Life
17470 prikaza

Artuković: Nakon rasula ustaša bježali smo u tri grupe

Andrija Artuković u sudnici
1/7
Express.hr
Na suđenju Andriji Artukoviću, 'ministar smrti' NDH više je puta pokušao negirati da je znao sve o logorima i smaknućima u Jasenovcu, Kerestincu...

Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je treći nastavak feljtona. 

Čujete li vi mene, optuženi?

"Kako vas ne bih čuo, gospodine predsjedniče! Ponovljeno je pitanje o razgovoru s velikim županima", odgovorio je Artuković na pitanje koje mu je predsjednik sudskog vijeća, sudac Milko Gajski bezbroj puta ponavljao tijekom suđenja. Naime, Artuković je često ostavljao dojam da spava. Naslonio bi glavu na naslon fotelje, isprepleo prste na rukama i stavio tako šake u krilo ili na koljeno noge koju bi prebacio preko druge noge i potpuno bi se umirio. Doista se nije moglo znati spava li ili je budan. No, svaki put kad bi ga Gajski dozvao pitanjem 'Čujete li vi mene, optuženi?', Artuković bi se uključio u razgovor, te ponovio sve što se događalo u prethodnih nekoliko minuta.

Ponašao se sasvim suprotno onome što su njegovi odvjetnici Silvije Degen, Željko Olujić i Srđa Popović uporno htjeli dokazati – da nije u stanju pratiti suđenje. Artuković je nastavio odgovarati:

Petrinja: Fasada kuće prekrivena ustaškim simbolima BUDALAŠTINE Top News Svi su ZDS jednaki, ali neki su ZDS jednakiji od drugih

"Govorili su o općem stanju na terenu. Ukoliko bi došlo do nekih problema, bili su dužni slati pismene izvještaje", dodao je Artuković na pitanje o izvještaju velikog župana iz Karlovca, na čijem su se području odvijali brojni pokolji, naročito na Kordunu. No, Artuković opet tvrdi da dalje ničeg 'ne sjeća'.

Jovo Popović, autor knjige 'Suđenje Artukoviću i što nije rečeno', sjedio na svim ročištima, pa u knjizi piše:

"Nema sumnje, sudac Milko Gajski je uvjeren da će tijekom procesa svaka stvar biti postavljena na svoje mjesto. U odnosu na prvu točku (1. a) optužnice i stavove iz preambule o tome kako je Artuković 'rukovođen fašističko-ustaškom ideologijom organizirao, naređivao i provodio masovne progone i fizičko uništavanje civilnog stanovništva, te vršio genocid nad Srbima, Židovima i Romima, i masovna ubojstva Hrvata i osoba drugih nacionalnosti', Artukovićevi odgovori nisu bili ni put ni putokaz prema davno osvjedočenoj istini, ali predsjednik sudskog vijeća, miran u sve uvjerljivijoj sigurnosti da zna što radi, ne vraća se na pitanje pokolja kod Vrginmosta.

"Slušajte me dobro, optuženi", prelazi Milko Gajski na drugu točku optužnice (l.b):

Velika vijećnica okružnog suda na suđenju Andriji Artukoviću | Author: Express.hr Express.hr

"Neutvrđenog dana krajem 1941. godine u Zagrebu, na Krešimirovom trgu, nakon što je tu dovedeno oko 700 nevinih građana, među kojima mnogo žena i djece, naredio je (Artuković) komandiru pratnje Lahovski Ladislavu da ih kamionima prebaci u sabirni logor u Kerestincu, i tu, u namjeri da se dio građana ubije, izdao naređenje da osobe koje su se nalazile u zadnjem dijelu kolone vozila odmah ubiju, obzirom da sabirni logor u Kerestincu ne može sve prihvatiti, nakon čega je oko 450 osoba, među kojima žene i djeca, iskrcano iz kamiona i na livadi ubijeno mitraljeskim rafalima."

