Nije ovo prvi put da je ovaj pisac napravio dužu pauzu između dva svoja romana, doduše ni približno toliko dugu kao u ovom slučaju: nakon romana “Dijete Božje”, koji je objavljen 1973., trebalo je čekati šest godina na sljedeći njegov roman, “Suttree”, pa novih šest na njegov epohalni roman “Krvavi meridijani”, objavljen 1985. godine. Također, između romana “Cities of the Plain” i “Ovo nije zemlja za starce” proteklo je sedam godina. Kako stvari stoje u ovom trenutku, romani će u razmaku od mjesec dana biti objavljeni na jesen, jer ih povezuje glavni lik romana, matematički genij Alicije Western. Istodobno će biti objavljeni u Velikoj Britaniji, dok su autorska prava prodana u mnogim zemljama, uključujući Francusku, Španjolsku, Italiju, Njemačku, Nizozemsku, Švedsku, Norvešku, Dansku, Finsku i Brazil. “Ovdje imamo ne jedan već dva romana gotovo najvećeg živućeg američkog romanopisca”, izjavio je Reagan Arthur, urednik u izdavačkoj kući Knopf, koja će romane objaviti. “Objavit ćemo ih tako da čitateljima damo vremena da dožive svaki od njih, ali i da im pružimo zadovoljstvo doživljaja ‘razgovora’ između dva romana?” Knopf planira tiskanje tvrdog uveza od 300.000 primjeraka za svaku knjigu, ali i box set od 50.000 primjeraka, početkom prosinca.
Iz ono malo šturih podataka koji su isplivali, roman, između ostaloga, govori o zabranjenoj, incestuoznoj vezi između brata i sestre, Bobbyja i Alicije Western, preko čega je McCarthy, po vlastitim riječima, propitivao ezoterične ideje o matematici, fizici i prirodi svijeta, što ga je oduvijek fasciniralo, ali nikad u svojim ranijim djelima nije govorio o toj temi. Brata i sestru, Bobbyja i Aliciju, odredilo je teško, obiteljsko nasljeđe, odnosno biografija njihova oca, vrhunskog znanstvenika, fizičara, koji je sudjelovao u razvoju atomske bombe. Njihovu zabranjenu ljubavna vezu i međusobnu opsjednutost, McCarthy također povezuje s tim. Ovi romani gotovo da nemaju dodirnih točaka s McCarthyjevim ranijim djelima, čija je radnja smještena na američkom jugu i jugozapadu, a koji su obilježeni njegovom fascinacijom suodnosa dobra i zla i nasiljem kao neodvojivim dijelom tog fenomena, dok se u “Putniku” i “Stelli Maris” bavi nekim važnim filozofskim pitanjima, o tome mogu li religija i znanost koegzistirati, te propitivanjem granica između ludila i genijalnosti. “On istražuje elemente filozofije i neka od najvažnijih životnih pitanja”, izjavio je povodom ova dva romana Reagan Arthur. Također, prvi put je glavni lik jednog njegova romana žena, Alicia Western, čiji intelekt plaši ljude i čije su halucinacije ugrađene u romaneskno tkivo. Radnja “Putnika”, čije je objavljivanje najavljeno za 25. listopada, odvija se 1980. godine u New Orleansu i uz obalu Zaljeva, kad Bobby, po zanimanju ronilac, dobije zadatak istražiti olupinu potopljenog zrakoplova uz obalu Mississippija i otkrije da su crna kutija aviona, pilotova torba i tijelo jednog od putnika nestali. S tempom i zaokretima trilera, priča od 400 stranica prati Bobbyja, kojeg progone njegova sjećanja na oca i sestru, dok biva uvučen u misterij avionske nesreće i shvaća da je možda otkrio nešto važno kada se u njegovoj kući pojavljuju čudni muškarci u odijelima. “Stella Maris”, koja će biti objavljena 22. studenog, svojevrsni je nastavak “Putnika”, a prvih dvjesto stranica romana je dijaloškog karaktera, a radi se o transkriptima razgovora između Alicije Western i njenog psihijatra koji su se odvijali u Wisconsinu 1972. godine, kada je dvadesetogodišnjoj Aliciji
dijagnosticirana paranoidna šizofrenija. “To je format u kojem Cormac dopušta Aliciji da istražuje svoje opsesije, za koje mogu reći da su i Cormacove”, izjavila je Jenny Jackson, McCarthyjeva urednica u Knopfu. “To je knjiga ideja.” Po McCarthyjevim riječima, ova dva romana govore “o Bogu i postojanju”.
