Kultura
340 prikaza

'Zbog spletkaroša i političara ruga nam se cijeli svijet'

Mani Gotovac
Grgo Jelavic (PIXSELL)
Njezinu ideju o otvaranju Igara Houellebecqovim “Elementarnim česticama” MUP je proglasio “sigurnosnim rizikom”, a zatim je predstava skinuta s repertoara, što je izazvalo lavinu komentara u cijeloj zemlji, ali i u svijetu - iako je ponovno vraćena na repertoar

Provokativna Mani Gotovac, bivša novinarka i prva intendantica kazališta u hrvatskoj povijesti, teatrologinja, autorica bestselera “Fališ mi”, a od nedavno i ravnateljica dramskog programa 66. Dubrovačkih ljetnih igara, opet je u središtu pozornosti.

Njezinu ideju o otvaranju Igara Houellebecqovim “Elementarnim česticama” MUP je proglasio “sigurnosnim rizikom”, a zatim je predstava skinuta s repertoara, što je izazvalo lavinu komentara u cijeloj zemlji, ali i u svijetu - iako je ponovno vraćena na repertoar. 

Također, uskoro joj iz tiska izlazi novi roman “Samo da razgovaramo” u kojem govori o psihičkom zlostavljaču, koji uništava obitelj, ali i o mnogim likovima s hrvatske društvene scene.

Zabranu predstave ‘Elementarne čestice’ koju je na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama trebao režirati Ivica Buljan prema romanu Michela Houellebecqa, ocijenili ste ne samo skandaloznom nego i alarmantnom. Što takva vrsta cenzure govori o Hrvatskoj danas?

Mani Gotovac | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Govori ponajprije o našem elementarnom neznanju. Kao da je neznanje upravo ta naša elementarna čestica. Kada je prije tri mjeseca prihvaćen na Vijeću Dubrovačkih ljetnih igara program ovogodišnjeg festivala, pretpostavili smo kako svi znaju da planetarno poznati roman Michela Houellebeqa ‘Elementarne čestice’ kritički i bolno govori o gubitku ljubavi kao jedinog smisla naše egzistencije. Pokazalo se kako pojedini političari jednostavno ne posjeduju u mozgu onaj kanal koji se otvara pred pojavom ljubavi. Tako se, inače vrlo uglađeni gospodin župan iz Dubrovnika, osjetio pozvanim ili prozvanim da prvi ubaci tračak zle krvi. Župan nije konzultirao mnoge stručnjake za ‘Čestice’, kao ni nas koji pripremamo predstavu. Ali možda jest nekog intelektualnog spletkaroša. Bilo bi dobro da kaže koga. Ime i prezime. Uglavnom, uštrcana je katastrofalna laž i počela se odvijati, kako Vjeran Zuppa kaže, ‘opasna tragikomedija zabluda’. Umjesto da se pročita Houellebecqov ljubavni roman ‘Elementarne čestice’ od 376 stranica, ili kazališna preradila od 45 stranica, počelo se raspredati o Houellebecqovim izjavama u tiskovinama i o njegovom posljednjem romanu ‘Pokoravanja’. Također, počele su se neodgovorne Googlove stranice umjetno i nasilno ugrađivati u ‘Čestice’, te ponavljati lažni i paranoidni usklici zabilježeni na Googlu. Umjetničko djelo raspršilo se kao pjena od sapuna! Tako je masa naše metastazirane mržnje, nakon pokrenutog okidača, krenula paranoidnim putovima. Župan je prvi uputio pismo Predsjednici Republike i MUP-u Republike Hrvatske da oni stručno ispitaju cijeli projekt. Neka politika formira repertoar umjetničkog festivala! Bila je to prva nepojmljiva katastrofa svjetskih razmjera. Potom je uslijedila zabrana s nesagledivim hrvatskim i međunarodnim posljedicama.

Znate li kako je ta vijest odjeknula u svijetu?

Stavljeni smo na ispit europske i svjetske savjesti i znanja. Svi objavljuju kako Hrvatska zabranjuje pisca, o tome pišu Reuteurs, Le Figaro, Guardian, New York Times i drugi listovi, javljaju se europske televizije, svjetski portali. Svi oni donose vijest da Dubrovnik zabranjuje ‘Elementarne čestice’, djelo o ljubavi. Tu, tog trenutka, na tom mjestu, većina naših sugrađana shvaća da se dogodila komedija zabluda, i to zbog neznanja. I da se dogodila zabrana pisca, kao u srednjem vijeku. Nakon toga, nadam se, svi smo se pribrali. Netko je valjda počeo i čitati.

