Life
6878 prikaza

Američki snajperist: Junak ili ubojica psihopat?

Američki snajper
Warner Bross
U ratu u Iraku pobio je 255 ljudi, čime je postao najuspješniji američki snajperist ikad. Knjizi i filmu kritičari predbacuju da opravdava ratni pohod SAD-a

Snajperist je u ratu specifičan po tome što svoje žrtve gleda izbliza, što ih često gleda ravno u lice. Nerijetko čak i danima. A onda ih hladnokrvno ubije. Ili bi to barem trebalo biti hladnokrvno. A Chris Kyle, sa 160 likvidacija koje mu je potvrdio Pentagon i 255 ukupno, bio je najubojitiji snajperist koji je ikad poniknuo u vojsci SAD-a. Kyle je do kraja života ostao vjeran specijalnim postrojbama SEAL-a u kojima je služio nekoliko godina u ratu u Iraku tijekom američke okupacije te zemlje. Stoga je logično da ga SAD danas slavi kao nacionalnog junaka. Ili možda ipak nije baš tako. 

Dok kina diljem zapadnog svijeta film “Američki snajperist” puni tako temeljito da mu predviđaju da će postati najprofitabilniji ratni film ikad, Chrisa Kylea američka javnost sve češće žigoše kao psihopatskog ubojicu. Clinta Eastwooda koji je film u studenome potpisao kao redatelj, javnost žestoko proziva zbog ratne propagande i širenja ideološke indoktrinacije. Činjenica je, međutim, da je Eastwood desetljećima poznat po svom antiratnom stavu. Netko je očito nešto pogrešno posložio. Ili kritička javnost ili Eastwood, koji se pri snimanju tvrdo držao Kylove antibiografije. 

I knjiga i film počinju u Nasiriyi u Iraku, gdje je Kyle u ožujku 2003. s krova grade promatrao ulicu ispod sebe. Kroz snajper je pregledavao svaki metar razorene četvrti dok su njegovi suborci iz marinaca pažljivo napredovali od ulaza do ulaza. Na nekih 50 metara od tenka iz jednog od ulaza izišla je žena s dječakom. Kyle je uočio da je ispod odjeće izvukla granatu i dodala dječaku koji je s njom potrčao prema tenku. Kylov hitac uvijek je bio precizan. Još otkako ga je otac vodio u lov po okolici teksaškog gradića Odessa gdje se rodio 1974. Oca je morao oslovljavati s “gospodine”. Otac ga je učio da na svijetu postoje tri vrste ljudi - ovce, vukovi i čuvari stada, u biblijskom smislu - i malom Kyleu djetinjstvo je u dobroj mjeri pretvorio u paravojni dril.

"Mi u ovoj obitelji ne odgajamo ovce", govorio mu je, što je značilo da od njega namjerava napraviti čuvara stada. Čak i Teksas ima neku svoju nježniju stranu, lišenu tučnjava i grubih sportova, pa Kyle tako navodi da je otac bio čvrst, strog, ali i da bi udahnuo nekoliko puta prije nego što bi Kyleu rekao što ga ide i potom ga zagrlio. Mladenaštvo je proveo pokušavajući živjeti kao kauboj, potucajući se od grada do grada i od rodea do rodea. Sav je bio plod prilično grube teksaške sredine, vjere i slijepe odanosti domovini. Stoga naravno da je bio duboko potresen kad je uvečer 7. kolovoza 1998. na vijestima vidio razorene zgrade veleposlanstava SAD-a u Keniji i Tanzaniji. Smatrao je da je to užasno, “iako većina od 224 mrtva i 4000 ranjenih” nisu bili Amerikanci. Što se njega tiče, to je bilo to. Prijavio se u vojsku i prošao mučnu obuku ispunjenu teškim drilom, maltretiranjem i ponižavanjem koje je bilo predviđeno programom za svakog budućeg SEALovca. 

