Life
22382 prikaza

Biskup Strossmayer obožavao je razvratne seks-zabave

Biskup Strossmayer
screenshot/youtube
Jedan od najznačajnijih naših velikana imao je nezakonitog sina, te je uživao u bludnom životu s djevojkom koju je posvojila njegova obitelj

U osamostaljenoj Hrvatskoj odnos prema nekadašnjem đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru (1815-1905) je, najblaže rečeno, ambivalentan. S jedne strane, prvenstveno crkvene, slavi ga se kao pouzdanog i tvrdoga katolika, pridajući mu kvalitete kojih on nije imao. 

Miškatović je za đakovačkog biskupa bio crvena krpa

S druge, laičke, strane ocjenjuje se njegov život, djelo i ostavštinu uglavnom u svjetlu njegovih mecenatskih prinosa hrvatskoj kulturi. Prošle godine slavila se 200. godišnjica od njegova rođenja i 110. godišnjica od smrti. 

Vrhunac jubilarne 2015. bio je Međunarodni znanstveni simpozij 1. i 2. listopada na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Međutim, ono što nas u ovom trenutku najviše zanima jest svojevrsni psihogram J. J. Strossmayera te njegov moralni profil. 

Davnih dana potakao nas je na istraživanje u tom pravcu jedan memoarski zapis Josipa Horvata.

On u knjizi “Živjeti u Hrvatskoj. Zapisci iz nepovrata 1900- 1941” piše: “Za Mažuranićeve je vladavine glavni akter u Obzorovoj redakciji Josip Miškatović (1836-1890), nekoć klerik đakovačke bogoslovije, koji je već 1861. došao u Pozor, raspopio se, sa Strossmayerovom potporom išao studirati historiju u Njemačku i konačno se posve predao politici. 

Otkako je Obzor pod Miškatovićem podupirao Mažuranićevu vladu Miškatović je za đakovačkog biskupa crvena krpa…” Kad je Miškatović 1890. umro, nastavlja Horvat, “Strossmayer, osamljen u Đakovu, ne čekajući savjeta Račkoga, napisao je vehementan članak protiv mrtvog Miškatovića u Glasniku Đakovačke biskupije uzevši kao povod svojem odušku činjenicu da je Miškatović pokopan po crkvenom obredu, mada je, prema Strossmayerovu pisanju, živio ‘bludnim životom’ svećeničkog odmetnika“. 

Takvo biskupovo pisanje bilo je povod Miškatovićevu drugu iz đakovačkog sjemeništa Karlu Josipu Fučku, “bivšem svećeniku đakovačke biskupije i dovršenom pravniku kod statističkog ureda“, da napiše poveliki tekst pod naslovom “Miškatović i Strosmajer ili pravda božja ovdje na zemlji“ (Zagreb 1892) u obranu svoga prijatelja. 

Ali ta je knjiga, nastavlja Horvat, bila “stvarno napadaj na Strossmayera”. Pa pogledajmo koji su to “stvarni podaci“ u Fučkovu spisu, a na koje aludira Horvat. Fučko je dobro upoznat s biskupovim životom. 

Iz raznih izvora doznavao je pojedinosti, pa i od prijatelja Miškatovića. Obrazovan temeljito, s navodima iz Biblije i antičkih, grčkih i rimskih pisaca, pozivajući se i na našega Gundulića, autoritativno vlada kritičkom materijom i predbacuje stostruko više biskupu ono što on, biskup, pripisuje Miškatoviću. 

Ne žaca se upotrebljavati direktne kvalifikacije biskupova karaktera, riječi i postupaka: biskup je “hircus politicus“ (=politički jarac), “poznati tajni rovar i grobar na političko-crkvenoj areni“ “patuljče“ koje radi “po primjeru sotone“; samo “blesan jugoslavenski“ i “luda kreatura“ može nazvati “biskupovo bezumlje“ pametnim; na ovo “cendravo pisanje“ potakli su biskupa “oholost, samoljublje i huda požuda“; “neman čovječanstva ugnijezdila se… pod biskupskim plaštem“; parafrazirajući jezuite: “bolje sa pokojnim Miškatovićem u pakao, nego sa arogantnim Strosmajerom u raju pirovati“; mora se “sa psyholožkog opažanja“ iz onoga članka zaključiti “da u vladiki Strosmajeru neprebiva nikakvo kršćansko srdce, sklono na priznanje čovječnosti i da je licumjerac kadar u svojoj oholosti i slavohlepju tako se poniznim i pobožnim predstaviti, da ga prosta svjetina nekim načinom doista kao takova pred Bogom smatra po onom sv. pisma: Ipse satanus transfigurat se in angelum lucis t. j. isti sotona može se preobratiti u anđela svjetlosti“; govorio je kao kakva “zagrebačka ili novosadska piljarica“ a govor mu je “zaudarao kugom licumjerja i pošašću jezuitizma“ itd., itd..

