Iako većina ne zna bi li se smijala ili plakala kad gleda snimke govora i čita izjave konzervativnog američkog predsjedničkog kandidata - Donalda Trumpa - činjenica da je on tu i ne da se smesti. Točnije, ima podršku ljudi koji vjeruju u njega i to što govori.
On je proglasio imigrante iz Meksika silovateljima, te je izjavio da senator John McCain - koji je više od pet godina proveo u zatvoru u Vijetnamu, nakon što mu je srušen zrakoplov - nije bio ratni junak.
No ljudi ga i dalje slušaju i ima svoj klub obožavatelja. Koje bi mnogi prozvali luđacima.
Istina je ipak da su, gledajući s psihološke perspektive, ljudi koji podržavaju Trumpa - potpuno normalni. A intervjui s psiholozima i drugim stručnjacima nude jedno objašnjenje za Trumpov veliki uspjeh: političke elite nisu se pozabavile s nekoliko osnovnih, univerzalnih i neugodnih činjenica o ljudskim mislima.
Dakle, većina voli ljude koji drže velike govore. Volimo osobe koje će nam reći da su naši problemi jednostavni i da se mogu lako riješiti, čak i kad to nije slučaj. Te ne volimo ljude koji ne izgledaju poput nas.
Većina ljudi u određenoj mjeri dijeli ove značajke, no one su posebno raširene među Trumpovim ljubiteljima.
Ono što je još bitno njegovim obožavateljima jest način na koji stari lisac vješto izaziva osjećaj nostalgije, to što je financijski nezavisan od nekih većih magnata i interesa, a mnogima se svidio i zato što je imao svoju reality televizijsku emisiju.
Nekim republikancima se sviđa Trumpov stav protiv vlade, dok je mnoge privukao otvorenim iskazivanjem nacionalizma: svojim stavovima o imigrantima, antipatiji prema Kini i protivljenju odbijanja poreza za bogate bankare.
Ali s obzirom na veliki raskorak između javne podrške Trumpu i stavova elita, dobro je razmisliti o ukorijenjenim sklonostima da se razvije povjerenje prema nekome tko se prikaže kao jednostavan, samopouzdan i nalik nama, napominju psiholozi.
"Zaista, mi ne vjerujemo dovoljno u ljude. Moramo ovo početi ozbiljno shvaćati. Možete se nadati do preksutra, no ovi ljudi će ostati tu gdje jesu", ističe psiholog sa sveučilišta u Nebraski, John Hibbing.
Trump ne drži tipične političke govore, pa ipak je učinkovit govornik, kaže Hibbing. Ustvari, nekoliko desetljeća istraživanja pokazalo je da je puno važnija karizma govornika nego ono što govori, tvrdi Jeffrey Pfeffer sa Stanforda.
Glasačima navodno više nije toliko bitno što političari pričaju (jer ionako svi daju ista lažna obećanja, zar ne?!), nego obraćaju pozornost na geste i držanje tijela tijekom održavanja govora.
Ono što glasače isto može "kupiti" nešto je što Pfeffer naziva "narcizmom": "Ljudi reagiraju na dinamiku, snagu, pokret, na osmijeh i izraze lica koji pokazuju autoritet. Trump sve radi s puno snage, s puno jačine, njegova snaga kao da je zarazna."
Arie Kruglanski, psiholog s fakulteta u Marylandu, usporedio je Trumpovu kampanju s onom predsjednika Obame 2008. godine. Dvojica muškaraca imaju različite stilove, ali su obojica umirila svoje glasače u pogledu budućnosti.
"Smjelost njihovih obećanja, u tim okolnostima u kojima ih donose, nosi veliku težinu. To je emotivna stvar, za razliku od namjernog, racionaliziranog obraćanja koje bi trebalo nešto značiti u stvarnosti", objašnjava Kruglanski i dodaje da su takvom razmišljanju skloni i konzervativci i liberali u istoj mjeri, iako u nekim drugim stavkama kozervativni i liberalni mozgovi funkcioniraju drugačije, smatraju psiholozi.
Želimo odgovore i volimo se osjećati kao dio grupe
Svijet ponekad (O.K., sve češće u posljednje vrijeme) može djelovati kao komplicirano mjesto. Ponekad nemamo dobre odgovore na probleme s kojima se susrećemo mi kao pojedinci ni kao društvo. Teško je znati u što i kome vjerovati, jer se sve mijenja i budućnost je vrlo neizvjesna.
Kod mnogih ljudi ta nesigurnost pobuđuje mnoštvo briga i duboke osjećaje neugode. Ljudi žele odgovore, a to je pogotovo slučaj s konzervativcima, koji mrze osobe koje ne mogu lako odlučiti i koje nisu izravne u izražavanju svojih stavova. Kao što možete pretpostaviti, kod takvih je Trump itekako omiljen.
Iako kozervativci ne vole ovakvu karakterizaciju i tvrde da konzervativizam nije psihološko stanje nego set ideja s bogatom intelektualnom proošlosti, koja se širi na niz generacija racionalnim promatranjem.
Psiholozi doduše napominju da ne smatraju konzervativce iracionalnima, nego samo napominju da je želja da ljudi nešto što više pojednostave tek način na koji razmišljaju.
I tu dolazi Trump, jer "ljudi vole misliti da je svijet ustvari vrlo jednostavno mjesto koje mogu razumjeti i shvatiti, a političari ne. A to je poruka kakvu Trump odašilje", kaže Hibbing.
Hibbing vjeruje da možda postoji genetski razlog za razlike između liberalnih i konzervativnih umova, no njegovo objašnjenje je više hipoteza nego zaključak.
Nakon prošlih izbora, Republikanski nacionalni odbor je prozvao stranku da se bolje približi glasačima nebijelačkih rasa, pogotovo onima latino podrijetla. No onda se pojavio Trump koji je učinio suprotno i obrušio se na prisutstvo imigranata.
Joseph Heinrich, biolog s Harvarda, napominje pak da ljudi imaju neku vrst plemenske psihologije. Točnije, ljudi pretpostavljaju da ako jedna skupina dobiva više, druga skupina sigurno dobiva manje. Teško nam je pojmiti da je vrlo lako moguće da obje skupine istodobno profitiraju.
Možemo to prozvati kognitivnom mrtvom točkom ili psihološkom iluzijom, koja je jednostavno ukorijenjena u ljudima i treba rada da bi shvatili da ona nema smisla ni pokrića.
"To se pojavljuje, u određenoj mjeri, u svim populacijama i kulturama na svijetu", ističe Heinrich. No ne možete ljudima to zamjeriti, dodaje, jer teško je zamisliti ako dvije osobe jedu jednu pizzu, da će čim im se pridruži još dvoje ljudi ta pizza automatski postati veća i nahraniti sve njih. Znači, nije riječ o jednostavnom procesu, koji se lako shvaća.
U posljednjim anketama, Trumpova je popularnost pala za nekoliko bodova. Ali bez obzira na to, njegova kandidatura, a pogotovo podrška koju je primio za nju, ukazala nam je na jednu važnu činjenicu, a to je da se u mnogima od nas kriju podsvjesne, nepromjenjive predispozicije, koje su neki uspjeli izmijeniti, a neki očito ne.
Umjesto da drugi političari Trumpove glasače prozovu ludima, bilo bi bolje da shvate da se ovi protive bilo čemu komplesnom, nesigurnom i nepoznatom. Jer ljudi se jednostavno ne mogu (bar ne dugo), pretvarati da su nešto što nisu, piše Washington Post.