Suprugu je upoznao na jednom od izlazaka u bar, između svojih pripitih kolega s obuke koji su se zabavljali igrajući pikado na leđima nekog od njih. Zvala se Taya i priopćila mu da ga kao SEAL-ovac ne zanima, jer je riječ o arogantnim i sebičnim ljudima. Nije mu bilo jasno kako može sebičnim zvati nekoga spremnog braniti svoju zemlju. Na pitanje zašto bi išao ratovati za svoju zemlju, odgovorio je: “Zato što je to najbolja zemlja na svijetu.” Uspio joj je dokazati da nije bezdušna, pijana svinja i tako su počeli zajedno živjeti. Nakon napada putničkim avionima na “Blizance” u New Yorku 11. rujna 2001., Kylea su s ostalima smjesta poslali na ubrzanu obuku. Da bi odlučili da ih ipak ne pošalju u rat.

"Nisu nas poslali. Najgora sudbina za jednog SEAL-ovca", razmišljao je. Nije prošlo dugo i Chris i Taya su se vjenčali. A slavlje na vjenčanju je, barem što se njega tiče, upotpunila vijest da su on i njegovi kolege iz jedinice dobili poziv za odlazak u rat u Iraku. Njegov zadatak u tom ratu bio je da s krovova prati okolicu dok bi marinci kontrolirali područje, pretraživali stanove od vrata do vrata ili išli u izravnu akciju protiv pobunjeničkih militanata. Jedan od glavnih prigovora Eastwoodu bio je eksplicitni govor u filmu. Točnije poput nazivanja Iračana “divljacima”. Eastwood se čvrsto držao knjige, a u njoj se riječ “divljak” koristila osam puta.

Koliko god izraz imao određenu rasističku naznaku, odnosio se isključivo na neprijateljske militante. Knjiga dosljedno pravi razliku između “civila i divljaka”, posebno između “djece i divljaka”. Odmah po dolasku u Irak, upozorili su ga na izvjesnog neprijateljskog snajperista Mustafu, bivšeg olimpijca iz Sirije, sposobnog skinuti čovjeka na udaljenosti od 500 metara. Na tom mjestu doznajemo i da je kolegu koji mu je na krovu htio čestitati nakon što je ubio dječaka s granatom, Kyle kroz zube procijedio neka odjebe. Film nije ništa uljepšavao. Tako smo doznali da su američki vojnici iračke regularne vojnike znali nazvati i “hadžvojnicima”, da su marinci znali da je Kyle negdje u okolici po tome što bi bez upozorenja pored njih sa zgrada padali mrtvi militanti koje je on skidao dok su vrebali u zasjedi na marince.

Istodobno je i Mustafa jako brzo ubijao američke vojnike, a Kyle je morao paziti i na bombaše samoubojice u automobilima. Nije potrajalo dugo i slavili su ga zbog 100. ubijenog, kao čovjeka koji svoje žrtve skida jednim jedinim hicem. Znalo se, međutim, događati i to da ga vojska poziva na raport zbog tvrdnji obitelji nekog od ubijenih da je žrtva u trenutku hica imala u rukama, na primjer, Kuran. Kyle bi pak u takvim situacijama navodio što je on vidio, primjerice kalašnjikov ili granatu.

Satima bi čekao u zasjedi i telefonski razgovarao s trudnom suprugom koja ga je čekala kod kuće. Ništa joj nije govorio, nego bi doznala čime se bavi tek kad bi začula pucnjavu i eksplozije. U vojnom stožeru jednog su im dana predstavili al-Zarqawija, “princa al-Kaide u Iraku, i naredili im da ga uhvate. Jedini način da pronađu neki trag, objasnili su im, bio je da idu od vrata do vrata. Odredili su im i normu od 10 zgrada za sat vremena. Rekli su im i to da znaju da je to mnogo, da je čak agresivno, ali im nisu ostavili izbor nego da postupe točno po naređenju. Ni knjiga ni film ne spominju kolateralne žrtve, ali je uz takav tempo savršeno jasno da ih je moralo biti. I knjiga i film Kylea prikazuju kao čovjeka koji definitivno ne preza od toga da sebe izloži opasnosti kako bi spasio druge, ali film sam za sebe pokazuje i određeni spasiteljski kompleks Chrisa Kylea.

