Life
9390 prikaza

'Bozanića je strah ljudi, prvi potez na Kaptolu - novi alarm'

Vladimir Pavlinić, osnivač "Glasa Koncila"
privatni album
Osnivač "Glasa Koncila" otkriva i Stepinčeve tajne i zašto su Wojtyla i Ratzinger smatrali Kaptol neposlušnim...

Vladimir Pavlinić (89), novinar, slikar, grafički dizajner i prevoditelj, osnivač je i prvi glavni urednik Glasa Koncila. Od 1963. je devet godina uređivao te novine, sve do 1972., kad napušta tadašnju Jugoslaviju i odlazi u Beč, a od 1974. živi i radi u Londonu. Ondje je bio član uredništva slavne revije Nove Hrvatske, devedesetih je opet radio i boravio u Zagrebu, a kasnije se vraća u London.

Pavlinić je u više navrata govorio za Express, ali njegova fascinantna svjedočanstva o čitavom nizu događaja koji su presudno utjecali na hrvatsku povijest te osobna iskustva sa Stepincem, Manolićem, Udbom, cenzurom i prisluškivanjima (čak i o tome kako je osobno Tuđmanu falsificirao pasoš), dovoljno su opravdanje da ga se iznova priupita ponešto o Crkvi i politici, o pastirima u magli, kako je glasio naslov jednog teksta Krste Cviića, koji je s Pavlinićem pisao krajem devedesetih kolumne u već ugaslom Tjedniku.

Crkva Razbijene iluzije Top News Iza tzv. hrvatske Crkve kriju se grabež, pedofilija...

"Krsto Cviić, koji se u engleskom jezičnom području kao nikoji Hrvat afirmirao u vrhovima toga zanata – među ostalim na BBC-u i u svjetski uglednom Economistu – u domovini nije mogao opstati. U Tjedniku je kao urednik pisao uvodnike, gdje je najviše gnjeva na sebe navukao člankom ‘Pastiri u magli’ – o politizaciji i klerikalizaciji hrvatske Crkve, koja gradi moć na savezu s vladajućom strankom.

(Kao što je 1971. povrijedio osobno maršala Tita kad mu je dopao u ruke Cviićev članak ‘Stari gospodin u panici’ u Economistu, te mu je zabranjen dolazak u Jugoslaviju.) Na kaptolskom trgu susreo me nakon toga znanac, isusovac Valentin Pozaić (danas umirovljeni biskup) i upitao: ‘Što hoće taj vaš Cviić? Postati zagrebački nadbiskup?’ Nedugo poslije ja sam pisao upravo o novom nadbiskupu koji će doskora sjesti na tu stolicu, Josipu Bozaniću. Moje pisanje u listu uglavnom se odnosilo na gibanja u široj Crkvi. Nakon prikaza o krizi svećeničkog podmlatka prijatelj Živko Kustić mi je prenio poruku nezadovoljstva s Kaptola te savjetovao: bolje ti je da ne ulaziš u te teme.

U posljednje se vrijeme javnim prostorom širi storija o mogućem odstupu kardinala Bozanića s mjesta zagrebačkog nadbiskupa. Bez špekuliranja o budućim događajima, zadržimo se na poznatim činjenicama. Vi ste 1997., kako rekoste, odmah po imenovanju J. Bozanića za zagrebačkog nadbiskupa, među prvima objavili analizu i njegova profila i prilika u kojima nastupa na novu dužnost. Biste li, nakon više od 20 godina, što revidirali?