McCarthy je, po tvrdnjama novinara New York Timesa, već duže vrijeme fasciniran ezoterijskim znanstvenim disciplinama, prije svega teorijskom fizikom i matematikom. Iako je poznat kao pisac koji rijetko daje intervjue, ova dva romana je najavio u svom intervjuu “The Wall Street Journalu” 2009. godine prilikom promocije filma “Cesta” nastalog prema njegovu romanu. McCarthy je spomenuo roman na kojem trenutno radi opisujući ga kao knjigu koja “većim dijelom govori o mladoj ženi” i čija se radnja većim dijelom odvija u New Orleansu. “Planirao sam pisati o ženi pedeset godina”, izjavio je tada. “Nikad neću biti dovoljno kompetentan da to učinim, ali u nekom trenutku moraš pokušati.”
Cormac McCarthy je rođen 1933. godine. Spada u plejadu velikih američkih suvremenih pisaca, uz bok piscima kakvi su Philip Roth, Don DeLillo, Paul Auster ili Thomas Pynchon. Dosad je objavio deset romana, od kojih su njih četiri prevedena na hrvatski: “Krvavi meridijan”, objavljen 1985., “Svi lijepi konji” iz 1992., “Ovo nije zemlja za starce” iz 2005., te “Cesta” koja je premijerno objavljena 2006. Tu je još McCarthyjev roman “Dijete božje” iz 1973. godine koji je prije nekoliko godina preveden na srpski, u izdanju beogradskog Kontrast izdavaštva. McCarthy je dobitnik cijelog niza nagrada, uključujući National Book Award za roman “Svi lijepi konji” i Pulitzerovu nagradu za “Cestu”.
Također, po njegovim djelima snimljena su četiri igrana filma: “Svi lijepi konji” u režiji Billyja Boba Thorntona iz 2000., “Ovo nije zemlja za starce” braće Coen (2005.), “Cesta” u režiji Johna Hillcoata iz 2009. i, kao posljednji, “Dijete božje” koji je režirao James Franco, 2014. Cormac McCarthy je također autor originalnog scenarija za film “Savjetnik” koji je 2013. režirao Ridley Scott. Radnja “Savjetnika” događa se u mitskom McCarthyjevom svijetu, na meksičko-američkoj granici, u blizini meksičkoga grada Juareza, poznatog po brutalnim sukobima narko-kartela i velikom broju ubojstava na ulicama tog grada, u kojem se, primjerice, odvija jedan dio radnje romana “2666”, remek-djela Roberta Bolana, te cijelog niza poznatih filmova, poput “Sicarija” iz 2015., remek-djela kanadskog redatelja Denisa Villeneuvea, te je zbog toga scenarij “Savjetnika” gotovo neodvojiv od McCarthyjevoa književnog djela, pogotovo zbog živopisnih i neobičnih likova, te fascinacije nasiljem, što su možda glavne karakteristike njegovih romana. U tom filmu, da navedem to kao kuriozitet, zapažene uloge imaju i dva glumca s ovih prostora: Goran Višnjić i mostarski glumac Velibor Topić. U nekakvom mojem književnom imaginariju, što sam napisao u svom tekstu povodom romana “O prirodi bogova” Antonija Lobo Antunesa, postoje dva suvremena, živuća pisca koja zauzimaju posebno, čelno mjesto: Cormac McCarthy i suvremeni portugalski klasik Antonio Lobo Antunes. Radi se o dva potpuno različita književna svijeta između kojih je malo dodirnih točaka. Međutim, ima ih. Tu su prije svega škrti, suhi dijalozi i jedinstveni stil kojim pišu, svojstven jedino njima, garniran neponovljivim lirsko-poetskim pasažima. Mogao bih, čini mi se, na osnovu samo jedne rečenice ovih pisaca prepoznati da se radi o njima. Kako to izgleda pokušat ću ilustrirati jednim kratkim odlomkom iz romana “Cesta”: “Dva su im dana trebala da prijeđu to pepelno krastište. Cesta iza toga vodila je duž hrpta prijevoja, okruženog jalovim padinama. Sniježi, rekao je dječak. Pogledao je u nebo. Padala je jedna jedina siva pahulja. Uhvatio ju je dlanom i gledao kako izdiše ondje kao posljednja hostija kršćanstva.” U svojim romanima McCarthy često poseže za žanrovskim obrascima, ali na jedan neuobičajen način. “Cesta” je hibrid postapokaliptičnog SF romana i romana ceste, roman “Svi lijepi konji” napisan je u maniri vestern romana, s elementima ljubavnog i romana ceste, u romanu “Ovo nije zemlja za starce” McCarthy koristi obrasce psihološkog trilera, dok je “Kravi meridijan” epski vestern u kojem pisac propituje mitologiju “divljeg zapada” ucjepljujući u nju apokaliptične motive, kreiravši možda