Kad Gajski pročita zadnju rečenicu, i dok još nije splasnuo eho 'ubijeno mitraljeskim rafalima', optuženi se razgoropađeno uzbudio:

- To je laž! - maše desnom rukom. Brada mu se trese. A kad se malo smirio, neki mu se ledeni smiješak naborao oko staračkih usta. Pa opet provala srdžbe: - To je apsolutna laž!

Gajski kao da ga ne čuje: traži da se optuženi izjasni o detaljima. Nije sasvim jasno na kakve detalje Gajski misli. Ili to on možda na drukčiji način hoće saznati istinu od optuženog. Ali Artuković je oprezan:

- Ma kako da se sjetim nekog detalja, kad tu nisam bio!

- A jeste li odlazili u logor Kerestinec ?

- Nikad!

- Jeste li znali za logor Kerestinec ?

- Toga se imena sjećam.

- Možete li mi reći kakav je to bio logor ?

- Nemam pojma.

- Znate li tko je osnovao logore ?

- Nemam pojma.

Franjo Tuđman Fašisti i antifašisti Top News Tuđman: "Zbog ustaštva nas tretiraju gore nego Srbiju"

Trenutak kasnije, potaknut od predsjednika krivičnog vijeća, Artuković, kao da je riječ o nečemu što je išlo mimo njegova života, kao da prikuplja krhotine sna, uspijeva nabrojiti nekoliko kategorija ustaških logora. Jedva se uspjelo saznati kako on zna i za sabirne, i za radne, i za koncentracijske logore.

- A jeste li poznavali Ladislava Lahovskog? - Gajski pita za komandira motorizirane pratnje u poglavnikovom tjelesnom zdrugu.

- Sjećam se toga imena. O njemu ništa ne znam.

- Dok ste bili ministar unutrašnjih poslova, jeste li čuli za masovna hapšenja u Zagrebu?

- Sjećam se: bilo je hapšenja.

- Kojim povodom?

Artuković šuti. Premješta nogu preko noge.

- Koga su hapsili?

- Nemam pojma.

- Jesu li hapsili Židove ?

- Znam da je bilo hapšenja - bivši ministar hapšenja pokazuje da se ljuti:

- Ne znam tko je hapšen.

 | Author:
Možda je, piše dalje Popović, optuženog kojeg je povijest već davno osudila, trebalo upitati o listu »Die Deutsche Zeitung in Kroatien«; okolišno: o njegovim intervjuima u tome listu. Ima, naime, u tome listu, u broju od 22. travnja 1944. godine, precizan odgovor na pitanje koje mu je, ne dobivši ovoga puta odgovor, 15. travnja 1986. postavio Milko Gajski. Onog davnašnjeg travnja Artuković je tvrdio da će on s ustašama u državi koju su im Nijemci i Talijani darovali »uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada« i da će on, kao ministar unutrašnjih poslova, 'svom strogošću nadzirati da se rasni zakon u najskorije vrijeme striktno primijeni'.

Budući da 15. travnja 1986. Andrija Artuković ništa ne zna o hapšenju Židova, Gajski ga podsjeća:

- Možda su hapsili Srbe?

- Dopuštam tu mogućnost!

Artuković će tokom glavne rasprave i u dokaznom postupku pokazati da nije zaboravio osnovna i sporedna načela ustaške organizacije, pa nije logično vjerovati da je mogao zaboraviti da su ustaše nastojale, ne birajući sredstva, stvoriti 'čisti hrvatski životni prostor« u kojoj nema života nikome osim »čiste hrvatske nacije'. I uz to ide odrednica 'istrebljenje'.

Jasenovac Zloglasni logor Life Izvještaj iz Jasenovca: "To je svinjac, jednog su izjele uši..."

A 15. travnja Gajski je nastavio ispitivanje o tome jesu li su, možda, hapšeni Hrvati antifašisti?

- Rekao sam da ne znam tko je sve hapšen - pomalo se ljuti Andrija Artuković.

- Jesu li hapsili sve osobe koje su se protivile vašoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ?

- Ne sjećam se!

Ne sjeća se da li su aktivisti narodnooslobodilačkog pokreta hapšeni, a potpisao je 2. listopada 1941. godine 'zakonsku odredbu' o hapšenju i ubijanju talaca, to jest o ubijanju potpuno nevinih 'kad se počinitelj ne pronađe'.