Josip Bozanić | Author: Jurica Galoic (PIXSELL) Jurica Galoic (PIXSELL)

Kad sad prvi put nakon toliko godina čitam taj svoj tekst, revidirao bih samo ocjenu o njegovoj ekleziološkoj naprednosti. Ne znam ništa o njegovu odstupu, no kad se to dogodi, Bozanić bi zaslužio ne oproštajni tekst od dvije stranice, poput moje dobrodošlice, nego knjigu ozbiljne analize, ne tek uslužničke laude kao što to obično biva. Tri godine nakon onoga moga teksta našao sam se u prilici da me je netko predstavio Bozaniću. ‘Jeste li vi onaj Pavlinić koji je pisao o meni u Tjedniku?’, prvo je upitao. Da, rekoh. ‘Slabo ste bili informirani’, kaže on. ‘Crkva je jako zatvorena za informacije’, odvratio sam. ‘A, nije tako!’, bio je kategoričan. Nisam mu išao tumačiti iz kojeg sam izvora, upravo bliskoga Kaptolu, dobio sve pojedinosti o njemu, o kojemu nikad prije nisam čuo.

Među prvim pitanjima istaknuli ste: “Zar velika Zagrebačka nadbiskupija, jedna od najvećih u svijetu, nema čovjeka koji bi bio vrijedan da stane na njezino čelo?” Ali to pitanje i danas visi u zraku...

Visi ono u zraku cijele Crkve. Osobito je pod papom Ivanom Pavlom II. (sad svetim) i njegovim prvim pouzdanikom, kardinalom Ratzingerom (sad papom u mirovini), snažno ojačana ionako tradicionalno jaka centralizacija Rima. Tu se procjenjivalo tko bi s liste pouzdanih bio prikladan da ga pošalju u određenu ‘problematičnu’ biskupiju u bilo koji kraj svijeta, da ‘zavede reda’. Zna se da je Zagreb zadnjih jugoslavenskih godina stekao u Rimu biljeg pravovjerno i disciplinski problematičnog mjesta, poglavito zbog Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti. Tako možemo pretpostaviti da je papa Poljak, u savjetovanju s predstojnikom Kongregacije za očuvanje vjere, Ratzingerom, razmatrao koji bi između mladih hrvatskih biskupa bio najprikladniji da ga pošalju u Zagreb. Izbor je pao na svježeg rimskog studenta, pouzdana disciplinarno i doktrinarno. Sadašnji, po svemu reformatorski papa, u procjepu je između naslijeđene centralističke strategije namještanja biskupa i želje da se što više odgovornosti i odlučivanja prepušta mjesnim crkvenim zajednicama. Ne može samo tako mijenjati biskupe koji ne odgovaraju njegovim zamislima (osim kad se neki teško ogriješi o javno ćudoređe), može samo čekati na dob umirovljenja. A kao što vidimo i u Hrvatskoj, i u prilici umirovljenja biskupa vatikanska mašinerija i dalje funkcionira po uhodanom centralističkom uzorku.

Bili ste predvidjeli hladan doček Bozanića, rezignaciju i tihi otpor. Po svemu sudeći, bilo je i nečega dubljega i za Crkvu štetnijega u tom odnosu...

Nadbiskup Josip Bozanić | Author: Slavko Midžor/PIXSELL Slavko Midžor/PIXSELL

Jedno je svećenstvo, drugo vjernički puk. Bili su slučajevi, na primjer, u Švicarskoj i Nizozemskoj, da su i kler i puk podigli otvorenu bunu protiv takva biskupa neznanca poslana bez pitanja domaće zajednice, i neželjeni visokodostojnik odmah je pakirao kofere. U Zagrebačkoj nadbiskupiji nije bilo otpora ni od koje strane. Kod hrvatskoga puka možemo govoriti naprosto o apatiji, pasivnoj odanosti višoj vlasti. Ljude ne uzbuđuje što crkveni vrhovi rade. Svećenstvo pak, očito, nije imalo povoda za neki otpor. Od strane novog autoriteta nije bilo neugodna pritiska, ni u pogledu stila života, još manje što se tiče obnoviteljskoga duha Koncila, jedva tko više poima što je to. Što se tiče nacionalizma, mladi Bozanić nije nosio neku vatru u sebi, rekao bih da se ‘domoljubljem’ tek oportunistički formalno zagrijavao pod utjecajem braće biskupa, podložnoga klera i vladajuće političke klime. Kad je prije sedam godina papa Benedikt XVI. bio u pohodu Hrvatskoj, svečani govori i propovijedi obilovali su riječima vjernosti Hrvata Rimu i Papi, ni riječi o vjernosti odlukama Koncila. Jedini koji je o Koncilu nešto rekao bio je predsjednik Republike Josipović, u pozdravnom govoru.

