Life
3272 prikaza

Banu Jelačiću žene su se bacale pod noge

Ban Josip Jelačić
Hrvatski povijesni muzej
Izidor Kršnjavi i Josip Jelačić ostavili su brojne ožiljke na ženskim srcima

Među značajnijim likovima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nezaobilazan je markantni čovjek otvorena duha, Izidor Iso Kršnjavi. Rodio se 1845. u Našicama, a školovao se u Osijeku, Zagrebu, Beču, Münchenu i Rimu. 

Tijekom studija upoznao je Austrijanku Wilhelminu (Minu) Fröschl. Zaljubili su se i oženili, a kolale su glasine kako je Mina u miraz donijela 100.000 forinti zahvaljujući kojima je Izidor mogao nastaviti studij i putovati po Europi. O njegovom privatnom životu nema puno podataka, no protivnici su ga optuživali da je ženskar i da ima mnogo izvanbračne djece.

Kršnjavi je imao izvanbračnog sina

"Takve glasine uvijek treba gledati u kontekstu vremena, a važno je naravno i od koga potječu. Moramo biti oprezni jer ne možemo znati što je istina, a što politički trač. Poznato je da je imao izvanbračnog sina koji je nosio njegovo prezime, pa tu priče o vojsci izvanbračne djece najvjerojatnije padaju u vodu", objasnio je dr. sc. Branko Ostajmer iz Hrvatskog instituta za povijest. 

Kršnjavi je imao dva braka. U drugom se oženio 24 godine mlađom hrvatskom spisateljicom Štefom Iskrom, a u poznim se godinama također vratio slikarstvu. Bio je poznat i kao veliki ljubitelj životinja, osobito pasa.

"Obožavao je njemačke doge i vjerojatno je prvi u Zagrebu imao takve pse. Zna se da je imao dva takva psa – Fingal 1 i Fingal 2", priča Ostajmer.

Kontroverzna suradnja s Hedervaryjem

U Rimu je upoznao biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Spojila ih je ljubav prema umjetnosti i ideja o ostvarenju različitih kulturnih projekata, no zbog Kršnjavijeva političkog angažmana koji je uslijedio 1880-ih godina došlo je do prekida odnosa.

Za razliku od Strossmayera koji je hrvatski interes vidio u kulturnom zbližavanju južnih Slavena, Kršnjavijevi politički pogledi mijenjali su se tijekom života, objašnjava dr. sc. Ostajmer.

Kako bi pojasnili i opravdali njegovu kontroverznu suradnju s banom Dragutinom Khuen- Héderváryjem, mnogi su povjesničari politički angažman Kršnjavog objašnjavali težnjom da napravi što je moguće više na uzdizanju hrvatske kulture i umjetnosti. 

Pripisuju mu krilaticu “Bolje nokat vlasti nego šaka prava”. Dolaskom Khuen-Héderváryja na mjesto hrvatskog bana Izidor Kršnjavi uvidio je kako ne može mnogo toga učiniti dok je u opoziciji, pa je 1884. kao kandidat Khuenove Narodne stranke ušao u Hrvatski sabor. 

Izazivali se na dvoboje

Zagovarao je gospodarsko povezivanje s Ugarskom, a nešto kasnije, 1891. godine, bio je nagrađen i mjestom predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastave, ministar prosvjete i kulture, rekli bismo danas. 

Njihovi verbalni okršaji u Saboru bili su svakodnevica, a poneki od tih okršaja doveli su i do dvoboja. U jednom takvom sudjelovao je Kršnjavi koji se 1885. sukobio sa saborskim zastupnikom Stranke prava Milanom Pavlovićem, trgovcem iz Like. 

U Saboru su se najprije porječkali zastupnik Narodne stranke Vaso Pauković, odvjetnik iz Senja, te pravaš Pavlović. Pravaš je optužio mađaronskog kolegu da je iz senjske štedionice ukrao 100 forinti.

Na teške optužbe mađaron Pauković je odgovorio izazovom na dvoboj. Pauković je Kršnjavoga i još jednog zastupnika Narodne stranke zamolio da mu budu sekundanti. Obaveza sekundanata bila je dogovoriti mjesto dvoboja i oružje koje će gospoda koristiti.