Nakon što je vidio da marinci povremeno ginu u situacijama u kojima ih on s krova nije mogao pokrivati, odlučio se spustiti među njih, skupa s njima ići od vrata do vrata. Sudeći prema filmu, nije bio previše ni ljubazan ni nježan. U jednom od pretresa doznali su od isprepadane obitelji za džihadista poznatog po nadimku Mesar, čovjeku koji je svoje žrtve ubijao tako što bi im bušilicom prosvrdlao glavu. Jednoj od članica dotične iračke obitelji odrezao je ruku. Bila je riječ o krupnoj zvjerki, povezanoj izravno s al-Zarqawijem. Glava obitelji je tražila naknadu od 100.000 dolara u zamjenu za strah i opasnost. Marinci ga nisu puštali, morao ih je odvesti do džihadističke ćelije.

Ali tog dana kad ih je vodič u društvu svog malog sina vodio do mete, netko je nešto loše pokrivao i oni su upali u zasjedu. Mesar osobno uhvatio je dječaka i nasred ulice ga ubio svrdlom bušilice. Sljedećeg trenutka džihadisti su ubili i njegova oca i pobjegli. Kyle je tri tjedna poslije otputovao kući kako bi prvi put vidio svog novorođenog sina. Ako je mislio da u Iraku ima probleme, zapravo ih je našao kod kuće. Stao se povlačiti u sebe. Slučajno se pokazalo da je pod stalnim stresom, da mu je tlak 170/110. I tako se vratio u Irak.

Još na putu su mu pokazali tjeralicu od 180.000 dolara koju su militanti izdali za njim. Promijenilo se i to da se zamaglila političko-ideološka slika tog rata. To mjesto je također jedno od onih na kojima nijansa iz filma mijenja ton događaja prikazanih u knjizi. Kyle je u nekom trenutku u bazi ostao nasamo s prijateljem, koji mu je rekao da bi želio vjerovati u to da se u Iraku bore na strani dobra. Kyle nikada nije dvojio o takvim stvarima, pa mu je rekao da su njihovi protivnici loši ljudi i da se takvima netko mora suprotstaviti.

"Mi ovdje ne branimo tek tamo neku pustinju. Zar bi htio da takvi ljudi jednog dana dođu do San Diega ili St. Louisa?", pitao ga je Kyle.

"Da, posvuda su loši ljudi", odgovorio mu je prijatelj, pri čemu je ostalo krajnje sumnjivo otvoreno nije li na tom mjestu Eastwood na tog vojnika projicirao vlastiti politički stav o ratu u Iraku. Takve dvojbe jednog marinca u Iraku ne bi bile neuobičajene. U domu još jedne obitelji naišli su do još jednog traga do Mesara. Kyle je u podu u jednoj od soba slučajno otkrio omanje skladište oružja. Vlasnika stana stoga su stavili pred ultimatum, ili će ih odvesti do Mesara, pa će ga pustiti, ili će ga isporučiti u neki od iračkih zatvora.

A irački zatvor nikada, posebno ne tad, nije bio mjesto u kojem se moglo računati na poštivanje ljudskih prava. Naravno da ih je praktično ucijenjeni jatak odveo do skrovišta Mesara, kojega su napokon i ubili u akciji sljedeće noći. Eastwood na tom mjestu prikazuje prosvjednike koji marince žele tjerati iz grada, ali i zumira kameru na mrtvačku lubanju koju su marinci nacrtali na svom humweeju. S još jednim povratkom kući, Kyleu je život stao na sve strane škripati. Postao je razdražljiv. Supruga ga je upozoravala da ga je rat promijenio. I tako je u rat u Iraku otišao i treći put. Ratni kaos nije bio ništa ni bolji ni gori od prethodnih smjena, možda su samo marinci postali paranoičniji zbog opasnosti oko sebe.

Kad se Kyle opet vratio kući, bilo je savršeno jasno da mu nije dobro. Na cesti bi se prenuo kad bi vidio minibusove ili kombije poput onih iz kakvih su ih u Iraku napadali džihadisti. Ali si nije mogao pomoći i četvrti se put vratio u rat na Bliskom istoku. Na jednom od prvih zadataka Kyle je iz zasjede na krovu skinuo militanta koji se na ulici upravo spremao ispaliti granatu iz ručnog bacača na marince koji su pretraživali obližnje zgrade. Marinci napadača nisu primijetili, kao što nisu primijetili ni Kyleov novi pogodak. A onda, jedan dječak, niti 10-godišnjak, vidio je mrtvog militanta i njegov RBG i stao oklijevati. Pa se stao približavati. Onda je još malo oklijevao gledajući oružje ispred sebe. Kyle ga je pratio kroz snajper i šaptom ga molio neka ne podiže oružje.