U spomenutom članku ocijenili ste Bozanića kao čovjeka koji stoji na strani koncilske progresivnosti, a nasuprot “prevladavajućem trendu u našem kleru da se sve vrati na pretkoncilska vremena”. Čini se da je malo što preostalo od te progresivnosti, a koncilskih naprednjaka jedva da negdje zamjećujemo...

I Bozanić je potvrda gotovo zakona da vlast mijenja čovjeka. Po staroj latinskoj ‘honores mutant mores’ – časti mijenjaju ponašanje ljudi. Hipotetički se pitam bi li se i koliko promijenio, recimo, profesor Stjepan Kušer, izrazito blag čovjek, učen i napredan teolog, da je on tad postao nadbiskup, kao što se već najavljivalo (nije se znalo da je baš bio u procesu napuštanja crkvene službe). Lord Acton, znameniti engleski katolički povjesničar i mislilac iz vremena Prvog vatikanskoga koncila (osobno i idejno prisan s našim Strossmayerom), autor je čuvene maksime: ‘Svaka vlast korumpira, apsolutna vlast korumpira apsolutno’. Mora biti iznimno snažna ličnost da ne podlegne napasti veličine i samovolje koju daje vlast.

Možete li navesti koje je probleme riješio Bozanić otkad je postao zagrebački nadbiskup? Recimo, probleme s pastoralnim svećenstvom (prenisko teološko obrazovanje, nedostatna pastoralna radinost, premalen interes za socijalno zapostavljene, tijesno oslanjanje na državnu vlast, zavidan materijalni prosperitet i dr.), a osobito bode oči “fenomen građenja crkvenih objekata - često vrlo skupih, pompoznih, bez štednje i racionalnosti”. Tko bi tu bio kadar zavesti discipline?

Papa Ivan Pavao II. | Author: /Press Association/PIXSELL /Press Association/PIXSELL

Bozanić daje dojam da se boji ljudi. Običan vjernički svijet ne vidi ga drugdje nego u gloriji oltara. I novine ga slikaju u svečanom ornatu. Jorge Bergoglio, sadašnji papa, kao nadbiskup Buenos Airesa obilazio je ljude, osobito prigradsku sirotinju, vozio se gradskim autobusima. Bozanić je među prvim pothvatima dao ugraditi elektroničke nadzorne i alarmne naprave na prilazima nadbiskupskom dvoru. Skupe, često rogobatne crkvene građevine počele su nicati na svim stranama, uz maksimalne pogodnosti politike. Politika treba Crkvu za potporu u narodu, Crkva treba politiku za materijalni prosperitet. Čak je jedno vrijeme bila najveći investitor u državi. Nitko ne pita za razmjere spram siromaštva većine naroda. Tu o nekom zavođenju discipline ne može biti riječi, za to nema ni volje, ni autoriteta, ni uzora.

Ocijenili ste u spomenutom članku da je Bozanićeva “crta poslušna suradnika, uz pobožnost, vjerojatno djelovala i na kardinala Kuharića da ga prihvati (ili preporuči) kao nasljednika”. Ali ste dodali da “pouzdani suradnici nisu uvijek i nužno također uspješni inicijatori i vođe”. Ove Bozanićeve karakteristike jako nas podsjećaju na Stepinčeve karakteristike.

Što se tiče Kuharićeve preporuke, ta mi je malo vjerojatna; imao je pobožnih poslušnika na dohvat ruke. Prije će to biti njegovo vlastito poslušno prihvaćanje odluka Svete Stolice, pogotovu osobnog mu prijatelja pape Wojtyle. Moja opaska o pretpostavkama da netko bude ‘uspješan inicijator i vođa’ doživjela je stanovitu potvrdu. Niti Kuharić, osoba izrazite skromnosti, humanosti i osjećaja za pravednost, nije se istaknuo kao inicijator značajnih pothvata ili kao osobit vođa kompleksne organizacije kakva je Crkva. Za prispodobljivanje Bozanića Stepinčevu liku ne vidim osnove. Stepinac je bio nepotkupljiv borac protiv režima u kojem je vidio rušitelja Crkve i mirno prihvatio odmazdu. Bozanić živi u različitim prilikama, država mu se dodvorava, suradnja s njom omogućuje Crkvi procvat u smislu koji zasigurno nije bio Stepinčev smisao.