Hoćete li se novim tekstom, kada ga odaberete, pokušati referirati na tu uputu župana, pa odluku policije i općenito na pitanje cenzuriranja umjetničkih djela?

Ta mogućnost uvijek postoji , ali ja se ipak nadam i vjerujem kako ćemo mi u Dubrovniku, u umjetničkom središtu Hrvatske i svijeta, odigrati preradu najtraženijeg romana od 1998. do danas ‘Elementarne čestice’. Uostalom, cijelog se života i u teatru i u književnosti bavim pitanjima ljubavi.

Što nas očekuje u ostatku dramskog programa koji ste u godini Francusko- hrvatskog prijateljstva posvetili našim i njihovim djelima? Plašite li se dubrovačke reakcije?

Mani Gotovac | Author: Slavko Midžor (PIXSELL) Slavko Midžor (PIXSELL)

Stvarati teatar oduvijek predstavlja opasnost. Ne samo, kako se danas misli, zbog obračuna s politikom, nego zbog zadiranja u brojne motive što tište ljudski rod, a o kojem malo tko smije javno govoriti. Šuti se i pred rođenom majkom, a najviše se šuti pred samim sobom. Tu je pozvan teatar, koji može gledatelju otvoriti ranu koja se počela gnojiti i može mu spasiti život. Budući da su Igre u krizi valja se vratiti počecima iz kojih se može krenuti iznova. Moje je mišljenje kako u hrvatskoj dramskoj književnosti postaje tri istinski velika pisca, Krleža, Vojnović i Držić. Znate li koliko je bolno aktualna i životna Vojnovićeva ‘Dubrovačka trilogija’ danas? Znate li koliko je danas svima, cijelom svijetu, pa i Dubrovniku, potrebna hrabrost u suočavanju s konzervativizmom, i još gore, sa stvarnim gubitkom istinske ljubavi? Živimo u vremenu sveopćeg i svakovrsnog promiskuiteta. To je uništavajuće za ljudski rod. I tko o tome danas dublje progovara od Michela Houellebecqa upravo u ‘Elementarnim česticama’? Slijede reprize predstava, pa još tri manja projekta: Dubrovčanima omiljeli ‘Pisci na Igrama’, atraktivna novost pod naslovom ‘Noćne serenate’, kada ćemo u kasnije sate slušati na dubrovačkim pozornicama francusku šansonu, romsku glazbu, bokeljske akorde, sevdah, dubrovačku trubadursku klapsku i solo pjesmu. Također, pokušat ćemo opet razgovarati s gledateljima, nakon svakog događaja na Igrama. Otvoreno, opušteno, kritički, nadajmo se. Razgovarat ćemo kako ne bismo zaboravili govoriti.

Govori se da dolaze pisac Pascal Bruckner i modni kreator Jean Paul Gaultier. Je li to točno?

Pascal Bruckner ovog je ljeta počasni gost Igara. Na brodu, dakle, u autentičnom prostoru, igrat će se njegov ‘Ledeni mjesec’, koji se u našim prostorima danas čini aktualnijim nego u vrijeme njegove zagrebačke i filmske praizvedbe. Brucknerov domaćin biti će Dražen Katunarić, koji ima i svoju večer poezije, i to upravo one što ga je nedavno proslavila u Argentini. Jean Paul Gautier, gotovo sam sigurna, posjetit će nas barem jedne večeri. Njegov domaćin je Sanja Muzaferija.

Kad se pogleda vaša karijera, vide se tri različite faze – faza novinarke na radiju, ravnateljice i intendantice u kazalištu i sada spisateljice, čije knjige izazivaju veliki publicitet. Jeste li očekivali takve preokrete u svojoj karijeri?

Novinarstvo, teatar, knjige - različito, ali opet nekako srodno. Ima više sličnih primjera, manje kod nas, više u svijetu. Radije bih to nazvala prirodnim slijedom, ili ako hoćete, odrastanjem. Za mene odrastanje traje cijeli život.

Što vas je najviše odredilo u životu, osobno i profesionalno? Jesu li to bile osobne tragedije, vaš rodni grad Split, Sredozemlje ili djetinjstvo provedeno u kazalištu uz majku glumicu?

