Živio sam u četiri države, proživio dva rata, bilo je svega i svačega u životu

Akademik i profesor emeritus Đuro Seder, jedan od najvećih hrvatskih slikara, član kultne avangardne grupe Gorgona, pjesnik, umjetnik briljantnog intelekta i introspektivne snage, preminuo je u 95. godini, ostavivši iza sebe impozantan i raznovrstan opus. U povijesti umjetnosti bit će upamćen po monokromima, no najšira javnost pamtit će ga možda više po religioznim temama, kojima se priklonio u jednoj fazi stvaralaštva. Bio je umjetnik koji je svjedočio najvažnijim mijenama epohe, duša od čovjeka, dobitnik brojnih priznanja, među ostalima Nagrade "Vladimir Nazor" i Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo, te čovjek koji je osjećao golemu ljubav prema životu i umjetnosti.

"Njegovo djelo predstavlja jednu od najvitalnijih i najslojevitijih dionica suvremenog hrvatskog slikarstva. Kroz više od šest desetljeća rada stvorio je i količinski i kakvoćom impresivan opus, rijetke gestualne uvjerljivosti i snažne kolorističke razvedenosti", zapisao je Tonko Maroević, zaključivši da je njegova izložba u svakoj sredini veliki doživljaj i događaj.

Borna Filić/PIXSELL

"Slikanje je jedini zadatak moga života", znao je reći taj pretposljednji živući član Gorgone, a to je potvrđivao tijekom cijelog svog stvaralaštva. Unatoč stentovima, stenozama i "svojim i tuđim žilama u nogama", kako se znao našaliti, gotovo svakodnevno je dolazio poslije 12 sati u svoj atelje na Akademiji likovnih umjetnosti, u kojem je nekad davno radio i njegov profesor Marin Tartaglia. Tamo je u tišini i miru, iza zaključanih vrata, "da mu nitko ne smeta s pozivima na kavu", ostajao do navečer i stvarao svoje slike. Pazio je da ne pretjera jer mu je organizam bio, kako se šalio, "dotrajao i derutan", zato što su ga cijeli život "rezuckali, ali i zakrpali". U tom ateljeu, u posvećenoj atmosferi, ostvario je tijekom desetljeća golem i raznovrstan opus, no pravu, veliku retrospektivu imao je tek 2015. godine u Modernoj galeriji, kad je kustos Željko Marciuš izabrao 150 najboljih Sederovih radova te ih izložio u inovativnom postavu.

Ta je izložba bila svjedočanstvo duha epohe od pedesetih godina prošlog stoljeća do 2015. godine tako da su gledatelji mogli vidjeti svu raznolikost njegova stvaralaštva, od njegovih ranih slika preko antologijskih radova iz vremena djelovanja u pretkonceptualnoj underground grupi Gorgona, zatim radove iz faze Nove slike do manje poznatih lucidnih magritovskih slika, rijetko viđenih crteža sederovske geometrije, umjetnikovih osobnih "razgovora" s Bogom, te autoironičnih i duhovitih autoportreta.

Umjetnička grupa Gorgona djelovala je u Zagrebu od 1959. do 1966. Okupljala je umjetnike Marijana Jevšovara, Julija Knifera, Ðuru Sedera, Josipa Vaništu, Ivana Kožarića, Miljenka Horvata teoretičare Dimitrija Bašićevića Mangelosa, Radoslava Putara i Matka Meštrovića Marinko Sudac

"Ako ostajete u shemi koju ste naučili, u kojoj vam je ugodno, to postaje mrtvo. Morate se s tim boriti. Oko toga se cijeli život i ja mučim. Nešto sam valjda i napravio", rekao je Seder pojašnjavajući raznovrsnost svoga opusa.

Seder je više volio knjige nego druženja s ljudima. Posebno ga je zanimala esejistička literatura u kojoj se raspravljalo o ozbiljnim filozofskim problemima. Ipak, u njegovu krugu našli su se neki od najznačajnijih ljudi njegove epohe - Zvonimir Mrkonjić, Željka Čorak, Edo Murtić, Tonko Maroević, Danijel Drgojević... Smatrao je da je danas politika vrlo skliska stvar i nije bio zadovoljan sistemom u kojem je profit jedini mogući razlog rada i života. No nije bio zadovoljan ni socijalizmom. Uz slikanje, najvažnija mu je bila ljubav, koju nije ograničavao na muško-ženske odnose.