Vi ste potkraj 1972. napustili mjesto glavnog i odgovornog urednika Glasa Koncila, ali i domovinu. Kako je moguće da se Glas Koncila, i pod Kustićem i danas, pod Miklenićem, naziva glasom Koncila kad je taj list nepremostivim jazom udaljen od koncilskih vrednota?

Kad je Koncil bio završen 1965., pomišljali smo na promjenu imena novina. Tomislav Šagi-Bunić predložio je ‘Novo lice Crkve’, po izreci pape Ivana XXIII. o svrsi saziva općega crkvenog sabora. No bojali smo se da će napuštanje već popularnog imena ljudima značiti da to više nije isto te izgubiti interes. Šagijevu ideju stavio sam u podnaslov. Stoji tamo još danas. A što danas ‘novo lice’ zapravo znači? Nova vremena, politika je probila nasipe. Izvorni naboj duhovne i strukturalne obnove Crkve za nova vremena i dijaloga s drugima i drukčijima zamijenila je dnevnopolitička, nacionalistička bojovnost.

Stepinac je isprva bio projugoslavenski orijentiran, da bi na kraju prešao u drugu krajnost, u ultrahrvatski nacionalizam. Što je s objavom cjelovitog i kritičkog izdanja Stepinčeva “Dnevnika”? Zar ne bi sam Stepinac bio najbolji svjedok i tumač svojih stajališta?

Alojzije Stepinac | Author: YouTube YouTube

Zna se da je projugoslavenski bio u početku orijentiran Stepinčev prethodnik, nadbiskup Antun Bauer – dok se nije razočarao. Jugoslavenski su bili orijentirani vodeći hrvatski intelektualci i političari, osnivači Jugoslavenskog odbora u Londonu – dok se nisu redom razočarali. Da li tako u nekom smislu i Stepinac? Ne znam ima li o tome pisanog dokaza. Kao ključni dokaz uzima se njegovo spašavanje žive glave odlaskom iz austrijske vojske u rasulu na Solunsku frontu. A ima pisanog dokaza da je, postavši nadbiskupom, kontaktirao strane diplomate da ih dokumentarno izvješćuje o državnom teroru, mučenjima političkih zatvorenika i o dnevnom žandarskom ubijanju hrvatskih seljaka. Teško je to ocijeniti kao ‘ultrahrvatski nacionalizam’. Bio je bez sumnje patriot. Cjelovito izdanje Stepinčeva ‘Dnevnika’, koji sadrži mnogo intimnih refleksija o zbivanjima, vjerojatno bi u nekim aspektima bacilo novog svjetla na njegov lik. Njegovi hagiografi, razumljivo, vide u tome opasnost novih problematičnih interpretacija.

Ne zna se kako je “Dnevnik” uopće došao u ruke komunista. Znate li vi nešto o tome?

Ispada da sam jedini preživjeli iz onog vremena iz te sredine koji može o tome nešto kazati. U uskom krugu išla je tad priča da je tajnu policiju doveo na tavan nadbiskupskog dvora čovjek, zidar ili tako neki majstor, koji je nadbiskupove dnevnike uzidao u dimnjak. Sad, u retrospektivi posthumnih otkrića o nadbiskupskom tajniku dr. Miji Pišoniću i ekonomu Rudolfu Pukljaku, koji su Udbi omogućili instalaciju prislušnih uređaja na istom tavanu i na stolu nadbiskupa Šepera, osobno ne bih isključio mogućnost da je koji od njih imao prste i u onome ranom pothvatu.ž

Sutra drugi dio intervjua