Da se te 2005., kad je policija bila u kući strave, doslovce tražila i iglu, kuću je trebalo doslovce prekopati. Ovdje se tražila nestala djevojka. Nisu je pronašli. A sumnjali su da nešto ne valja. Da su barem zavirili u zamrzivač, možda danas ovo ne bismo niti pisali niti čitali, ili zastali pored zamrzivača pa zatražili sudski nalog zbog sumnje da je tijelo možda unutra, nalog bi dobili u najkraćem roku. Pravdati se danas formulacijom pregled a ne pretraga nije opravdanje za davni propust.
Obitelj je, zapravo, bila ključna za otkrivanje tijela. Krenuli su u renoviranje podruma i postavljanje keramičkih pločica. Stara škrinja, zamrzivač gurnut i gotovo zaboravljen ispod betonskog stubišta, stajao je na putu. Trebalo ga je pomaknuti, a bio je neobjašnjivo težak. I nije se dao otvoriti. Zapekla je gumena brtva između vrata i tijela škrinje. Dugo su je otvarali, a kad su uspjeli, imali su što i vidjeti. Tijelo davno ubijene Jasmine.
Uhićena Smiljana je, kako doznajemo, zavlačila obitelj, a time i policiju, govoreći da je nestala sestra živa, pokazujući im pisma i razglednice koje su stizale iz Francuske s porukama kako je Jasmina živa i zdrava. To znači da bi još netko mogao znati za ubojstvo ili je uhićena sestra iskoristila nekog u Francuskoj za slanje razglednica kako bi prikrila ubojstvo vlastite sestre.
Pretpostavlja se i da ju je možda ubila nekom toljagom koja još nije pronađena. Navodno je jedan objekt u dvorištu kuće zapečaćen i još nije pretražen.
No ključne tragove na tijelu neće biti lako pronaći, kaže nam jedan izvor upućen u istragu. Zbog protoka vremena i činjenice kako je tijelo sklonjeno forenzičari će imati vrlo težak i složen posao. A to bi onda mogao biti uvod u dramatičnu sudsku bitku. Istražitelji najavljuju ispitivanje svih članova obitelji.
Još je na stotine i tisuće slučajeva ljudi diljem Lijepe Naše za kojima se desetljećima neuspješno traga. Tražiti ih se mora sve dok se ne pronađu živi ili mrtvi bez vremenskog ograničenja.
Josip Vuković iz Bukovlja kraj Slavonskog Broda kao 22-godišnjak netragom je nestao još u lipnju 2006. Nestao je sa svojom crvenom Opel Corsom nakon što su ga policajci, u noći nestanka, malo poslije pola noći, na stotinjak metara od kuće ulovili da vozi prebrzo malo pripit. Kazao im je da žuri kući jer rano ujutro mora na posao. Policajci su mu oduzeli vozačku dozvolu, ispisali kaznu i pustili. Krenuo je kući, kojoj nikada nije stigao. Josipu i njegovoj Opel Corsi od tada ni traga.
"Nisam ga pokopao, pa se još nadam da će se odnekud pojaviti. Ako je mrtav, volio bih znati gdje mu je grob, ovako ne znam je li mrtav ili živ. Čim legnem, samo mi je on na očima kako hoda po kući. Noću spavamo kao zečevi, u strahu. Na svaki šum se budimo, misleći: 'Evo ga'. Pa kako je moguće da čovjek i auto nestanu bez traga? Da mi je barem jedan kotač od auta pronaći, bilo bi mi lakše", pričao nam je još prije devet godina neutješni Josipov otac Drago Vuković.
Ovo je samo jedna tužna priča iz obitelji nestalog. Sve druge su slične ili gotovo iste, tužne, prepune strepnje i nadanja.
Tjeskobnu atmosferu koja je obavila međimurski Palovec savršeno je opisao naš pisac Kristian Novak u svome nagrađenom romanu "Ciganin, ali najljepši". Svatko tko je pročitao tu knjigu, čitajući ovog vikenda jezive retke o nesretnoj Jasmini, naguranoj 19 godina u ledenici, mogao se prisjetiti sela koje generacijama potmulo oplakuje svoje rudare nestale pod crnom zemljom. Isti taj jad, pritisak, strah, strahota, poput magle su vjerojatno plazili nad obitelji koja je, očito svjesno, skrivala najstrašniju od svih tajni.