Mani Gotovac | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Bojim se da me je najviše odredila urođena strast za nemogućim. Primjerice, strast za ljubavlju koja će trajati zauvijek, strast za majčinstvom koje će omogućiti mom djetetu da leti i da bude slobodno, strast za živim, kreativnim teatrom. Vidite, koliko gluposti na okupu. Kao da savršeno dobro ne znam kako živimo u vremenu kada su kafkijanski procesi obična opereta u usporedbi s ovima kojima smo sami izloženi i koje sami stvaramo, te kako su u najvećem škripcu upravo ljubav, materinstvo i kreacija. Osobno osjećam i ljubav prema svojoj domovini, prema Hrvatskoj. Ali istodobno slušam riječi Vlade Gotovca: ‘Da, Hrvatska, ali ne bilo kakva’. Jasno, taj moj pogon ili nagon izazvao je i izaziva mnoge amplitude u mom životu, konstantne padove u dubok ponor i bljeskovite uspone u stanja istinskog zadovoljstva i užitka. Kažu i pišu da sam kontroverzna i misle da me vrijeđaju. Bila bih očajna da to nisam, bila bih dosadna samoj sebi.

U kazalištu ste uvijek pomicali granice, stvarali gužvu i reakcije, i to od vaše prve ravnateljske pozicije u Teatru Itd preko Splita do Rijeke. Kako vam je uspijevalo da uvijek mijenjate postojeće stanje u kazalištu?

Duboko vjerujem kako je kazalište prije svega istraživačko. Svaka predstava je rizik, opasnost, mogućnost promašaja i samo povremeno uspjeh, događaj. Ono osrednje, već viđeno, korektno, to poštujem, ali me ne zanima. I posve mi je svejedno nalazi li se to kazalište tamo negdje sa strane, na sporednom putu ili se velevažno uzdiže u središtu grada i zove Hrvatsko i narodno. Ne zanimaju me nazivi, funkcije, pozicije. Zanimaju me kazališne osobe koje imaju hrabrosti i spremne su izmišljati svoj vlastiti svijet. Uvijek tražim osobe darovitije od mene, koje mi nisu pokorne i ne laskaju mi jer sam trenutačno šefica. Izmišljam kako ću im otvarati prostor slobode. Radila sam tako, primjerice, s Bobom Jelčićem, Ivicom Buljanom, Vinkom Brešanom, Stašom Zurovcem, Matom Matišićem, Ivanom Vidićem, Irenom Matijašević, Ninom Violić, Mislavom Čavajdom, Juditom Franković, Franom Perišićem, Robetom Plemićem, radujem se ponovno Dubravki Miletić, zadivljuje me Jadranka Đokić, Boris Svrtan, pojedini studenti.

Vaša autobografija ‘Fališ mi’ postala je fenomen, traži se u knjižarama, posuđuje u knjižnicama, čitatelji je čekaju i po šest mjeseci. Kako ste se odlučili na pisanje, je li bilo teško ogoliti se pred publikom?

Mani Gotovac | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Pišem od kada znam za sebe. Prvu pjesmu objavio mi je Igor Mandić u časopisu Oči, kada nam je bilo 17 godina. Tiskala sam teatrološke knjige, pisala o kazalištu cijeli život, i polemizirala. Kada su me sustigle godine, vratila sam se svojoj izvornoj ljubavi. Pisanje je velika muka, ali i jedino vrijeme u kojem ne osjećam vlastitu usamljenost kao tjeskobu. Inače, autobiografiju je prvi pisao sv. Augustin, pa Geothe, pa Krleža u svojim ‘Dnevnicima’, pa nedavno Pascal Bruckner, i bezbrojni drugi. Mislite li da ih je ikad itko zapitao: kako to da ste se ogolili? Nije. A zašto? Jer ne pišu u Hrvatskoj i jer nisu - žene. I još k tome, bivše žene. Pa nigdje me, ni na jednoj stranici, ne možete vidjeti čak niti u donjem rublju, kamoli ogoljenu. Ako pak moji čitatelji putem mojih rečenica u tom rublju zamišljaju žene koje žele uza se, i ako im daju njihova stvarna imena, kakvog li zadovoljstva. Ono što me pak istinski, još, doslovce čudi, to je taj dugogodišnji interes za moje knjige ‘Fališ mi’. Nisam ni u snu tako nešto mogla zamisliti. Nisam baš ništa očekivala. U posljednje vrijeme obasipa me zbog toga jal, ali ja sam se naučila živjeti u zemlji Matoša. Uostalom, sve mi nadoknađuje onaj čudesan osjećaj, kada sretneš nepoznatu ženu ili muškarca na cesti, pruži ti ruku, kaže riječ, dvije, ili izgovori samo naslov - ‘Fališ mi’. To je kao dodir ljubavi. O njoj pišem u svojim knjigama.