Traženje oprosta - kolektivno djelo 1966. (izložba Julija Knifera u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu) Branko Balić

"Ja beskrajno volim i život i svijet i postojanje. Živio sam u četiri države, doživio sam i proživio dva rata i još na ovom trusnom terenu, na kojemu se sastaju istok i zapad i tri vjere, bilo je svega i svačega u mojem životu. Ali nisam se oko toga puno brinuo, u svim sistemima najvažnija mi je bila moja umjetnost", otkrio je u jednom intervjuu.

Seder je rođen 1927. godine u Zagrebu, a odrastao je u poslijeratnoj neimaštini. Iako mu nitko u obitelji nije bio umjetnik, on je znao već od osnovne škole da želi biti slikar. Roditelji nisu bili oduševljeni njegovim izborom jer su se bojali da će biti doslovno gladan. Maturirao je u klasičnoj gimnaziji, zatim diplomirao slikarstvo u klasi profesora Antuna Mezdjića, a potom završio i specijalku kod Marina Tartaglie. Nakon Akademije radio je kao tehnički i grafički urednik u Vjesnikovoj agenciji za oglašavanje, pa ilustrirao dječje knjige u izdavačkim kućama Mladost i Školska knjiga, a zatim godinama podučavao studente na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća objavljivao je poeziju u kultnim časopisima Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. objavio je zbirku pjesama "Otac iz lonca" u nakladi BiblioTEKE iz Zagreba.

Composition 1957.

Na Sedera je na početku, odmah nakon studija, jako utjecalo slikarstvo Jacksona Pollacka, koje je upoznao na Bijenalu u Veneciji. "Kad sam vidio njegove slike, ta otvorena, vibrantna platna, doživio sam pozitivan šok", jednom je rekao. No nije se zadržao na tome, nego je krenuo u nova istraživanja, mijenjajući svoj stil i tematiku, pa tako u njegovom raznovrsnom opusu nalazimo fazu tzv. crnih, minimalističkih slika iz vremena enformela, preko faze koju karakteriziraju snažna gesta, otvoreni kolorit i ekspresivni motivi, što se najbolje vidi na radovima iz osamdesetih, kao što su "Susret", "Rajski cvijet" i "Čovjek i njegova sjena", pa do biblijske faze i autoportreta, koje je radio posljednjih godina.

Razdoblje tzv. crne slike trajalo je punih četrnaest godina. Tad je imao, s Julijem Kniferom, svojim velikim prijateljem, i prvu zajedničku izložbu. Knifer ga je i pozvao u Gorgonu, jednu od najvažnijih umjetničkih grupa, u kojoj je bio tijekom cijelog njezina postojanja od 1959. do 1966. godine. Gorgona nije bila tipična umjetnička grupa, nije imala ni program ni manifest, a bila je zasnovana na ideji o duhovnom srodstvu. Umjetnici su u njoj tražili duhovnu i intelektualnu slobodu. Gorgonaši su se zalagali za nekonvencionalne oblike umjetničkog djelovanja pa su tako radili tzv. šetnje, koje iz današnje perspektive doživljavamo kao performanse i hepeninge. Njegov period u Gorgoni obilježen je nefigurativnim slikama, u početku koloristički bogatijima, a kasnije monokromnima, gusta namaza, s rudimentarnim znakovima, na tragu enformela. Baš u razdoblju Gorgone napisao esej o "Nemogućnosti slike", koji je snažno odjeknuo u likovnim krugovima.

Gorgona pozdravlja dolazak Novih tendencija 1961. Branko Balić

"Riječ je radikalnom slikarstvu, nepopularnom u našoj maloj sredini. Đuro se s vremenom počeo udaljavati od Gorgone, postupno se i njegov rad mijenjao. Ne tako davno rekao mi je kako se morao maknuti od crnila. Dok jedni veličaju njegove kasnije faze rada, drugi mu zamjeraju što je okrenuo leđa apsurdu, crnilu, kako ga je sam nazvao", rekla je Ana Knifer, kći Julija Knifera, koji je bio veliki Sederov prijatelj.

Kad je govorio o Gorgoni, isticao je da su se na planu ideja oslanjali na egzistencijalizam, Sartra, Camusa, francuske filozofe, nihilizam, ništavilo, bačenost u svijet bez horizonta - to im je bila osnova na kojoj je rastao njihov crni humor.

