrijemo prvi napad i uzvratimo i prije nego što bismo bili pogođeni", objašnjava Morris. "Projektili bi se mimoišli u zraku poput brodova u noći, raznijeli bi obje zemlje tako da ne bi bilo preživjelih koji bi proslavili pobjedu". Baš zato takva se doktrina naziva i "ludost" (engleski MAD, akronim od "Mutually Assured Destruction" (Osigurano uzajamno uništenje).
Da se dogodilo najgore, posada bi o tome doznala oglašavanjem sirene. Otrčali bi u kontrolni centar kako bi primili šifriranu poruku iz Strateškog zrakoplovnog zapovjedništva u Nebraski u kojoj bi bili obaviješteni o razlogu aktiviranja sirene. Ukoliko bi se ispostavilo da je predsjednik naredio lansiranje, slijedilo bi unošenje šifri. Za "otključavanje" projektila šifra se unosila u šest prekidača sa 16 znamenki. Raketa bi se lansirala s dva ključa, koji se također čuvaju u sefu, a koje bi istodobno okrenuli i pet sekundi držali zapovjednik smjene i njegov zamjenik. Kako se nalaze na dvjema zasebnim konzolama, nije bilo moguće da ih okrene jedna osoba. Na pitanje bi li aktivirala raketu da je dobila naređenje, Morris odgovara da je 99,999 posto sigurna da bi. "Cijela moja obitelj živi u podnožju planina Virginije, oko 160 kilometara južno od Washingtona, tako da bi do trenutka kada bi naređenje stiglo, možda već bili mrtvi."
"Život kakav znam bi prošao, poslije naređenja za lansiranje sve ono najužasnije što ste zamišljali u vezi armagedona počelo bi se događati, a dio mene je bio snažno motiviran željom za osvetom." Raketni muzej Titan danas izgleda upravo onako kako je ostavljen 1982. godine. Organiziraju se obilasci kompleksa, uz mogućnost da stojite na vrhu silosa i gledate u tunel. Za one koji su odrastali u doba Hladnog rata i uz stalnu prijetnju nuklearnog sukoba, silos je opomena da je čovječanstvo sposobno da zbrisati civilizaciju.
