Čak niti najnogometnije nacije u Europi ne mogu razumjeti kako je tragično Brazil doživio vijest o pogibiji šest tinejdžera, kadeta ili juniora nogometnog kluba Flamengo u požaru u trening-kampu Ninho de Urubu. Ako ćemo pravo, mnoge od tih nogometno moćnih nacija imaju čak i puno puta manje stanovnika nego što Flamengo ima navijača, ima ih najmanje 32 milijuna, oko šestine populacije te ogromne zemlje. Zato i jest moguće da je domaći teren tog kluba povijesni spomenik sportu – brazilska Maracana.
Nije, doduše, samo do Flamenga, nego i do stoljetnog rivaliteta s gradskim suparnikom Fluminenseom, ali ipak, malo koji, ako ikoji klub na svijetu bio bi kadar Maracanu natrpati sa skoro 200.000 gledatelja, koliko ih je, kao rekord svih vremena u nogometu, 1963. godine gledalo utakmicu Flamenga i Fluminensea. Da je ipak u najvećoj mjeri bila riječ o Flamengu pokazuje podatak da je ovom klubu na Maracanu više od 150.000 gledatelja na utakmicu dolazilo čak 13 puta u službenim utakmicama.
Jedno od svetih mjesta u povijesti brazilskog nogometa bila je i ona utakmica protiv Santosa iz 1983. kada je, službeno, na Maracani bilo 155.523 ljudi dušom i tijelom posvećenih svom Flamengu, a neslužbeno...
Ovaj klub danas je simbol siromašnih, ali ponosnih milijuna u Rio de Janeiru, u gradu i u najširoj zamislivoj okolici. Naziv trening-kampa u kojem se u petak dogodila tragedija bez presedana u 124 godine sportskog kluba. Klub baštini tradiciju radničkog kluba, a igrači, tako i navijači, nazivaju se "urubu", u prijevodu lešinar, izvorno pogrdni naziv za crne Brazilce, ali je naziv prije skoro cijelog jednog stoljeća postao simbol ponosa ovih ljudi.
Iz tog kluba potekao je jedan Zico, Arthur Antunes Coimbra, koji je za Flamengo igrao 12 sezona, od 1971. do 1983., a nakon samo dvije godine u Udineseu u Italiji, još četiri sezone. A kako se tek Zico oprostio od Flamenga... U posljednjoj utakmici Zica za svoj klub u prvenstvu Brazila on je zabio prvi gol... protiv Fluminensea... u pobjedi od 5:0. Na takav način povijest pišu samo najveći za najveće.
Pa ako je Santos u povijest uveo Pele, kao božanstvo na zemlji, Flamengo je osim Zica imao i Edvalda Alvesa de Santa Rosu, ofenzivnog veznog i napadača Didu, jednog od najčvršćih temelja početne jedanaestorice one čudesne generacije Brazila koja je 1958. "poderala" SP u Švedskoj, razbivši tada snažnog domaćina u finalu s 5:2.
U toj generaciji igrao je i Garincha, krilo, jedan od najvećih nogometaša, lako moguće jedan od najvećih driblera u povijesti, koji nekoliko godina nakon drugog svjetskog naslova Brazila nije odolio zovu Flamenga kako bi posljednje godine, s polomljenim koljenom, pokušao tamo se vratiti u život.
Vrativši se na početku svojih 30-ih godina života iz Europe, u Flamengu je jednu sezonu proveo i Ronaldinho, jedan od onih koji je s loptom bio u stanju činiti doslovno sve, čarobnjak takvog talenta da je za njega Lionel Messi puno poslije rekao da je s njegovim dolaskom Barcelona, do tada u "jako lošem stanju", doživjela čudesnu promjenu.
Uopće, zašto i ne doći u klub koji je jedan od pet onih koji u Brazilu nikada nisu igrali ništa niža od najviše nacionalne lige, koji je osvojio pet naslova prvaka države, desetke i desetke kupova i prvenstava na nacionalnoj i kontinentalnoj razini, Interkontinentalni kup 1981., čiji ženski nogometni klub caruje posljednjih godina...
A, nevjerojatno, 1895. godine klub svoje postojanje uopće nije započeo kao nogometni nego - veslački, odakle potječe trag u nazivu što ga i danas nosi: Clube de Regatas do Flamengo. Nogometna sekcija osnovana je 1911., samo nekoliko mjeseci nakon povijesnog osnutka, primjerice, Hajduka u tadašnjem anarhoidnom, hrvatski i slavenski nacionalno probuđenom Splitu u Austro-Ugarskoj. Tih godina, 1912., u Splitu se rodio i HRNŠ Anarh, današnji RNK Split, crveno-crni isto kao i Flamengo, lako moguće kao pečat vremena s anarhističkom radničkom kombinacijom boja.
U prvoj utakmici pobijedili su i danas postojeću Mangueiru sa 16:2. Dva mjeseca poslije odigrali su prvu utakmicu protiv Fluminensea i izgubili sa 2:3. Zanimljivo, pred 800 gledatelja. Bila je godina 1912. i tako je sve počelo. Samo 20-ak godina poslije Brazil je bio zemlja u kojem su glazbenici sambe postajali nacionalni junaci, u kojem su siromašni radnici, crnci i svi "poniženi" osjetili da imaju što za reći. Flamengo je u takvom trenutku nacionalne povijesti istupio i potpisao ugovore s tri važna crna igrača.
— Flamengo (@Flamengo) 8. veljače 2019.
Postao je klub milijuna, sportska i društvena institucija za koju se živi, a ako baš treba, doslovno i umire. Slijedile su godine u kojima su Brazilom divljale vojne hunte, diktature, a klub je opstajao i rastao kao narodni klub. Ponosni "lešinari" počeli su govoriti, a to se održalo i do danas, da se "svaki čovjek rađa kao navijač Flamenga, ali neki tijekom vremena degeneriraju". Došlo je doba Dide, Zica, Garinche...
Klub je u 90-ima, doduše, nekoliko godina zapao u kaos i krizu, nije bio najbolje posložen, pa im se dogodilo da su 1993. jednom 16-godišnjem klincu rekli da se više ne pojavljuje jer je propustio trening. A on naprosto nije imao novaca za platiti si autobusnu kartu tog dana. Klinac je vrlo brzo napunio 17 godina i potpisao je kao Ronaldo, Luís Nazário de Lima, za Cruzeiro, da bi naredne godine već bio pozvao i na SP u reprezentaciju Brazila.
Unatoč tome i bez obzira što u Brazilu ima i trofejnijih klubova, Flamengo je najpopularniji, jedan od onih koji je veći od samog postojanja. Čak, njegov rođendan pada na Dan republike u Brazilu, 15. studenog, pa se mnogi zafrkavaju da je Brazil dobio daj datum kao najveći praznik po Flamengu. I zato je onaj požar od petka u klupskom centru za trening, u Ninho do Urubu, u prijevodu "Lešinarovom gnijezdu", bio takva tragedija u najmanju ruku barem za onih 32 milijuna, a sasvim izvjesno i puno šire.
