Najveća arhitektica svih vremena umrla je i prerano i na pomalo neočekivan način. U 65. godini života Britanka porijeklom iz Iraka Zaha Hadid podlegla je srčanom udaru u bolnici u Miamiju dok se zapravo liječila od bronhitisa. U životu je osvojila praktično sve što je mogla, a koliko je puta u nečemu bila prva žena, teško je i pobrojati.
Ono po čemu će je Hrvatska upamtiti, ili možda zapravo i neće, jest to da njen neofuturistički spektakularni projekt novog terminala zagrebačkog aerodroma – nije prošao na natječaju prije pet godina, čime je Zagreb propustio dobiti briljantni komad arhitekture po kojem bi bio apsolutno prepoznatljiv u Europi.
Otvorena, svijetla, prozračna zgrada bila bi se prostirala na 75.000 metara četvornih, ne bi razlikovala podove od zidova i stropova, nego bi sve predstavljalo jednu razlomljeno, ali kontinuiranu plohu. A da bi sve to bilo ostvarivo, 250 stručnjaka Arhitektonska ureda Zahe Hadid predvidjelo je primjenu najmodernijih arhitektonskih tehnologija.
Projekt je predviđao pola milijuna metara četvornih slobodnog prostora i proširenje kapaciteta Zračne luke Zagreb na do 10 milijuna putnika godišnje. No, Zagreb se Zahi Hadid zahvalio i više nikada neće biti u prilici dobiti kakvo remek djelo od arhitektonske genijalke, koja je primjerice projektirala čudesni prepoznatljivi stadion u Kataru ili operu u kineskom Guangzhou.
Rođena 1950. u imućnoj iračkoj sunitskoj obitelji koja je bila aktivna na političkoj liberalnoj ljevici, već u 1960-ima poslali su je na školovanje u Englesku i Švicarsku. Studij matematike na Američkom sveučilištu u Bejrutu 1972. nastavila je na londonskoj Školi udruženja arhitekata i briljirala čak i kod takvih zadrtih genijalaca kao što je bio Rus Kazimir Malevič.
Tamo gdje je ona gradila, to se vidjelo kilometrima daleko, to je uvijek bilo nešto drugačije, razigrano, otvoreno, budućnost za kakvu nismo znali da postoji. A onda je 2004. osvojila Nagradu Pritzker, za arhitekte ono što je Nobelova nagrada za mnoge znanstvenike. I to ju je osvojila kao prva žena ikada, čak i kao najmlađi laureat u povijesti nagrade.
U povijesti će ostati zapisano da je fascinirani žiri njenu kandidaturu usporedio sa samim Oscarom Niemayerom, vizionarom koji je svojedobno smislio čudesni izgled Brasilie kad je Brazil odlučio izgraditi glavni grad koji neće biti opterećen socijalnim problemima, siromaštvom i slamovima svojih metropola.
Obožavali su je za života. Za nju su govorili da je Montserrat Caballé arhitekture, a njene projekte na natječajima nikada nisu odbijali zbog novca, nego isključivo kad bi se uplašili i kukavički se odlučivali za konzervativnija rješenja. Zbog kojih bi naposljetku u pravilu zažalili. Njen biro u trenutku smrti imao je 400 arhitekata, radio je na 95 projekata diljem svijeta, među ostalim i namještaj, binu za Pet Shop Boys, vilu koju ruski oligarh Vladislav Doronin gradi za svoju djevojku Naomi Campbell...
Uvijek je govorila da joj se živo fućka za politiku, jer nije arhitekt-agitprop. A kako je duboko patila zbog strašnih razaranja povijesnog, kulturnog, arheološkog i arhitektonskog blaga u ratu u Siriji, sanjala je dan kad će se moći svim silama baciti na ponovnu izgradnju zemlje u kojoj je također projektirala neke od briljantnih građevina.
