U dobi od 17 godina, Mary Cain već je bila rekordan fenomen - najbrža djevojka svoje generacije, najmlađa Amerikanka na trkačkoj stazi koja je dospjela u tim za natjecanje na Svjetskom prvenstvu. Onda je 2013. potpisala sponzorski ugovor s najboljim trkačkim timom na svijetu, Nike's Oregon Projektom kojeg vodi trener Alberto Salazar.
Tada se sve urušilo, a njezin pad je bio jednako spektakularan kao i uspon. Umjesto da je postala simbolom neograničenog potencijala žena u sportu, postala je još jedan obećavajući mladi sportaš koji se nije uspio izboriti s kulturom "pobijedi pod svaku cijenu" današnjeg doba.
"Postavila sam brojne nacionalne rekorde i bila sam odlikaš u srednjoj školi. Dobila sam poziv Alberta Salazara, najveće trenerske zvijezde trkača. Počela sam trenirati s njim u projektu Nikea jer sam željela postati najbolja sportašica na svijetu. Umjesto toga, bila sam emotivno zlostavljana u sustavu kojeg je osmislio Alberto, a Nike podržavao", rekla je Cain u videu.
Čim je stigla, kompletno muško osoblje Nikea uvjeravalo ju je da mora smršaviti kako bi postala brža i bolja. Unatoč tome što je program okupljao nabolje trkače i imao je ogromna sredstva, nije imao certificiranog sportskog psihologa, nutricionista i sličnog. Bila je to hrpa Albertovih prijatelja koji su radili po njegovim napucima.
Slomila sam 5 kostiju
"On je stalno vršio pritisak na mene da smršavim, zadao mi je limit od 51 kilograma te bi me javno posramljivao ako bi bila iznad toga. Želio je da pijem kontracepcijske pilule i diuretike da smršavim, iako puno toga nije dopušteno u tom sportu. Tijekom toga sve moje je trčanje bilo užasno, a došlo je do toga da bi gubila utrke već na samom startu. Moj fokus je bila težina koju sam to jutro ugledala na vagi, a ne vrijeme koje želim istrčati", kaže Cain.
Ona shvaća kako ima logike u tome da što si lakši, trebao bi biti brži jer manje težine nosiš, no na teži način je shvatila i neke važne lekcije iz biologije.
"Odjednom shvatiš kako već par mjeseci nisi dobio menstruaciju, pa se tih par mjeseci pretvori u par godina. Kod mene je to bilo 3 godine, a kad ne dobivaš menstruaciju, znači da nemaš ni dovoljno estrogena koji je ključan za održavanje zdravlja kostiju. Slomila sam ih pet. Osjećala sam se zarobljeno, počela sam se rezati, a iako su me neki ljudi vidjeli kako to radim nitko nije ništa rekao, nitko mi nije pomogao", ispričala je.
Nakon utrke u svibnju 2015. u kojoj nije imala dobar nastup, Alberto se derao na nju pred svim natjecateljima, govoreći kako se očito udebljala 2,5 kilograma prije utrke.
"Te večeri sam im rekla kako mi nije dobro i da se režem, no Alberto i ostali su mi samo rekli da su umorni i da žele ići u krevet. To mi je bio udarac u glavu, moment shvaćanja kako je taj sustav bolestan i da sam ja bolesna od njega. Moji roditelji su bili užasnuti kad su saznali, odmah su mi kupili avionsku kartu. Napravila sam onaj bolan izbor i izašla iz ekipe", otkrila je Caine.
Djevojke poput Cain postaju "oštećena roba" i njihovo ime brzo blijedi iz pamćenja ljudi, a rijetko čujemo što se s njima kasnije dogodilo, krenemo dalje na neku novu mladu zvijezdu.
Problem je to toliko čest da se ponovio s i jedinom drugom ženskom sportašicom u Nike videospotu, klizačicom Gracie Gold. Kad je reklama izašla 20145. godine, poput Cain i Gold se smatrala dovoljno talentiranom za osvajanjem zlatne medalje na sljedećim Olimpijskim igrama. I poput Cain, Gold je podlegla pritisku da bude sve mršavija i mršavija.
Uskoro, Gold je problem prehrane postao toliko da je razmišljala o samoubojstvu.
Nike se u posljednjih nekoliko mjeseci našao pod salvom optužbi za doping povezanih s trenerom Salazarom. Sada mu je već četiri godine zabranjeno bavljenje sa sportom, a njegova je elitna Nikeova ekipa raspuštena. U listopadu je izvršni direktor Nikea podnio ostavku.
Kao komentar na ovu priču New York Timesa, Salazar je e-mailom negirao tvrdnje Mary Cain te je rekao kako je podržavao njeno zdravlje i dobrobit. Nike s druge strane nije ni odgovorio na zahtjev za komentar.
Kara Goucher, olimpijska trkačica koja je trenirala u Salazarovom programu do 2011., rekla je da je doživjela nešto vrlo slično, s tim da su se suigrači redovito vagali jedni pred drugima.
"Kad trenirate u ovakvom programu, stalno se podsjećate koliko ste sretni da ste tamo, kako bi svatko želio biti na vašem mjestu, a potom se rađa onaj čudan osjećaj kako zapravo ne možete otići, tko ste bez Salazara. Kad vam netko predloži nešto što ne želite učiniti, bilo da je riječ o mršavljenju ili drogama zapitaš se je li to potrebno. Možda i je pa ne želite kasnije žaliti. Karijere sportaša su kratke, a lako je postati očajan. Želite kapitalizirati svoju karijeru, no ni sami niste sigurni po kojoj cijeni", kaže Goucher.
Rekla je kako je često jela poskrivećki u svojoj sobi nakon što bi im kuhar skuhao mizerne obroke, u strahu da je drugi neće čuti kako otvara omote energetskih pločica koje je imala.
Amerika voli dobru priču o wunderkindovima, a industrija je spremna i čeka iskoristiti tu priču, posebno kada je riječ o djevojčicama", rekla je Lauren Fleshman, koja je trčala za Nike do 2012. "Kada imate takve dobre djevojke, djevojke koji dobro slijede upute do točke izvrsnosti, pronaći ćete sustav koji ih rado prihvaća. A to je prepuno zlostavljanja. "
Obično ne čujemo žrtve ovih sustava - djevojke koje su pokušavale probiti se dok im se tijelo nije suprotstavilo i morale su napustiti sport. Lakše je usredotočiti se na svijetle nove zvijezde, zaboravljajući na one koji su izblijedjele. Fetiširamo sportaše u usponu, ali ne štitimo ih. A ako ne uspiju izvući ono što mi očekujemo, napuštamo ih.