Napisao je vehementan članak protiv pokojnika

Fučkova kritika, ocrtavanje biskupova psihograma i morala lako se potkrepljuje i u drugih autora, koje danas – ako nismo zaslijepljeni mitom o biskupu – lako možemo dokučiti i konzultirati.

Odmah na početku Fučko upozorava da ako ništa već: “misao, da biskup stoji u redu kao kandidat smrti, morala bi ga odvratiti od onih u ‘Glasniku’ bogogrdnih i ogavnih izraza, jer bi morao znati, da će mu skoro braća mrtvačku piesan zapjevati: 

Dolores inferni, circumdederunt t. j. kad ga paklene muke obkole, po tom kao hrana budućih crvi, čemu da je digao rogove, te da nije prošutjeo i mislio na onu sv. pisma: Fili! in mortuum produce lacrymas… et non despicias sepulturam illius, t. j. Sinko! spusti nad mrtvim suzu tužaljku a groba mu ne preziraj.“ 

Ili, “Iz istoga uvoda uviđa se, da biskupu nije stalo do nauke sv. pisma, niti se je on sjetio na one riječi Horaca: Quaedam autem pars mecum moriatur oportet t. j. Horac je slušao uma glas, pa je zadjeo svirku za pâs (pojas), niti je njemu stalo do vlastite blamaže pred svietom, s toga se njemu odvraća sa sv. pismom: Vac prophaetis insipientibus, qui sequntur spiritum suum et nihil vident t. j. jaoh si ga ćoravom proroku u Đakovu, koji sliedeći svoj tielesni duh baš ništa dalje od nosa nevidi.“. 

Na desetine je ovakvih latinskih i hrvatskih, biblijskih i klasičnoknjiževnih upozorenja i prispodoba. Strossmayer je čeznuo da postane zagrebačkim nadbiskupom. Nakon smrti prvoga zagrebačkog biskupa Jurja Haulika (1788- 1869) skoro godinu dana bila je upražnjena stolica zagrebačkog nadbiskupa.

U utrku se upustio i Strossmayer. Razlog je bio, kako kaže Fučko, “raslo je bogatstvo u Đakovu, ali trebalo je i povećega u Zagrebu“. Od kandidata se tražilo: “čistoća života, dobar glas, mudrost, vjernost, a osobito da je mio vladaru“. Miškatović, “kao urednik i kao najvjerniji prijatelj i najbolji kršćanin pred licem Strossmayera, povorku članaka (je) napisao u slavu toga danas nezahvalnoga paškvilanta iz Đakova

Dà, pokojnik je svojim perom neblagodarnoga biskupa u pravoga anđela svietlosti pretvarao, akoprem je od doba sjemeništa predobro poznavao, kakav je život biskup u gradu sa tobož sestrom Mandicom… na sramotu crkve, klera i naroda u konkubinatu živio“. 

Isto tako, nastavlja Fučko, “poznavao je pokojnik za mladih godina biskupovanja i mnoge druge odnošaje (sa ženama – op. N. M.) u dobi, kada je danas prestar a onda mladolik biskup širom svieta na praktična putovanja u nemoralne svrhe raztepo milijune po stranome svietu“.

Imao je na stotine špijuna u Rimu

Poznavao je Miškatović, nabraja Fučko, i “sve sramotne agitacije u Zagrebu god. 1870, agitacije, koje je biskup crkvenim novcem podpomagao šireć po zemlji nemir, razdor, zadjevice, spletkarije, smutnje, razne sastanke od svakojakih pijanka, kao i one poznate u Maksimiru, Ljubljani itd.“ samo za “povisiti raztrubljenog ‘prvoga sina domovine’ za nadbiskupa“.

Druga velika ambicija Strossmayerova bila je da se dočepa kardinalskoga šešira. Nadbiskup Haulik vidovito je prorokovao da se Strosmayer nikad neće dovinuti do kardinalske časti. Fučko dodaje da bi biskup: “danas bez kvalifikacija želio obim rukama i nogama polučiti… ‘kardinalski šešir’ kog će nedvojbeno iz Rima primiti tek onda, kad na onoj po njem poklonjenoj palici g. 1883. sv. otcu Leonu XIII, budu smokve cvale“, bez obzira “imao na stotine svojih potajnih špiona u Rimu“. 

Podjednako je prošlo i Strossmayerovo nastojanje da se dočepa biskupovanja u netom anektiranoj Bosni i Hercegovini (ili da na tu čast dovede nekoga od svojih ljudi; Račkoga, primjerice).