A Gajski uporno ispituje, smireno i razgovijetno:

- Kako onda znate da je bilo hapšenja?

 -O tome se govorilo na sjednicama vlade.

Rekao je to kao da je on šef ministarstva poljoprivrede ili zdravlja. Govorio je, naime, o hapšenjima kao da se ni u kom slučaju posao ministarstva unutrašnjih poslova ne može dovesti s tim u vezu i kao da su o tome odlučivali i na sjednicama vlade izvještavali drugi ministri, a ne ministar unutrašnjih poslova. Čak izričito kaže, mada pri tome ne spominje riječ hapšenja:

- Drugi ministri su dolazili k meni i obavještavali me o takvim i sličnim situacijama.

- Je li Ante Pavelić bio na sjednicama vlade ?

- Jeste koji put.

- A Eugen Kvaternik Dido?

Optuženi šuti. Gajski opetovano ispituje o sinu onoga Kvaternika koji je 10. travnja 1941. preko zagrebačke radiostanice, koja će postati 'krugovalna postaja', proglasio kako su upravo toga trena njemački tenkovi uspostavili Nezavisnu Državu Hrvatsku.

- Dido Kvaternik nije bio u mojoj kompetenciji, već direktno odgovoran poglavniku Anti Paveliću.

Popović u knjizi dalje navodi:"Sin Slavka Kvaternika, za kojega je Krleža pisao kako je u studenom 1918. bio spreman 'ustrijeliti svakog tko nije za kralja Petra Karađorđevića, kao što je još sinoć vješao svakog tko je bio za Petra Karađorđevića, kao što će prvom prilikom opet vješati za Habsburga protiv Petra ili za Petra protiv Habsburga ili za bilo koga tko se bilo kada pojavi na Dravi i u Zagrebu, na bijelome konju kao pobjednik, jer to nije čovjek nego karikatura iz moje ratne proze'.  Eugen Kvaternik Dido bio je po funkciji desna ruka ministra unutrašnjih poslova...

Sporna ploča HOS-ovcima u Jasenovcu Profi domoljubi Top News Plenki i Vaso s pločama igraju igre za naivne Hrvate

Gajski ne kaže Artukoviću da je to neuvjerljivo:

- Neka bude tako! Nego: sjednice vlade: o čemu se na sjednicama vlade raspravljalo u prisustvu Ante Pavelića ?

- Sjećam se da se govorilo o nekoj uzbuni u Karlovcu.

Toliko se sjetio Artuković. Nije utvrđeno o kakvoj je to »uzbuni« bilo govora, niti se govorilo zašto je baš govoreno o 'uzbuni u Karlovcu'. Bilo je mnogo toga u Karlovcu i karlovačkom okrugu o čemu se u vladi moglo razgovarati. Možda je optuženi negdje na rubu sjećanja imao proglas svoga ministarstva od 7. kolovoza 1941. godine, u kojem je pisalo:

'Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo unutrašnjih poslova'

"Uslied učestalih komunističkih agitacija i djela sabotaže u Karlovcu i okolici povedenom redarstvenom istragom ustanovljeni su počinitelji. Pokretni prijeki sud nakon provedene rasprave ustanovivši krivnju optuženih osudio je danas na kaznu smrti strijeljanjem:

Milan Vidovića, pravoslavne vjere, 21 god. star,

Hertu Turza, protestantske vjere, 22 god. stara,

Božidara Piškulića, rimokatoličke vjere, 22 god. star,

Josipa Milašinčića, rimokatoličke vjere, 26 god. star,

Josipa Bukovića, rimokatoličke vjere, 28 god. star,

Ristu Konstantinovića, pravoslavne vjere, 35 god. star,

Matu Jakšića, pravoslavne vjere, 41 god. star.

Smrtna kazna je izvršena u zakonski određenom roku nakon proglašenja.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Broj 17239-41.«

O tome nije ni riječ kazana u javnoj raspravi, nego: još jednom o Kerestincu, tko je tamo zatočen 1941. godine:

- Komunisti?

