Life
4095 prikaza

"Balkanske žene su buldozi divovskih grudi"

Nastavak sa stranice: 1

Ljepota, odnosno ružnoća domorodačkih žena bila je jedna od nadražih tema ženskih putopisa, kako ističu Matešić i Slapšak. Anne Beaufont, odnosno Lady Stranford, supruga britanskog ambasadora u Bugarskoj, također perpetuira sliku o ružnoj balkanskoj ženi. Crnogorke, na primjer, imaju tamnu i blatnjavu put, no unatoč tome što su čestite i radišne, koščate su i robusne, izgledaju staro i izraubano. “Robusna, maskulina građa”, pišu autorice ove studije, “kao ishod teškoga rada, klasna je prepreka ljepoti”.

Dora D'Istria | Author: Wikipedia Wikipedia

Identitet Dore D’Istrije mjesto je prijepora između Albanaca i Rumunja. Rođena kao Elena Ghica, pravim imenom Helena Kosoltsova-Massalskaya, samoj je sebi odabrala ime pod kojim je pisala. Iako je pretežno pisala na francuskom, D’Istria je govorila ne samo zapadnoeuropske jezike, kako Matešić i Slapšak pišu, nego i rumunjski, grčki, albanski, ruski i, moguće, južnoslavenske jezike. Tamo gdje su Britanke spas Balkana vidjele u intervenciji Austro-Ugarske ili same Britanije, ili čak u osamostaljenju, D’Istria je tvrdila da Balkan može civilizirati samo njemački duh te da se istinska nazadnost Slavena na Balkanu vidi upravo tamo gdje oni ne žive pod njemačkim utjecajem. Zanimljivo je da njezin lik autorice opisuju uvjerljivo najbenevolentnije od svih, iako je D’Istria svijet dijelila rasistički na “azijsko-afrički, prvenstveno muslimanski, koji stoji umjesto nasilja, kaosa, konzervativizma” te “europskokršćanski, koji leži na slavi Helena i Latina, časnosti srednjovjekovlja, napretku znanosti i demokraciji suvremenog doba”.

No ta pristranost ne čudi s obzirom na to da se u drugom dijelu knjige, naslovljenom “Putovanje do druge, s preprekama”, ponovno vraćamo njezinu djelu kroz niz pitanja na koja autorski dvojac fragmentarno pokušava dati odgovore. Inače, prvi dio “Roda i Balkana” zanimljivije je štivo, vjerojatno zbog drukčije strukture teksta, ali i zbog činjenice da su prepreke u drugom dijelu čitatelju ponekad namjerno postavljenje. Uz nju, autorice pokazuju sklonost i Jeleni Dimitrijević, za čije djelo tvrde da bi moglo biti “centralno u dokazivanju da postoji i balkanski orijentalizam, to jest proizvodnja reprezentacije za vlastite potrebe, i da taj balkanski orijentalizam ima svoje porijeklo u invenciji nacionalne/nacionalnih kultura”. Tamo gdje je orijentalno Zapadu kuriozitet, Balkanu je ono traumatična točka koja pomaže da se negiranjem ili slavljenjem Orijenta izgrade novi nacionalni identiteti.

Karta Europe po najljepšim ljudima OGLEDALCE, OGLEDALCE Life Karta ljepote: Koja je nacija najljepša u Europi?

Primjer Marije F. Karlove, “Ruskinje na Balkanu”, o čijim se putovanjima ne zna mnogo, autorice odlično koriste da pokažu neraspoloženje Balkana, ali i drugih slavenskih naroda (Poljaka, na primjer) prema Rusima nakon Krimskog rata. Zabrinuta Rusija, u naletu panslavenskog sentimenta i nemoći, kroz djelovanje svojih slavenofilskih intelektualaca infiltrirala se u balkanski kulturni prostor da kod domaćeg pravoslavnog življa probudi panslavensku svijest o pravoslavnoj, rodbinskoj vezi s Rusijom. Karlova, naravno, denuncira islam kao nazadan, ali povlači razliku i između sebe i balkanskih žena općenito. Pozicionira se kao Europljanka, iako je jasno da u tom trenutku Rusija ne pripada europskom prostoru ni geografski ni politički.

“Rod i Balkan” užurbano ulazi u finiš spominjanjem domaćih imena i domaćega konteksta. Redaju se Jelena Dimitrijević, Žarana Papić, Ana Savić Rebac, Julka Hlapec Đorđević, sama Svetlana Slapšak (u trećem licu), Jasenka Kodrnja, Vuk Karadžić, ali i Gayatri Chakravorty Spivak, koju autorice cijelo vrijeme zapravo ideološki pozicioniraju među “domaća imena”, da bismo došli do problema kriptokolonijalizma, pada komunizma (“tako olako shvaćen na Zapadu”) i raspada Jugoslavije: “među proizvođačima javnog diskursa i jezika propagande bilo je dosta intelektualaca i književnika koji su ponavljali model nacionalnog pjesnika 19. stoljeća, ikone i proroka kolektiva”. Autorice pokazuju da je Zapad doista aktivno radio na političkom razjedinjenju balkanskog prostora i naroda koji na njemu žive, i to još u 18. st., a to je nastavio raditi i do danas. Balkan je sad prisiljen pisati za “strance” i za “domaće”, a retorika se mijenja ovisno o tome kome je tekst namijenjen. Pitanje je, naravno, kako se “Rod i Balkan” čita vani a kako u Hrvatskoj, pogotovo zato što Svetlana Slapšak sigurno nije pisala na hrvatskom, a knjiga se čita kao da jest.

Je li teže bilo biti feministkinja prije ili je teže danas, postavile su si autorice pitanje prije nego što su se bacile na pisanje ove studije. I odgovorile su same sebi da je danas puno teže jer “smo se bez otpora priklonile kolonijalnom cjenkanju i adaptibilnosti kolonijalne mudrosti”. Autorice predlažu happy end terminološkim, metodološkim i teorijskim protresanjem - uvođenjem “soja” i “izvođenjem” intersekcionalnosti kako bi feministkinjama olakšale feminizam, odnosno vratile se u prošlost, kad je bilo lakše baviti se feminizmom, kad rod nije bio “maskuliziran” i “ukraden”. U vrijeme prije nego što su zapadnjaci dolazili pisati o tome kolike su nam sise i što sve s njima možemo, ružne i divlje, napraviti.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.