Kršnjavi je bio vješt u mačevanju

"Tako je Kršnjavi pošao uručiti poziv Pavloviću te dogovoriti detalje dvoboja, no Pavlović je odbijao prihvatiti Paukovićev izazov. Tražio je način da izbjegne dvoboj, pa je obrazlagao da Pauković nije dovoljno častan. Kršnjavi je u Pavlovićevu odbijanju vidio tešku povredu nepisanih “viteških zakona” i uvredu sekundantima koji u takvoj situaciji preuzimaju ulogu izazivača. Kazao je da ako Pauković nije dovoljno častan, on sigurno jest", objašnjava Ostajmer.

Kršnjavi, kao bečki student, bio je vrlo vješt u mačevanju, pa je predložio dvoboj sabljama. Pavlović je ponovo pokušao izbjeći sukob govoreći kako nije vičan mačevanju, na što je Kršnjavi predložio pištolje. Dvoboj su dogovorili 22. siječnja u Maksimiru.

Susreli su se u zoru i nema podataka o tome da je netko bio ozlijeđen. Kao i velika većina tadašnjih dvoboja, i ovaj je bio “beskrvan”, no “duelanti” su sudjelovanjem, smatralo se, obranili čast. Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Mihalović ekskomunicirao ga je iz Crkve zbog te afere, no nije mu bitnije naškodila. Kao ministar prosvjete i kulture (1891.–1896.) realizirao je mnoge zamisli. 

Karijera Kršnjavoga simoblično završila na Jelačićevom trgu

Utemeljio je žensku srednju jezičnu školu, žensku stručnu školu, trgovačku školu i školu za kućanstvo. Za dječake je uveo realnu gimnaziju, osnovao je škole za gluhe i gluhonijeme. Izgradio je više od 90 zavoda te dogradio 20 crkvi diljem Hrvatske. 

Kao zaljubljenik u umjetnost nabavio je brojne zbirke za muzeje te se trudio afirmirati mlade umjetnike. Aktivna politička karijera završila je 1895. kada su studenti ogorčeni mađarizacijom Khuen- Héderváryja spalili mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića.

Incident je snažno odjeknuo ponajprije stoga što je u Zagrebu tada boravio kralj Franjo Josip I. Zbog toga je i Kršnjavi kao ministar prosvjete bio prisiljen odstupiti. Preminuo je u Zagrebu 3. veljače 1927. i pokopan je na zagrebačkome Mirogoju. Na Trgu bana Josipa Jelačića simbolično je završila karijera Izidora Kršnjavog.

Tada nije ni znao koliko su njih dvojica slični. Jer je i ban Josip Jelačić bio magnet za žene. Kao dijete austrijskog podmaršala, Josip Jelačić je već s osam godina krenuo u elitnu vojnu školu, bečki Therezianum. 

Jelačić nije bio sluga bečkog dvora

Školu je završio s odličnim uspjehom, nakon čega se posvetio vojnoj karijeri. Govorio je njemački, hrvatski, francuski, latinski, mađarski i talijanski. Vrhunski strateg, mačevalac, strijelac, jahač... Sve što je radio činio je s najboljim ocjenama pa ne čudi što je uspon po činovima bio strelovit.

"Jelačića je kao mladića od 24 godine pogodila bolest grla zbog koje je vjerovao da će uskoro umrijeti. To je bio povod da napiše zbirku pjesama s dramom “Rodrigo i Elvira”. U predgovoru, koji je ujedno oproštajno pismo, kaže kako je uvjeren da neće još dugo poživjeti pa im ostavlja pjesme", objašnjava Stjepan Laljak koji je više od 40 godina posvetio istraživanju hrvatskih velikaša.

O Jelačiću je objavio nekoliko knjiga. Kaže kako je Jelačić bio sitne tjelesne građe, da je imao jedva 55 kilograma, no prštao je energijom. Kralj Ferdinand I. imenovao ga je banom 23. ožujka 1848. godine.

Pogrešno se mislilo da je Jelačić bio sluga bečkog dvora u Hrvatskoj, jer sve što je radio, činio je kako bi poboljšao uvjete života u Hrvatskoj. Gradio je ceste sa svojim vojnicima oko Gline, popravljao prometnice kako bi svi krajevi Hrvatske bili što bolje povezani. 

Jelačić je izdao hrvatski forint

Manje je poznato da je – nakon rata s Mađarima - osnovao Zakladu za invalide, udovice i siročad kako bi im se pomoglo. Iako je još Josip II. ukinuo kmetstvo, zadržala se obveza koja je tek s Jelačićevim proglasom oslobodila seljake.