- Dopuštam mogućnost. Mogli su biti komunisti.

 | Author:
Artuković nije mogao zaboraviti da je i sam potpisivao dosta rješenja u vezi s bijegom komunista iz krestinečkog logora. Upravo Artuković je 17. srpnja 1941. potpisao dokument Broj 10853-1941:

"...U noći od 13. na 14. ov. mjeseca je jedna skupina komunista zatečenih u sabirnom logoru u Kerestincu napala stražu i potom pobjegla. Tom prilikom teško je ranjen nadzornik straže Mladen Horvatin…  većina pobjeglih je uhvaćena i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti stavljena pred senat pokretnog prijekog suda, koji ih je osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.“

O tome što je bilo u logorima i kako su logori osnivani, Artuković je obavještavao druge, ali kad ga predsjednik krivičnog vijeća pita je li ga tko obavještavao o logorima, on kao i najčešće u takvim prilikama „dopušta mogućnost“. Ipak na kraju odgovara:

- Na sjednicama vlade je bilo govora o logorima. Onako uopćeno...

On čak kaže da je "nešto više" o logorima saznao tek kad je propala NDH:

- O tome se govorilo kad smo se 1945. godine povlačili. Prilikom bijega dosta se govorilo o logorima. Ja to prije nisam znao. Nisam nad logorima imao ingerencije. Tek u bijegu...

U vrijeme bijega iz Zagreba, Andrija Artuković je bio predsjednik takozvanog Državnog vijeća. Odluka o bijegu je donijeta, kako je to približno utvrdio dr. Bogdan Krizman, 5. svibnja 1945. godine. Dva dana ranije ta je vlada sa svojim poglavnikom odustala od suštine ustaškog programa donijevši "Zakonsku odredbu o izjednačenju pripadnika Nezavisne Države Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost" čime sve zakonske odredbe prema kojima se pripadnici NDH razlikuju s obzirom na rasnu pripadnost... gube pravu moć“

Marko Skejo Pregovarao s Plenkijem Top News Skejine izjave: "Jasenovac je bila bolnica za tifusare"

Uoči bijega diplomatski arhiv ustaške vlade je predan nadbiskupu Alojziju Stepincu, s kojim je Artuković, što reče u istrazi, bio 'blizak kao s rođenim bratom', a ogroman dio dokumentacije o organiziranju i provođenju zločina je spaljen. Ugledni zagrebački novinar Aco Vojinović je ustanovio da je Pavelić s ministrima uoči bijega iz Hrvatske državne banke opljačkao 202.701,28 grama zlatnih poluga, 11.993,50 komada napoleondora, dukata, turskih lira u zlatu i slično, 2378 grama zlata u pločicama, raznih deviza, nekoliko milijardi kuna te briljanata raznih veličina od ukupno 1715.89 karata.

Ne zna se koliko je toga dobio osobno Andrija Artuković. Kad je već počelo rasulo, ustaški vrh je, kako to kaže dr. Krizman, napravio 'mnogo kombinacija: o novoj koncentracionoj vladi kojoj bi, eventualno, stao na čelo sam Stepinac, ili o regentstvu u kojem bi bio nadbiskup ili pak da preuzme vrhovništvo kao poglavnikov locum tenens za Pavelićeva izbivanja".

"Na tome bijegu, kaže Artuković, da je saznao detalje o logorima. Od koga? Ne kaže. Zna se da je bježao sa većom grupom ministara. Za nepunih trideset sati prevalili su put do Celovca, gdje su se podijelili u tri grupe. Alajbegović, Hofer, Kuvedžić, Mehičić, Sušić i Toth su ostali u Celovcu, Edo Bulat se priključio Mačeku na putu prema zapadu, a Artuković se s predsjednikom vlade Mandićem i ministrima Balenom, Cankijem, Dumandžićem, Frkovićem, Kulenovićem, Makancom i Tortićem sklonio u neki hotel na 'Turacher Hohe'. Već navečer 7. svibnja bili su u tom hotelu. Ako bi bilo istine u Artukovićevoj izjavi, onda se na tom putu, od 5. do 7. svibnja razgovaralo o logorima..."

