Nije pretjerano čudno što su američki mediji prikazali pozitivnu sliku Hitlera nedugo nakon njegovog dolaska na vlast 1933. godine. Pisali su o tome kako je uredio državu u kojoj je zavadao red i rad, te su na prve priče o neugodnostima koje su preživljavali Židovi odmahivali rukom, pišući kako je riječ o izoliranim slučajevima, budući da većina "nije zlostavljana ni na koji način".
I ne samo to, nego je u Monitoru pisalo da Hitlerov režim predstavlja "svijetlu zraku nade u mračnoj zemlji".
Ako se pitate zašto su mnoge vodeće američke novine Hitlerov režim u početku prikazivale na pozitivan način, te su objavljivali tople priče o brutalnom diktatoru, niste jedini. To isto pitanje i danas muči američke novinare i povjesničare.
Neke priče su bile takve kakve jesu jer novinari nisu bili upoznati s čovjekom koji je zasjeo na vlast, kao ni s njegovim pokretom. Nacisti su porasli s 18 posto glasova sredinom 1930-ih do najveće njemačke stranke u samo dvije godine, a američki novinari i reporteri su, na osnovi prijašnjih iskustava, pretpostavljali da će se radikalni kandidat primiriti jednom kad dođe na vlast.
U uvodniku Philadelphia Evening Bulletina, 30. siječnja 1933. godine, pisalo je o "indikacijama umjerenosti" s Hitlerove strane. Urednici The Clevelanda Pressa, 31. siječnja, tvrdili su: "postavljanje Hitlera na mjesto kancelara možda i nije tolika prijetnja miru kao što se čini na prvi pogled". A berlinski urednik The New York Timesa, Frederick Birchall, otkrio je da političku atmosferu nakon Hitlerovog dolaska na vlast prati "novi oblik umjerenosti".
Sve je krenulo u drugom smjeru...
No događaji na tlu vrlo brzo su poništili sva optimistična predviđanja koja su se pokazala itekako neistinitima. Premda bi bilo za pomisliti da su odmah uslijedile nove pokajničke riječi urednika i novinara, to nije bio slučaj.
Dok se Njemačkom proširilo micanje Židova sa svih pozicija - od stomatoloških do filmskih - te je diljem zemlje počelo nicati sporadično nasilje protiv Židova, neki američki mediji su itekako opšrino izvještavali o tome. Chicago Tribune je opisivao logore smrti, a New York Evening Post je pisao o mučenju Židova i o tome kako su tisuće njih napustili zemlju.
No, s druge strane, pojedini mediji kao da su živjeli u paralelnom svijetu te su i dalje prikazivali potpuno drugačiju priču i pisali o tome da je bilo nasilja, ali da će svakog trena zavladati sreća i blagostanje.
Dopisnik New York Herald Tribunea iz Berlina napisao je da je situacija s njemačkim Židovima "nesretna", ali je dodao da su mnoge priče "pretjerane i često neosnovane".
Nacistički službenici su se trudili svim silama usaditi bar zrno sumnje u međunarodne medije u pogledu "židovskog pitanja", a nakon gotovo 20 godina provedenih u SAD, glavni predstavnik za strane medije - Ernst Hanfstaengl - znao je kako "upravljati" američkim dopisnicima, kako zanijekati sve optužbe i obećati toliko željeni pristup tajnim informacijama.
Neki američki reporteri i urednici gledali su na nacističke akcije usmjerene prema Židovima, ne kao na napade na Židove zbog njihove rase, nego kao gnjev Nijemaca zbog ponašanja Židova. Drugim riječima, Židovi kao da su sami bili krivi što su navukli ljutnju naroda na sebe.
Naravno, ta ljutnja se povezivala s njihovim ekonomskim i profesionalnim uspjesima, te navodnom komercijalnom isključivosti, koja ih je dovela u ovu situaciju.
Hitler kao ugodan, smiren čovjek
Neki priznati novinari bili su očarani Hitlerovim likom i djelom, te je u Timesu opisan kao "vegetarijanac koji ne pije i ne puši, a na sebe je preuzeo najteži posao kojeg se bilo koji muškarac ikad mogao prihvatiti".
Anne O'Hare McCormick je u ekskluzivnom intervjuu pisala o tome kako Hitler traži poslove za sve Nijemce, te je objasnila da su sve njegove političke odluke usmjerene prema tome da riješi pitanje nezaposlenosti, poboljša ceste i promovira nacionalno jedinstvo.
O'Hare je Hitlera, uz to, opisala kao nježnog Führera koji je "prilično sramežljiv i mlađi nego što biste pomislili... A oči su mu plave boje poput grančica u vazi iza njega, te je otvoren i gotovo dječje znatiželjan... Glas mu je tih i krase ga nježne ruke umjetnika".
Čak i pet godina poslije, nakon pet godina nasilja nad Židovima i njemačke militarizacije, u američkim medijima su neki i dalje pokušavali predstaviti humanu stranu Hitlera, piše Daily Beast.
Jedan od važnih razloga zašto Hitler nije strože "uhvaćen na zub", bilo je i ponašanje američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta i njegove administracije.
Naime, zbog poslovanja s njemačkom, diplomatskih odnosa, ali i nedostatka želje za ponovnim odlaskom u rat, Roosevelt se nije želio previše doticati teme Hitlera, a u ono vrijeme, ako predsjednik neku temu nije smatrao dovoljno važnom da priča o njoj, ni mediji joj nisu posvećivali veću pozornost.
Na 82 konferencije za tisak koje su održane 1933. godine, nacisti i Židovi su spomenuti samo jednom, i to ne na Rooseveltovu inicijativu.
Ono što je još gore jest činjenica da je trebalo proći još pet godina i 348 predsjedničkih konferencija za tisak prije nego će predsjednik spomenuti europske Židove.
Znajući sve ovo, mnogi se pitaju kako je pak moguće da se novinari nisu zapitali što se to događa s druge strane oceana i bi li stvari (i u kolikoj mjeri) bile drugačije, da se ista situacija ponovi danas?!