Jelačić izdaje novac, hrvatski forint. Sabor uređuje odnose Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, hrvatski postaje službeni jezik... 

U tim previranjima kralj Ferdinand V. Jelačića lišava banske službe i, unatoč pozivima na oružje, Jelačić traži mirno rješenje problema. Ipak, 11. rujna 1848. ban prelazi Dravu i počinje rat s Mađarima. 

Kako bi osujetili Jelačića i onemogućili da mu u pomoć priteknu Austrijanci, Mađari potiču revoluciju u Beču. Jelačić dolazi u Beč i zahvaljujući nadmoćnijoj vojsci pobijedio je revolucionare.

Greškom ga liječili od sifilisa pa je ostao bez kose

"Jelačića su obožavali vojnici, bio je omiljen u društvu, plesao je savršeno, znao svirati i pjevati. Imao je velikog uspjeha kod žena. Bio je sklon avanturama. Među vojnicima tog vremena bile su raširene spolne bolesti, pa je i mladi Jelačić bio pogrešno liječen od sifilisa, tako da je rano ostao bez kose. Jelačić je bio jako nesretan i dugo vremena nosio je perike. Tek kada je postao ban i javna osoba, po naputku savjetnika prestao je nositi periku", kaže Laljak. 

O činjenici da je bio omiljen svjedoči i podatak da su Bečanke osnovale Gospojinsko društvo i skupile novac da se zahvale Jelačiću što je spasio Monarhiju. Dale su najboljim austrijskim umjetnicima-majstorima izraditi srebrni štit, ilustriran folklornim motivima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

"Taj štit darovale su banu Jelačiću i to je zacijelo najvrednija umjetnina koju je dobio na dar. No, taj dar nema samo simboličku vrijednost – što je ban spasio Beč od propasti - nego je među darovateljicama sigurno bilo žena koje su se uvjerile u njegovu muževnost. Taj štit danas se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju", kaže Laljak i dodaje kako je nakon toga za bana počelo nepovoljno razdoblje, kako za zdravlje, tako i za politiku. 

Radio na hrvatskoj neovisnosti

Navodno su mu trovali hranu jer mu je u Beču strašno pozlilo i često se tužio na probavne tegobe.

"Jako je smršavio, tako da je 1857. često trpio bolove. Urlao je od muke. Liječili su ga dvorski liječnici iz Beča, no medicinska dokumentacija nije sačuvana, što govori u prilog teorijama urote prema kojima je netko bana otrovao", kaže Laljak.

Unatoč tegobama, Jelačić je nastavio raditi na hrvatskoj neovisnosti. Potiče izdavanje udžbenika na hrvatskom, traži gradnju narodnog kazališta, stimulira rad domaćih autora.

Sve je točno predvidio i ostavio oporuku

"Jelačić se oženio 1850., s gotovo 50 godina, a njegova supruga grofica Sofija Stockau imala je samo 16. Sljedeće godine ban kupuje vlastelinstvo Novi Dvori u Zaprešiću, gdje je sagradio dvorac, uredio imanje i živio s obitelji. Dobio je titulu grofa, a njegova supruga postala je dvorskom damom carice Elizabete. Jedina kći Ana, dok je ban sa suprugom bio na odmoru, umrla je od kolere u dobi od 9 mjeseci. To je bio veliki udarac za Jelačića, pogotovo jer je bio svjestan da zbog bolesti više neće imati djece", kaže Laljak. 

Vjerojatno je 1857. predosjetio da mu se bliži smrt pa je sastavio oporuku.

"On je htio pod svaku cijenu sačuvati imanje, a bilo mu je jasno da grofica neće zauvijek ostati udovica. Zato je oporukom odredio da udovica može ostati u Novim Dvorima dok se ne preuda, a u tom slučaju dobiva otpremninu", kaže Laljak.

Pokazalo se da je ban točno sve predvidio. Preminuo je 20. svibnja 1859. u Zagrebu, a pokopan je uz kćer u kapeli Sv. Josipa u Novim Dvorima. Grofica Sofija se nakon 4 godine preudala za grofa Adolfa Dubskog, a brat Juro isplaćuje 30.000 forinti otpremnine Sofiji i postaje vlasnik Novih Dvora. Grofovstvo je preneseno na njegovu braću, generale Juru i Antuna.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.