Andrija Artuković na suđenju | Author: Express.hr Express.hr
Popović dalje piše:

„Artuković žmiri i ruke su mu mirne na koljenima. Njegovi branitelji Degen i Olujić nešto šapću; Popović piše. Okružna javna tužiteljica Ivanka Pintar Gajer i kolega Nobilo miruju, reklo bi se: vrebaju

Ne bih rekao da ne uočavaju kako mali stari čovjek do tuge sitan između dvojice stražara žmireći i mučeći se, prikuplja energiju za daljnju obranu, da smišlja manevre koji u odnosu na američko sudstvo ne mogu biti ponavljani, ili, možda, što je malo vjerojatno, proračunava zbiljske razmjere svoga životnog djela koje ima izuzetno mjesto u svjetskoj riznici zločina. Miruje starac i kao zaspao čovjek žmiri, ali čim se neznatno povisi glas Milka Gajskoga, blag u suštini, njegove ispružene ruke se stežu u čvrsto sklopljene šake. Gajski nabraja njegove endehaške funkcije, pa pita:

- Zar zaista niste bili informirani o logorima ranije, zar ste sve važno saznali tek u bijegu iz Zagreba 1945. godine?

- Bio sam informiran, onako.

Tko vas je obavještavao o logorima i o onome što se događa u tim logorima ?

- Bile su to usmene informacije. Imao sam tri tajnika. Oni su me informirali. Kratke i sadržajne informacije. Bilo je govora o tučnjavama, o logorima, o svemu, onako općenito. Ja sam bio jako opterećen poslovima i nisam imao mnogo vremena za razgovore. Dolazio sam na večeru oko ponoći, pa čak i u 3 sata ujutro.

Uspostava željezničkog prometa kod Hrvatske Kostajnice, rujan 1942. Tako je bilo Kultura Pogledajte zaboravljene ustaške i partizanske fotografije

Gajskog su zanimali ministrovi tajnici:

- Bilo je nemoguće da me o svemu obavijeste. Moja kancelarija je uvijek bila puna. Odjednom i po pedeset osoba. Onda bi tri moja tajnika pribilježila što je najvažnije, pa bi me kasnije informirali. Kasnije sam ustanovio da su to bili točni i korektni izvještaji.

- Obavještavali su vas i veliki župani? Ta bili su vam podređeni...

- Postavljao ih je…

Gajski nije uznastojao na odgovoru na njegovo pitanje. Od liječnika vještaka je primio neku ceduljicu. Kasnije će se pokazati da je to podsjećanje na potrebnu pauzu. Obrana će pokušati da oko toga stvori veliko pitanje i da time dokaže kako i liječnici vještaci smatraju da je optuženi nesposoban da prati proces.

Pauza je trajala 40 minuta, do 10.10 sati. Branitelji pokušavaju osporiti valjanost zapisnika, ali Gajski im ne da priliku za opširna očitovanja.

Nastavlja s ispitivanjem optuženog: ponovo o relacijama Artuković - Dido Kvaternik.

- Bili smo u pristojnim odnosima - jasno da takav odgovor ništa ne otkriva. Možda hoće reći: u snošljivim odnosima. I predsjednik krivičnog vijeća uočava da će optuženi još nešto reći. Zato čeka, mada inače odmah, kako optuženi kratko odgovori diktira odgovor u zapisnik.

- Poslije nestanka Hrvatske, kad smo izgubili samostalnost, bili smo u najboljim odnosima.

Andrija Atuković (lijevo) | Author: Express.hr Express.hr
Ante Moškov, jedan od najbliskijih ljudi Ante Pavelića, komandant njegove garde, u svojoj poslijeratnoj izjavi pred jugoslavenskim istražnim organima (obrana će u dokaznom postupku tražiti da se izvrši uvid u sudski spis ustaškog pukovnika i domobranskog generala Ante Moškova, da bi se dokazala drugorazrednost značaja i prava Andrije Artukovića u endehaškom sistemu) poriče Artukovićevu izjavu o dobrim odnosima s Didom Kvaternikom.

