Njemu se dogodilo ono od tri mjeseca prije toga. Tog dana Churchill je, sad već kao brigadir, poveo 1500 vojnika iz 26. dalmatinske divizije, te još dvije jedinice britanskih komandosa. Iskrcali su se bez problema, s planom da se domognu njemačkih položaja podno Vidove gore. Nijemci su ih čekali čvrsto ukopani i, kad su im došli na puškomet, osuli su po njima paljbu iz doslovno svega što su imali.
Bitka je trajala neko vrijeme, padale su sasvim ozbiljne žrtve i zapovjedništvo 26. dalmatinske u jednom je trenutku odlučilo da je pametnije pričekati noć, pregrupirati se i nastaviti ujutro. Samo, nisu računali da im je s britanske strane saveznik „Ludi pas“. Udario je po svome u svoje gajde, označio juriš svojim komandosima i krenuo naprijed. Da je vrag odnio šalu shvati je i on tek nakon što ga je rafalom greškom zasuo jedan RAF-ov Spitfire. Pa se povukao.
Ujutro su i partizani i britanski komandosi krenuli u novi krvavi napad, ali Nijemci su se i dalje žestoko opirali. Padale su velike žrtve na sve strane i naprijed su se uspjeli probiti samo „Ludi pas“ Churchill i sedmorica preostalih britanskih komandosa. Svi ostali već su ili poginuli ili bili ranjeni, kao i mnogi partizani koji su se probijali skupa s njima. Ubrzo je bilo jasno da tog dana Brač još neće biti oslobođen. Samo, Churchillu nije padalo na kraj pameti povlačiti se. Pucao je do posljednjeg metka prvo iz automatske puške.
Pa kad je sprašio svu municiju, nastavio je iz pištolja. Ostao je posljednji na položaju, a kada je ispucao i posljednji metak iz pištolja, zgrabio je gajde i zasvirao škotsku pjesmu iz 18. stoljeća „Will ye no come back again?“. Tek tada su ga Nijemci uspjeli na njegovom položaju pogoditi iz minobacača. A čak niti tada nisu ga uspjeli raznijeti, nego ga je jedan geler okrznuo po glavi. Bio je to vjerojatno jedini mogući način da ga zarobe, da ih dočeka u nesvijesti.
Kad su Nijemci vidjeli koga su uhvatili, otpale su im vilice do poda; ne zato što bi „Ludi pas“ bio baš tako popularan, nego zato što su mislili da je u rodu samom Winstonu, ratnom premijeru tada već najvažnijeg saveznika partizana i Tita. Zato su ga tretirali s punim poštovanjem i s posebnom pažnjom. Zato su ga i poslali u Berlin na ispitivanje. Danas možemo samo zamisliti kako se Jack Churchill tamo proveo, na saslušavanjima usred nacističkog carstva kojemu je preostalo još samo nešto više od pola godine postojanja.
Kad su nacisti zaključili da su divljeg, nesalomljivog i ekscentričnog britanskog komandosa kojega su zarobili na dalekom Jadranu, dovoljno izmaltretirali, pretučene ostatke poslali su u Sachsenhausen, u koncentracijski logor. Narednih mjesec dana proveo je u okovima, što je – realno – bio jedini način za spriječiti takvog tipa da im pobjegne. Navodno su ga držali skupa s drugim istaknutim zarobljenicima; Kurtom von Schusniggom, bivši kancelarom Austrije, i još nekima preživjelima iz predratne, demokratske njemačke prošlosti.
Bio je rujan kad je Churchill, svježe otkovan u logoru, šmugnuo čuvarima, neprimjetno si prokopao put ispod žice pod naponom i kidnuo prema Baltiku. Istodobno, na Braču su oporavljeni njegovi komandosi i partizani lomili otpor Nijemaca u novom napadu na otok. Ovaj put su i uspjeli. Churchill je bježao s još jednim britanskim časnikom, pilotom RAF-a, i uhvatili su ih u posljednji tren, nekoliko kilometara od obale Baltičkog mora, nadomak Rostocka. I opet su ih vratili u Sachsenhausen.
Do travnja 1945. njemačke linije su se već toliko raspale pod udarima Crvene armije s istoka da su zarobljenike prevezli u zatočeništvo u Tirol u Austriji. Tamo su stvari postale doista gadne. Tamo su zarobljene savezničke vojnike čuvali SS-ovci i u jednom trenutku, kako je bilo jasno da se Treći Reich raspada, zarobljenici su postali uvjereni da ih SS-ovci namjeravaju pobiti, svih 140 zatvorenika. U tim slutnjama najvjerojatnije su imali pravo, kao što su imali pravo i kada je njihova delegacija o tim svojim zlim slutnjama obavijestila satnika Wicharda von Alvenslebena, iz sastava Wehrmachta.
Čovjek je istog trenutka zbrojio dva i dva, razvlastio SS, potjerao ga i zapravo sačuvao živote zarobljenih vojnika. Potom ih je Wehrmachtov satnik još i oslobodio, a Jack Churchill, umjesto da pričeka Saveznike nekoliko dana, pješice se zaputio prema Veroni gdje je pronašao Amerikance. 150 kilometara je prevalio sa skoro nikakvim drugim osim loncem za kuhanje u kojem si je usput pripremao ono što je skupio s okolnih polja i po šumama.
Tako je prešao Alpe. Uskoro je rat u Europi završio, pa je požurio stići do Burme, još jednom se pošteno potući, ovaj put protiv Japanaca. Sa žaljenjem je konstatirao da su, dok je on stigao u srce Azije, Amerikanci već spržili atomskim bombama i Hiroshimu i Nagasaki. „Da nije bilo tih prokletih Amera, mogli smo ratovati još 10 godina!“, kazao je tada, možda čak i misleći ozbiljno iako mu jest teško palo što je zakasnio na taj front. Vratio se u Veliku Britaniju i sljedeće godine je s navršenih 40 godina završio padobransku obuku i postao zapovjednikom 5. (Škotskog) padobranskog bataljuna. Umro je 1996. u dobi od 89.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kreten... sad da je baš ratovao. Pametnije bi bilo reći da je bio u stalnoj bježaniji skupa sa kokošarima i palikučama, da je ratovao za diktatora i največeg koljača u povijesti Hrvatske i šire. Da nije bilo crvene armije i ... prikaži još! danas bi im se potomci skrivali po pečinama Kozare, Dinare itd.
Mirko, Slavko, a sad i Jack sa lukom i strijelom... još samo svizac nedostaje i Disneyland može bankrotirati.