Znameniti povjesničar dr. Berislav Gavranović, franjevac, u svojoj izuzetno iscrpnoj i dokumentima potkrijepljenoj knjizi “Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881“, (Beograd 1935), u poglavlju “Prvi pokušaj biskupa Strossmayera da proširi svoju vlast na Bosnu“, razotkriva stvarne motive Strossmayerova plana. 

Kad je Austro-Ugarska 1878. zaposjela Bosnu i Hercegovinu Strossmayer je nastojao svim svojim vezama i utjecajem staviti Bosnu pod punu svoju jurisdikciju. Na putu ostvarenju te zamisli stajali su bosanski franjevci. 

Starčević je mislio da Strossmayer želi postati mučenik

“Prema tadašnjem crkvenom stanju u Bosni“ – piše Gavranović – “valjalo je Strossmayeru, ako bi dobio jurisdikciju na tu pokrajinu, upravu u duhovnoj pastvi dijeliti sa franjevcima… Jednostavno njegova ličnost nije dozvoljavala Strossmayeru da to stanje primi. Stoga je odlučio tu organizaciju razoriti… Poslao je u Rim tužbu na franjevce, najtežu koja je tada protiv njih u Rimu bila podignuta.“

Znajući podatke iz drugih izvora o Strossmayerovu karakteru i njegovoj moralnosti, ne možemo se oteti dojmu da je on svojim ponašanjem i postupcima bio najveća prepreka planovima koji su doista mogli puno značiti za hrvatsku narodnu stvar. 

Starčević je jednom ustvrdio da je Strossmayer imao želju “da postane mučenikom naroda, on koji je mučenikom naš narod učinio“! Fučka je najviše zapekla biskupova optužba da je Miškatović bio bludnik i razvratnik. Zato je crno na bijelo, javno, iznio – “što jest, jest! a što nije, nije!“ – mnogo toga o raspusnom, nekršćanskom i raskalašenom životu biskupovu.

Pomalo psihoanalitički Fučko pronalazi negativne osobine biskupove u nasljeđu i teškom djetinjstvu. 

Majka mu je bila pobožna i krotka žena. Ali otac, to je druga priča. Fučko kaže: “Tko mu je otca pokojnog Strosmajera od davnih vremena poznatoga špekulanta konjah ili bi rekao ‘gjambasa’ (džambas – trgovac konjima, često i konjokradica – op. N. M.), poznavao… može si lagano predstaviti njegova sina biskupa Strosmajera. Poslovica veli: kakav otac, takav sin – ona nelaže. 

Po otcu je biskup Strosmajer baštinio ‘in utero matris’: jogunastu ćud, strastveno srdce, samosilničku narav, prosto grubijanstvo i bezdušno čuvstvo – jedine ‘psovke i strašne božje pogrde’ nije smio baštiniti, al da je paklenijeg srdca proti onima, koji mu se vazda neklanjaju i neprestano nekade s tamjanom, nego li mu pokojni otac bijaše“.

O biskupu se stvorio mit

Suvremeni povjesničar Zoran Grijak u radu “Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Isidor Kršnjavi (1875.-1884.)“ navodi neke slične elemente o biskupovoj naravi: “Kod Strossmavera su očevidno postojala i očekivanja da treba dobiti uzvrat za pruženu potporu te je u slučaju izostanka očitovanja zahvalnosti i ispunjenja njegovih nada i zahtjeva znao biti vrlo oštar i neugodan. 

I u tome treba tražiti uzroke njegova raskida s Kršnjavijem. Strossmayer se podjednako odnosio i prema osobama s kojima nije bio u tako prijateljskim odnosima, nego ih je podržao zbog političkog pragmatizma. 

Primjerice, prema banu Mažuraniću“. Grijak navodi i jedno izuzetno važno stajalište I. Kršnjavoga, koji je i nakon raskida sa Strossmayerom, njegovao lijepu uspomenu na njega:

“Svoje Razgovore sa Strossmayerom Kršnjavi završava u pomirljivom tonu, ustvrdivši da se nakon dugih godina trudi zaboraviti sve ružno što mu je Strossmayer učinio i njegovati uspomenu na njega pročišćenu od svega prijepornoga.“.

Upravo to “pročišćavanje od svega prijepornoga“ omogućilo je stvaranje mita o biskupu koji, kao svaki mit, nema puno veze sa stvarnom biskupovom ličnošću i pravim vrijednostima njegovih postupaka i djela. 

Ali evo kakav je razbludni život provodila, kako kaže Fučko “dvonožna hijena đakovačka“. “Treba o napadaču tuđega groba“, nastavlja Fučko, “zabilježiti, da je za dobe pokojnoga (Miškatovića – op. N. M.) onaj biskupski grad u Đakovu izgledao ‘fabrikom bludničtva’!