Moškov tvrdi da je za vrijeme rata 'odnos između Artukovića i mlađeg Kvaternika bio vrlo loš' i navodi kako je 'jednom bio kod Kvaternika' kad je 'isti počeo vikati prilikom jednog telefonskog razgovora da on više neće trpjeti i u vikanju zalupio telefonom prekinuvši razgovor. Ja sam ga upitao tko je to bio, misleći neki od njegovih časnika, a on mi je odgovorio: Artuković. Vidio sam tada konture dviju orijentacija odnosno oslanjanja pojedinaca koji su vodili najvažnije poslove, i to jedni prema Talijanima a drugi prema Nijemcima.'

Mada, površno gledano, ostaje dojam da je u zločinu žestoki Dido Kvaternik bio značajniji i jači, to ipak nije točno; to čak ni Moškov ne kaže. Jer Artukovićeva superiornost u odnosu prema Eugenu Kvaterniku Didi pred Pavelićem je neporeciva. Na Kvaternikove ispade, ako ih je i zamjećivao, Artuković 'nije reagirao' jer sve što je trebalo riješiti, on je rješavao u dogovoru s Pavelićem.

Artuković na zagrebačkom procesu ni 'jednom riječi nije htio spomenuti svoje ne-prijateljske, mada ne i neprijateljske odnose s mladim Kvaternikom. Možda da ne dovede u pitanje svoj,pred sobom učestalo iskazivani, ugled ministra čiji značaj nije mogao umanjiti 'neki tamo' šef policije u njegovu ministarstvu!

Predsjednik krivičnog vijeća Milko Gajski, čovjek koji je prebolio dva infarkta, što se na njegovom izgledu, ni u ponašanju ne vidi, pušta optuženog da odgovara do one razine koja njemu, optuženom, odgovara. Ipak, pokušava saznati:

- Da li je za svoje poslove Dido Kvaternik bio odgovoran vama?

- Dido je bio odgovoran samo šefu države!

Andrej Plenković Kraj prošlosti Top News Plenković: Što prije odlučite o NDH i ZDS!

Gajski je pokušao utvrditi relacije Pavelić - mlađi Kvaternik - Artuković, no malo se saznalo. Optuženi se, tvrdi, na Kvaternika nikada nije žalio, niti je s njim odlazio kod Pavelića. Poriče mogućnost da bi o Didi govorio u izvještajima svoga ministarstva.

-Takvi izvještaji vladi nisu podneseni!

Zgužvano, staračko lice Andrije Artukovića ne odaje stanje karaktera ni raspoloženja. Oči povremeno trepću, a kapci su često spušteni, kao da je staro tijelo pospano. Optuženi katkad zine, sasvim nekontrolirano. Jednom čak, dok predsjednik krivičnog vijeća čita točku l.c. optužnice, optuženi desnom rukom diže bradu da bi zatvorio usta, kao da je donja čeljust izvan kontrole. Trenutak kasnije, baš kad su izgovarane riječi najteže optužbe, smreškano lice je u osmijehu, prije bi se reklo: čuđenje, čak zaprepaštenje: zar se zaista moglo dogoditi da se za njega kaže, kao što optužnica (l.c) tvrdi:

"Neutvrđenog dana u mjesecu svibnju 1941. godine, u namjeri da liši života Vidić dr. Ješu, bivšeg narodnog poslanika i advokata, i da oduzme njegovu imovinu, naredio je Knez Ferdi, tadašnjem šefu policije u Sremskoj Mitrovici, da Vidić Ješu otpremi u logor, a koju naredbu je ovaj izvršio, tako da je Vidić Ješo interniran u koncentracijski logor 'Danica' kod Koprivnice; molbu njegove supruge Vidić Olge da dozvoli njezinom suprugu da se iseli u Srbiju, a za uzvrat da će mu biti poklonjeno pola njegova zemljišta u veličini od 150 jutara, odbio je riječima: 'Ja ću ga ubiti i uzeti ne 150 jutara, već svih 300 jutara zemlje', a nakon toga je u smislu datog naređenja Vidić Ješo ubijen, a njegova zemlja predana u vlasništvo ustaši Vinek Stjepanu".