Sanjin Strukić/PIXSELL

"Bili smo dobri prijatelji, fino druženje, malo ekstravagantno, nismo se na politiku uopće referirali jer se to nije smjelo pa nismo ni pokušavali. A nije to bio ni cilj, jer je sve bilo bazirano na humoru, na antiumjetnosti. Josip Vaništa je vodio cijelu igru. Samo da ne bude ono što svi rade, da bude nešto izvan konvencija, antikonvencionalno. Onda su tu došli apsurd, melankolija, nihilizam. Uglavnom je sve bilo zasjenjeno s tim tamnim, ali uvijek u humoru, i humor je bio crn, ali je i dalje bio humor, i tragika je bila crna, ali bila je humorna. Mene je to na neki način zabavljalo. Gorgona nije slikarska grupa, iako smo mi svaki svoje radili, nego je bazirana na duhovnoj bliskosti, istoj valnoj duhovnoj duljini koju je instalirao Vaništa, a koja je bila zanimljiva neko vrijeme. I to nije trajalo dugo, pet-šest godina. Poslije bi mi išlo na živce, bilo mi je dosta toga, tog crnog nihilizma", rekao je Seder o Gorgoni. Kad su ga pitali je li danas moguće da se dogodi neka nova Gorgona, odgovorio je da ne vjeruje jer je to bilo "previše benigno, previše elitno, danas ljudi hoće promjene, hoće žestoko, mladi su svi nabrijani". Također je dodao da su gorgonaši stalno i namjerno izmišljali projekte koji se ne mogu realizirati. "Da su se realizirali, onda bismo bili konvencionalni", rekao je Seder zaključivši da nisu znali da "šetnjama" po Turopolju rade konceptualnu umjetnost.

Ana Knifer je dodala da je Seder bio i vjenčani kum njezinim roditeljima. "Đuro i tata bili su prijatelji i kolege, zajedno su radili, izlagali i pijančevali. Prijateljstvo se nastavilo i kad su se obojica oženili. Među članovima Gorgone prijateljstva su se razvijala u raznim oblicima, bilo je intelektualnih, izazovnih, a bilo je i nježnih ljudskih odnosa - takav su imali tata i Đuro", rekla je Ana Knifer te dodala kako su joj roditelji često prepričavali vesele doživljaje koje su dijelili sa Sederom i njegovom suprugom Mimom. Pojasnila je da je Sederu život dodijelio ulogu samohranog oca, jer se njegova supruga razboljela, te je umjetnik "s puno ljubavi podigao svoju djevojčicu", koja je danas profesorica violončela u glazbenoj školi.

Autoportret sa zumbulom, 2007.

Nakon faze crne slike Seder se bacio "naglavce u slikanje bojama", pojasnivši da je slikao sve, mrtvu prirodu, sunce, pejsaž. No dodao je da su mu se uvijek vraćali ljudi - ljudi su bili njegova tema. Zatim je u osamdesetima i devedesetima počeo istraživati religiozne teme. "Došli su mi fratri iz Bosne s prijedlogom da nešto napravim za njih, Biblija mi je postala nova tema. To je eminentno humanistička tema, ljudska priča patnje i spasenja. Novi izazov koji je bio poput eksplozije. Osamdesetih godina ja sam već imao blizu 60 i svako sam ljeto putovao u Bosnu i u nekoj crkvi nešto oslikao. Istovremeno sam u ateljeu te iste teme radio u ulju", prisjetio se Seder, koji je kao vrlo mlad sudjelovao u izgradnji pruge Šamac - Sarajevo.

Kad su ga godinama kasnije pitali je li vjernik, odgovorio je da je odgajan u kršćanskom duhu, no "čovjek to tijekom života malo i zanemari". "Ne volim govoriti o tome jer prije je bilo poprilično neoportuno izjašnjavati se kao vjernik, a sad je to više nego oportuno pa se vjernicima izjašnjavaju mnogi, čak i oni koji to možda nisu. A vjera je zapravo stvar unutarnjeg čovjeka, intiman doživljaj, osvjedočenje trajne prisutnosti koja je viša, veća, bolja i jača od nas", pojasnio je Seder svoj odnos prema vjeri. Kad je prešao devedesetu godinu, Seder je duhovito rekao da su slikari dugovječni "vjerojatno zbog toga što su zatvoreni u ateljeu, žive u svom filmu, manje više rade odvojeni od ostalog svijeta, pa nemaju razloga za previše uzrujavanja ili stresa". Bio je, očito, u pravu.