To da je jedan od olimpijskih pobjednika u antici bio i ozloglašeni rimski car Neron, danas je slabo poznato. Karl-Wilhelm Weeber u svojoj je knjizi "Nesvete igre: Antička Olimpija između legende i stvarnosti" koja skida romantični veo amaterizma i časti s mita o olimpijskim igrama u staroj Grčkoj. Igre na kojima je Neron nastupio 67. godine Nove ere, organizirao je u Rimu i izvorno su se trebale održati dvije godine ranije. Ali, kako je Neron imao određene obaveze kao car, sredio si je da se igre malo odgode. Neron je prethodno igre sebi u čast nazvao Neronia, a pobrinuo se da se u kategorije natjecanja uvedu i pjevanje i gluma, za što si je umislio da je on u njima briljantan.
Naravno da si je pritom redovito osiguravao da u sportskim natjecanjima ima prednost, za što je ogledan primjer kako je to išlo anegdota s utrke zaprega na igrama iz 67. godine prije Nove ere. Tijekom te utrke, svojom je zapregom u jednom od zavoja pogrešno procijenio kut pod kojim će projuriti kroz zavoj i otklizao je preko trkališta. No, izgubljeno je vrijeme nadoknadio naprosto tako što je tijekom ostatka utrke potplatio svoje suparnike da ga puste. Pravi cirkus je počeo kad se vratio u Rim. Naredio je da ga slave kao najuspješnijeg natjecatelja olimpijskih igara od osnutka. Njegov trijumfalni prolazak kroz grad ukrasili su sa 1808 maslinovih grančica u slavu 1808 njegovih pobjeda na igrama.
Naravno da nitko kome je palo na pamet javno provjeravati istinitost takvog rekorda nije poživio dulje od nekoliko sati. Neron svojim sportskim uspjesima nimalo nije uspio popraviti svoju omiljenost u Rimu. Nakon nekog vremena Neron se ubio, a Galba koji ga je naslijedio na carskom prijestolju, još je naredio potkupljenim suparnicima da vrate sav novac koji im je Neron dao. Naposljetku su igre iz te godine izbrisane iz anala, što objašnjava zašto je Neronova sportska karijera tako slabo poznata. Ali, nije ni Neron baš toliko odskakao od prakse iz tog doba. Grčki geograf Pauzanius u drugom je stoljeću zbog sveopće korupcije igre nazvao "nesvetima". Weeber je popisao niz sportskih profesionalaca (!) koji su kupovali pobjede, kao i globe, bičevanja, korupciju i političke namještaljke.
Tako je na 98. igrama iz 388. prije Nove ere Euopolos iz Tesalije uspio potplatiti trojicu svojih suparnika u kategoriji šaketanja, de facto boksa, među kojima je bio i olimpijski pobjednik četiri godine ranije. I, doista, svi su se protiv njega borili s pola snage. A kad su ga otkrili, nisu mu oduzeli niti naslov niti novac. Morao je platiti brončani kip Zeusa, zaštitnika igara, u prirodnoj veličini odraslog čovjeka. Povijesni tragovi o istim takvim kaznama za neke druge sportaše ne postoje, ali se zna da je ispred glavnog olimpijskog stadiona stajalo nekoliko istih takvih kipova.
Nadalje, 332. prije Nove ere izvjesni Kalipos iz Atene potkupljivanjem suparnika osigurao si je pobjedu u petoboju, što je također otkriveno, pa su im redom određene kazne da moraju platiti kojekakve kipove. Samo što je Kalipos ostao bez novca, nije mogao napraviti kip. Atena je olimpijskim sucima poslala svog pregovarača kako bi ispregovarao pomilovanje. I jedino što im je uspjelo jest da su sportaši iz Atene na sljedećim olimpijskim igrama bili suspendirani. Kip je Atena platila tek nakon što je vrhovni svećenik iz Delfija javno izrazio solidarnost s olimpijskim sucima. Što se tiče amaterske prirode olimpijskih igara, prema Weeberu to je apsolutno izum modernih Olimpijskih igara.
U staroj Grčkoj o hrvaču Tegenesu s Tasosa ostalo je zapisano da "nipošto nije mogao raditi nikakav posao, osim baviti se natjecanjima puna dva desetljeća". Na olimpijskim igrama je, inače, bila velika stvar nastupiti, čak i pomisliti na to, jer su suci one za koje su procijenili da su na natjecanje došli nespremni, kažnjavali teže nego za korupciju. Na borilištima su bili improvizirani prostori za bičevanje i batine, npr ako bi se nekome zalomilo da jurne prije signala za start.