Andrija Artuković | Author: Express.hr Express.hr

- Apsolutna laž! - kaže optuženi protestno dignutih ruku.

- Razumjeli ste što vas ova točka optužnice tereti ?

- Jasno da sam razumio. Ali to je apsolutna laž!

- Jeste li čuli za Vidić Ješu ?

- Nisam, da vam, gospodine predsjedniče, kažem iskreno.

- A za Knez Ferdu, jeste li čuli ?

- Poznato mi je to prezime.

- Bio je 1941. šef policije u Sremskoj Mitrovici.

- Bit će, onda, da ga nisam poznavao.

- Jeste li poznavali Truhar Franju ?

- Čini mi se da je jednom bio kod mene. Bio je nešto u Sremskoj Mitrovici.

- A ne znate što je bio, na kojoj dužnosti ?

-  No, no!

- Podsjetit ću vas, bio je šef policije Knezu. Vi ste ga imenovali.

- Možda ga je netko meni predložio, možda neki od ministara. Posjećivao me je, to da. Možda jednom.

- Sam?

- Bio je sam. A možda je predvodio neku delegaciju.

- Iz Sremske Mitrovice ?

- Ja!

- Što je delegacija molila ?

- Od mene ništa. Traženo je nešto iz djelokruga nekog drugog ministarstva. Ja sam telefonom intervenirao.

- Je li spominjan Ješa Vidić ?

- Poznato mi je to prezime - odjednom se sjetio, mada je trenutak ranije poricao svaku vezu s tim imenom valjda onda još pod dojmom teških optužbi točke l.c.

- Jesu li, Truhar i delegacija, govorili o Vidić Ješi ?

- Dopuštam mogućnost.

- Jeste li obilazili logor 'Danica'?

- Nisam nikad!

S ispitivanjem je narednih desetak minuta nastavio član krivičnog vijeća, inače sudac zagrebačkog Okružnog suda, Božidar Rumenjak. Govorio je s grčem u glasu, stisnut silnom tremom, kao neiskusni glumac, mada se o njemu govori kao jednom od sposobnijih zagrebačkih sudaca.

Ante Pavelić i Benito Mussolini Promašio zicer Life Žele mu dići spomenik jer je zamalo ubio Pavelića

Vjerojatno s mišlju na Artukovićevo tvrđenje kako ni jednom prilikom 1941. godine nije odlazio iz Zagreba, sam ni s Pavelićem, pokušao je istinu dokučiti pitanjem o Sarajevu: kad je optuženi odlazio u Sarajevo. Ovoga puta Artuković ne poriče putovanje, dapače, dosta opširno priča kako je dolazila delegacija iz Bosne, kako su tražili da sam Pavelić riješi sporove, i kako je Pavelić njemu -  rekao je 'mojoj malenkosti' - povjerio taj zadatak, sazvavši prethodno vladu na posebnu sjednicu.

Tko zna kakve su misli obuzimale Artukovića dok ga u sudnici zagrebačkog Okružnog suda ispituju o davnim danima u Hitlerovoj Njemačkoj i o onima s kojima se onda družio, kad je na pitanje da jesu li Lorković i Jelić bili ustaše odgovorio:

- No, no!

- A vi?

- Molim, gospodine predsjedniče?

- Jeste li vi bili ustaša?

- No!

- Jeste li položili ustašku zakletvu ?

- No! - ovoga je puta odgovor oštar i malko ljut: što mu dosađuju s istim pitanjem!

A mogli ste biti u ustaškoj vladi i s nepoloženom zakletvom?

- Nisam položio ustašku zakletvu!       

Nije ostalo jasno zašto je Artukoviću trebalo da poriče poznatu  činjenicu. Ali malo kasnije i njemu samom će biti jasno da je pretjerao, pa će poreći prethodnu izjavu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.