najmračniji lik cjelokupne svjetske književnosti, onaj sudca Holdena, jednog od članova stvarne bande “lovaca na skalpove” na meksičko-američkoj granici u drugoj polovici 19. stoljeća, koju je predvodio John Glanton, a u kojoj u jednom trenutku završi glavni lik romana, Mali, neimenovani dječak, odnosno mladić (The Kid). U romanu “Dijete božje”, McCarthy ne odstupa od svoje pripovjedačke strategije, koristeći elemente horora i trilera. Roman “Dijete božje” treći je po redu roman ovog pisca, o kojemu sam svojevremeno pisao u Expressu. Radnja je smještena u Tennessee tijekom 60-ih. Govori o okrutnom dvadesetsedmogodišnjem serijskom ubojici Lesteru Ballardu, iznimno nasilnoj osobi koja živi sama, najprije u napuštenoj kući u šumi, koju zapali kako bi prikrio tragove zločina, a zatim u dubokoj pećini u brdima, osobi bez emocija i empatije prema bilo kome. Scenografija u kojoj se odvija ovaj roman je sumorna, lišena boja, osim sive i crne kojom su “obojeni” gotovo svi McCarthyjevi romani. Pisac Lestera opisuje kao “Božje dijete, možda u mnogome slično vama”, što je svojstveno ovom piscu koji u svojim djelima nikada ne moralizira, već pokušava proniknuti u zlo, u Zlo zapravo, kao u nerješivu enigmu, hladno i racionalno, odnosno u istom registru pripovijeda o zlu i dobru, što njegovim romanima daje neku sablasnu notu otuđenosti i hladnoće, te izdvojenosti iz cjelokupne književne tradicije, koristeći često, što taj dojam dodatno pojačava, poetski jezik pri opisu brutalnih, jezivih prizora. Dakle, već ovim romanom, McCarthy je stvorio jedan model pripovijedanja koji nije u bitnome mijenjao u svojim najpoznatijim knjigama, čemu je, ako je suditi po najavama njegova dva nova romana, napokon došao kraj.
McCarthyjevi romani su ponajčešće priče o jednom vremenu koje bespovratno prolazi, na čijim ruševinama niče novi, još ružniji i beznadniji svijet. U romanu “Svi lijepi konji” smrću jednog od dječaka, završava djetinjstvo, u “Ovo nije zemlja za starce” završava romantično i herojsko doba zapadnjačkih čuvara zakona s čvrstim moralnim kodeksom, a započinje novo, kaotično i brutalno, u kojem psihopatološkim ubojicama više ništa ne stoji na putu. Radi se o svijetu u kojemu je čak i moral suvišan. Ovo je također motiv kojemu se McCarthy neprestano vraća: “Moralni zakon je ljudska izmišljotina kojom se jaki lišavaju svojih prava u korist slabijih”, kaže na jednom mjestu sudac Holden u “Krvavom meridijanu”, opisujući parafrazom iz Shakespeareova “Richarda III” svijet koji se rađa u krvi, navješćujući njime krvavo 20. stoljeće. U “Cesti” je cijeli ovaj koncept doveden do apsurda, novi svijet je postapokaliptična pustinja po kojoj bauljaju posljednji primjerci ljudske rase, dok se u “Krvavom meridijanu” u krvi i brutalnim zločinima rađa suvremena Amerika. Zatim, njegovi likovi, izuzimajući “Cestu” i “Dijete božje”, uglavnom se kreću uz američko-meksičku granicu. Na jednoj strani krijumčari, ubojice, psihopati, i njihovi kontrapunkti na drugoj, obični ljudi s jakim moralnim načelima, koji daju privid nekog sklada, ravnoteže, koja je samo vješto stvorena iluzija, jer u McCarthyjevu svijetu uglavnom pobjeđuju “jaki”.Posebna i možda najizraženija karakteristika ovog pisca je njegova gotovo opsesivna fascinacija nasiljem, kojoj su neki književni kritičari pridavali psihopatološke konotacije, a koje on tretira kao antropološku zadatost, odnosno kao neodvojivi dio ljudske prirode, što pogotovo dolazi do izražaja u romanu “Krvavi meridijani”, jednom od najvažnijih romana 20. stoljeća, koji je magazin “Time” svrstao u 100 najboljih knjiga objavljenih na engleskom jeziku u periodu 1923 – 2005, dok je svojevremeno na listi New York Timesa zauzeo 3. mesto na listi najboljih američkih romana u posljednjih dvadeset i pet godina. Ovaj roman se najčešće opisuje kao “epski roman o nasilju i izopačenosti”. Zbog toga je netko duhovito opisao Cormaca McCarthyja kao “Raymonda Carvera, zalutalog u pustinji, koji tamo susreće Quentina Tarantina”. Tarantina koji je, poput McCarthyja, neka vrsta “ovisnika” o nasilju.