Psihijatri ističu kako takav strašan čin, ubojstvo, takva količina agresije mora negdje izaći na vidjelo. Pa opet, ta međimurska obitelj tu svoju strahotu doslovce je zamrznula u ledu ispod stepenica. Pa kako je to moguće? Kako je moguće živjeti s takvom jezivom tajnom, doslovce kosturom, ovaj put u škrinji...
Prema detaljima koji cure iz ove međimurske "Twin Peaks sage", otac je podlegao toj stravi. Susjedi (oni su uvijek najbolji psiholozi) kažu, otkad je Jasmina otišla (kako je sestra uvjeravala cijelo selo), inače dobri čovjek propadao je naočigled, a onda je odlučio utopiti taj užas, vjerojatno instinktivno osjećajući da mu je kći mrtva. Kao i brojni stanovnici Novakova Sabolšćaka, koji se nisu mogli suočiti sa strašnim istinama. A sestra?
Koliko je tek dubok njezin mrak, što se događa u duši osobe koja godinama s mirom skriva najgori zločin? Koja je taj užas sakrila pomno ispletenom mrežom "normalnog života" - udala se, rodila djecu, uz povremene ekscese u kladionicama? I baš kao u "Ciganinu", priča se raspliće kroz priče nekoliko likova, no niz nevjerojatnih detalja ove sumorne priče koja kao da je pisana za izvođenje na sceni, zapravo ocrtava svijet u kojem žive naši sugrađani.
Da, stanovnici Palovca, uključujući gospođu koja je plačući novinarima priznala kako neće moći obitelji spremiti nedjeljni ručak zbog otkrivenog trupla, dio su našeg društva. Pa kako je moguće ovakvo nešto, kolektivno se pitamo posljednjih dana. Kao što smo se, sjećate li se, pitali kad je otkriven zločin austrijskog manijaka Fritzla. I što nam ti detalji otkrivaju? Otkrivaju pitanja, na koja se nadovezuju pitanja...
Kako to da se škrinja nije pokvarila sve ove godine? Kako nitko nije vidio/čuo vrisak sestre, udarac, koliko je trebalo da je ubojica zamota u foliju, nagura u škrinju, a da to nitko ne čuje/vidi? Kako je bilo tko mogao vjerovati da je otišla raditi u Pariz, a njezine stvari morale su ostati u kući? Kako NITKO nije vidio truplo u škrinji? I pritom ćemo strahotu pokušati pokriti crnim šalama o zamrzivaču i dobroj distribuciji električne energije, koja, eto, nije prekinuta 19 godina. Jesu li svi znali? Možda ima i više počinitelja od sestre? Možda...
To su pitanja kojima se trebala pozabaviti međimurska policija, mnogo temeljitije nego što su to učinili kad im je prijavljen Jasminin nestanak, nevjerojatnih pet godina otkad je otišla. I možemo se nadati da će odgovoriti i na daljnji niz pitanja: Zar je moguće da nitko nije ništa čuo? Čak i u slučaju da su bile same u kući danima, tjednima? Da u 21. stoljeću Jasmina nikome izvan obitelji ne šalje baš ni sličicu na "fejsu", da baš nitko, nitko, ni mama, pa ni dobra susjeda, ne zna ništa o njoj? Da nikad nije poslala dar svojim nećacima?
Pa ne živimo u Zanzibaru nego u Palovcu. Osim što se možemo igrati nagađanja poput smirenoga glavnog inspektora Barnabyja, pravu istragu ostavimo policiji, koja će, nadajmo se, ovaj put malo temeljitije istražiti tragove.
No onaj strašni osjećaj smrdljive jeze neće tako brzo nestati. Ono shvaćanje da je jedna obitelj gotovo puna dva desetljeća živjela s potisnutim zločinom, sakrivenim duboko u podsvijesti krojenoj izoliranim društvom i stoljetnim odgojem u kojem "sve ostaje u familiji". Je li obitelj vikala na majku koja je očajna htjela prijaviti Jasminin nestanak policiji? Zašto su policajci tako lako slegnuli ramenima na nestanak 20-godišnje djevojke?
Zašto su susjedi naivno posuđivali jastuke sestri za Jasminu, iako ju nitko nije vidio? Jer - mi se ne želimo miješati. Ne želimo da se sramota razvlači oko nas. Da nas obilaze novinari, i još gore, znatiželjni susjedi koji nam vire u lonac. I zato svi stišavaju glas kad govore o Jasmini. Da se ne probude i ostali duhovi prošlosti.