U prvom katu biskup je bludno živio sa Mandicom na jednoj, a na drugoj strani njegov bivši tajnik R. sa poznatom đakovačkom koralisticom“. 

Fučko je uvidjeo težinu biskupovog nemorala

Fučko nastavlja i dalje pitati: “Kako se slaže ona ustanova koncila, koja zabranjuje: da biskup ne smije iz dohodakah crkvenih niti svoje rođake i familijarne osobe obogaćivati, ali se javno znade, što je biskup svojoj tobož sestri Mandici žrtvovao a koliko su druge Mandice, Barice i Milice primile od raztepenih milijuna, spadajućih na crkveno dobro, o tom neka mu Bog sudi kad bude umirao.“.

Sarkastičan odgovor na slična pitanja Fučko daje u narednom citatu: “Tko bi pako izbrojio sve moderne Gracije toga ćudorednoga biskupa đakovačkoga, kad je premnogo zabilježiti, da je sa stanovitom umjetnicom Ludmilom, sa poznatoga glasa groficom Castiglione, notorno raztrubljenom B-m, s kojom se je osobno vozio sa kočijašem otcem nekog današnjeg konsistorijalca u biskupiji u neku svećeničku kuću, gdje je porodila biskupu Strosmajeru nezakonitog faćuka, da je i neko ‘Mojsijevo diete’ osobito šumom nadario, te s mnogimi ovdje u gradu, kao i izvan grada širom po svietu klatareć se u mehkoputnu življenju sprovađao dane i godine“.

Fučko nije jeftini moralizator. On uviđa dubinu i težinu biskupova nemorala: “to je na preveliku žalost ciele naše domovine Strosmajer po sv. evanđelju grdni griešnik i laža, a sam dobri Bog bez ikakve pogrieške, koji najbolje znade kamo stari ježovita nišani i komu je jedinomu poznato, da li je pokojnik kao čovjek pogriešio.

No božje oko ujedno vidi i znade a živući su ljudi doživjeli, da pokojnik nikad nije moralno duboko pao tako, kao što je biskup sa svojim ‘sakrilegnim i notornim konkubinatom’ živeć negda sa poznatom sestrom Mandicom i sa opisanimi i neopisanimi bludnicami u domovini i izvan nje sgruvao se u najdublji jaz iz kog se nikada dići i pred nikim oprati nemože“. 

Fučko u svome spisu puno puta, osim primjera koje smo naveli, spominje “tobožnju sestru Mandicu“. O kome je riječ? 

Strossmayer je bio loš kršćanin

Prema dostupnim podacima radi se o Magdaleni Kubić (ili Kulić, a neki novi istraživači pišu: Pupić) za koju Ferdo Šišić kaže da je rođena u Osijeku 1828. Udala se 1858. za baruna Đuru Unukića (1814-1867), tada kapetana. Istakao se u ratu protiv Mađara 1848; vitez reda Marije Terezije, dobio barunat i postigao čin potpukovnika. 

Od Šišića, kao i od današnjih autora, saznajemo da je Magdalena Kubić bila posvojeno dijete u obitelji Strossmayer.

Šišić kaže da su je Strossmayerovi “pokćerili“. Dakle, nije bila rođena sestra budućega biskupa. Ono što današnji autori ne spominju, kako se valjda ne bi kvario mit o biskupu, Fučko objašnjava da se Magdalena udala sa 30 godina, dakle u dobi koja “prelazi obični djevojački život“, te nastavlja: “a kad se je sramotno konsistorijalno razstala pred licem klera i naroda od plemenita i uzorita supruga sada pokojnoga baruna Unukića, nalazila se je u dobro konserviranom stanju, ali živjela je tako pred udajom kao i poslije sudbene razstave pod jednim istim krovom sa svojim recimo bratom Strosmajerom! 

Sva pako ljudih opažanja i točno poznavanje stanovitih okolnosti ostaju dokazom, da je bratac biskup sa sestricom Mandicom sprovađao ‘mehkoputan i bludan život’“. Na osnovu ovoga što smo iznijeli i mnogoga drugoga što smo pročitali, proizlazi da je nekadašnji biskup J. J. Strossmayer bio loš kršćanin i političar, loš Hrvat i Europejac, čovjek loše naravi i prgave ćudi. 

Potrebno je izvršiti temeljito istraživanje, kako kolektivno pamćenje hrvatskoga naroda ne bi i dalje, u ovoj dionici, ostalo ovoliko kontaminirano.

  • markinica 10:33 02.Srpanj 2017.

    Mom suprugu je godina dana u sjemeništu U Dubrovniku daleke 1960 otvorilo oči o životu svečenika i časnih unutar zidina sjemeništa.Nako toga zarekao se da više nikad njegova noga neće stupiti u crkvu.

  • nelson 10:17 02.Srpanj 2017.

    crkva i orgije haha