Kako ovaj pisac piše o nasilju možda je najbolje pokazati primjerom, kratkim odlomkom iz romana “Krvavi meridijani” koji je gotovo nemoguće pročitati u dahu, upravo zbog prizora nasilja koji se neprestano izmjenjuju s prelijepim lirskim pasažima, a koji govori o dolasku glavnog lika romana, Malog, u New Orleans: “Živi iza krčme u sobi iznad dvorišta, a noću poput zvijeri iz bajke silazi da se tuče s mornarima. Nije visok, ali ima široka zapešća. Ramena su mu uska. Dječje je lice, začudo, netaknuto ispod ožiljaka, oči neobično bezazlene. Tuku se šakama, nogama, bocama ili noževima. Sve rase, sve sorte. Ljudi koji grokću poput majmunâ. Ljudi iz zemalja tako dalekih i nastranih da se, stojeći iznad njih dok krvare u blatu, osjeća kao da im se osvetio u ime sveg čovječanstva.” Ili jedan drugi odlomak iz istog romana: “Pet se kočija dimilo usred pustinje, jahači su sjahali i u tišini se kretali među tijelima mrtvih argonauta, tih pravičnih hodočasnika, bezimenih među kamenjem, i njihovih užasnih rana, utroba prolivenih na stranu, golih torza načičkanih strijelama. Neki od njih, po bradama muškarci, ipak su među nogama nosili čudesne menstrualne rane i bili bez muških dijelova, jer su im ih odrezali te im ih povješali, mračne i čudne, u nacerena usta. S perikama od osušene krvi ležali su zureći majmunskim očima gore u brata Sunce koji se rađao na istoku.”
Također, ekstremno nasilje, glavna je karakteristika i njegova romana “Ovo nije zemlja za starce” koji je kod nas možda najpoznatije McCarthyjevo djelo, ponajviše zahvaljujući sjajnoj ekranizaciji braće Coen iz 2007. godine. Njihov film je nagrađen Oscarom za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij i najboljeg sporednog glumca (sjajni i dijabolični Javier Bardem). Radnja romana odvija se na granici Teksasa i Meksika kojom vladaju nemilosrdni trgovci drogom. Llewelyn Moss (u filmu ga glumi Josh Brolin) pronalazi u pustinji pick-up oko kojeg na sve strane leže ljudska trupla. U njemu pronalazi paket heroina i torbu s dva milijuna dolara, čime pokreće spiralu stravičnog nasilja nad kojim više nitko nema kontrolu.
Na samom početku romana, šerif pred umirovljenjem (u filmu ga glumi Tommy Lee Jones), a koji je ujedno pripovjedač, s čime je možda i najbolje završiti tekst o Cormacu McCathyju, apokaliptičnom proroku našeg doba, govori o iracionalnom nasilju koje je preplavilo svijet, a koje ga plaši, usprkos tome što se radi o neustrašivu čovjeku, što po njemu predstavlja dolazak nekog novog, beskrajno ružnog i zlog vremena u kojemu je nasilje samom sebi svrha, što su ujedno i uvodne rečenice romana i ključ za njegovo razumijevanje: “Jednog malca poslao sam u plinsku komoru u Huntsvilleu. Jednog i samo jednog. Priveo ga i svjedočio. Otišao sam ga posjetiti dva-tri puta. Tri puta. Posljednji put na dan smaknuća. Nisam morao, ali sam otišao. Iskreno, nisam želio. Ubio je curu staru četrnaest godina, i mogu vam reći da nikad nisam osobito žarko želio prisustvovati njegovu smaknuću, ali sam obavio svoje. Novine su trubile da je to bio zločin iz strasti - on sam rekao mi je da tu nije bilo strasti ni za lijek. I rekao mi je da je planirao ubiti nekoga otkako pamti. Izlazio je s curom, usprkos njezinim godinama. I rekao je da bi, kad bi ga oslobodili, ponovio cijelu priču.”