Ali je dječak stao podizati, a Kyleov prst je stao povlačiti okidač. Da bi se dječak naglo predomislio i pobjegao, a Kyle iscrpljen klonuo. Sasvim se raspao. U lomljavi i buci akcije koja je uslijedila, s marincima na tlu i s helikopterima iz zraka, herojski snajperist rasplakao se poput malog djeteta, nazvao suprugu i rekao joj da je spreman vratiti se kući. Zaticala ga je kako sjedi na fotelji i nepomično gleda ugašeni televizor. A on nije vidio ni čuo ništa osim buke i slika rata iz Iraka. Pokušavao je voditi normalan život, ali nije išlo. Na okupljanju oko roštilja na koji su prijatelji doveli i svoju djecu, polako je otklizio u neko svoje stanje. Igru djeteta i psa protumačio je kao da pas napada dijete. Krenuo je zatući psa kad ga je supruga pozvala. Ostao je zatečen samim sobom što to čini. Tako je završio kod psihijatra. Tvrdio mu je da nema baš nikakvih dvojbi o svojim djelima tijekom 1000 dana provedenih u Iraku.

"Ja sam samo čuvao svoje suborce. Oni su ih htjeli pobiti, a ja bih bio žrtvovao i vlastiti život da ih zaštitim. Loše se osjećam zato što nisam zaštitio one koje sam tamo ostavio nakon što sam otišao." "Znači, vi želite spasiti još momaka?", pitao ga je psihijatar. "Tako je", odgovorio je Kyle. "Tamo vani imate bolnicu koja je puna ljudi koji sada trebaju da ih se spasi", kazao mu je i odveo ga ratnim invalidima koji su bili na rehabilitaciji u blizini.

Američkom snajperistu to je, čini se, donijelo izgubljeni duševni mir, što je prvi put pomagao ljudima nenasilnim sredstvima. Ono što ni knjiga ni film ne pokazuju jest do da je Chris Kyle poginuo 2. veljače 2013. kad je njega i njegova prijatelja izrešetao ratni suborac kojem su pokušali pristupiti dok je ovaj imao epizodu PTSP-a. I knjiga i film danas su apsolutni hitovi. Eastwood se, međutim, našao u jako nezahvalnoj situaciji. Kritičari mu predbacuju to što u filmu ni na koji način nije razlučio prave uzroke rata u Iraku od propagande. Činjenica je da je film premijerno prikazan 11. rujna, kao i to da radnja upućuje na povezanost terorističkog napada na New York s ratom u Iraku. A znamo da je službeni povod bila sumnja da Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje, što se pokazalo kao čista neistina, ako ne i smišljena laž.

Američki satirički politički komentator Bill Maher čak je američkog snajperistu nazvao psihopatskim domoljubom, “kojeg ipak volimo”. Za Eastwooda tvrde da je mogao i morao mnogo bolje. Spočitavaju mu da se promijenio još otkako je 2005. tijekom dodjele nagrada zaprijetio Michaelu Mooreu, koji je upravo nagrađen za dokumentarac o kulturi nošenja oružja u SAD-u, kao, šaljivo poručio da će ga ubiti ako mu se ikad pojavi s kamerom na vratima. Je li Eastwood doista mogao bolje ili se uspješno nosio sa zadanom autobiografijom, pokazat će vrijeme. Ono što je nesporno jest da se društvo u SAD-u promijenilo i da kritički reagira na pojave na koje donedavno ne bi ovakvom žestinom.

  • Progres 10:23 22.Ožujak 2015.

    Sustav tj. mapa ugrađena u pojedinca sa čvrstim uvjerenjem(ma kakvo ono bilo) vodi do smrti koja je posljedica istog.Večina mladića izmanipulirani u stupnju razvoja žele životom dokazati važnost postojanja kako bi se ako prežive kasnije uvjerili u manipulacijske metode.