Napravili ste i predstavu ‘Pričaj mi o Gorkome’ u koprodukciji s varaždinskim HNK-om. Lik Gorkog, s kojim u prozi ljubujete tajno trideset godina, izazvao je razne kontroverze u javnosti, primjerice, da ste ga izmislili kombinirajući političare iz razdoblja ‘hrvatskog proljeća’. Kakvu su ulogu imali muškarci u vašem životu?

Presudnu, u mom životu. Presudnu i u ‘hrvatskom proljeću’ jer to je bilo i proljeće i mladost mog života. Gorki je u knjigama književni lik, a na sceni je glumac. Zove se Robert Plemić. Sve ostalo su tračevi i insinuacije.

Uskoro vam iz tiska izlazi novi roman ‘Samo da razgovaramo’ u kojem govorite o različitim temama, među ostalim, i o nasilju u obitelji. Što problematizirate u svojoj novoj prozi?

Mani Gotovac | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Tri su glavna motiva moje knjige: Prvo, Tolstoj kaže da su sve sretne obitelji sretne na isti način a sve nesretne na različit. Pokušavam pokazati kako su sve zaljubljene žene nesretne na isti način, samo u drukčijim vremenima i drukčijim okolnostima. Drugo, bavim se pitanjima obitelji kroz tri generacije, pokazujući kako se sve uvijek ponavlja. Razlike su tek u tehnologiji ili u detaljima. I treće, preispitujem ponašanje psihičkog zlostavljača. Mislim da nikakav fizički obračun sa ženama, nikakva krv i modrice, nisu spomena vrijedni u usporedbi s psihičkom zlostavljanjem. Zanima me pojava superinteligentnog zločinca koji se uspijeva zalijepiti u obitelj i potom je uništavati. Unaprijedi i unatrag: on naime istodobno uništava bake, djedove i ždere vlastitu djecu poput muške Medeje. Pritom doslovce razara život vlastite žene. Svi uokolo mu se dive i sažalijevaju ga. On je naime neodoljivo zavodljiv i savršeno glumi žrtvu. Prvorazredni manipulatori, zločinačkog uma, vladaju danas u obitelji i u društvu.

U knjizi se pojavljuju i mnogi stvarni likovi poput Ive i Vinka Brešana, Brada Pitta, Vanese Redgrave, Kirka Douglasa, Vlatke Vorkapić, Mate Matišića... Donosite li presjek hrvatske društvene i političke scene?

U europskoj prozi ta je pojava uobičajena. Uz fiktivna lica pojavljuju se i ona iz stvarnog života. Kako je moj glavni lik filmska i kazališna glumica Nuša, ona se nužno susreće s mnogim osobama iz svijeta umjetničke, društvene i političke javnosti.

Poznati ste i po kritičnom odnosu prema vlasti. Što vas trenutačno najviše ‘žulja’ na hrvatskoj političkoj sceni?

Mani Gotovac | Author: Dalibor Urukalović (PIXSELL) Dalibor Urukalović (PIXSELL)

Danas ne mogu kritizirati one koji su na vlasti i trenutačno imaju slabije izglede za pobjedu na izborima, jer su preuzeli vlast u opljačkanoj zemlji pa im je svaki novi dan značio i padanje u - svijest. A od te svijesti normalan se čovjek odmah onesvijesti. Ne mogu ih napadati danas, kada im većina predviđa odlazak, pa ih samo zato grozomorno napada. Kada bih i ja to radila, to bi značilo da ranjenima kopam rane. Pritom vrlo dobro znam kako mi Hrvatice i Hrvati uživamo masakrirati one kojima smo se donedavno divili. Vidite i sami, trenutačno svjedočimo prestrojavanju svih i svakoga na stranu tzv. budućih. Štakori i štakorčići izviruju iz svih rupa i rupica ‘lijepe naše nesreće’. Imaju lica sponzoruša koje bi se dobro udale za ‘mlado-staru’ vlast i pritom ponajviše koriste fraze iz stoljeća sedmoga. Pogledajte samo slučaj Ive Banca i Slobodana Prosperova Novaka. Da su ta dvojica predstavljala neku stvarnu kulturalnu vrijednost, ostala bi predavati na Yaleu, u Americi. A ljetovali bi, poput ‘dubrovačkijeh’ gospara, u Hrvatskoj. Ali, eto, nisu. Šteta. Sada, kada su se vratila, ta dva nepotentna, ali nakostriješena mladića žustro i nadobudno kreću u još jedno osvajanje ‘mlade’. Vlasti, mislim. Ne bi li ženidbom prigrlili još koji komadić moći, još koji stančić, još koji milijunčić.

A što je s onima koji možda dolaze?

Ne mogu kritizirati niti te druge koji možda dolaze, ili koji se vraćaju jer bih ponavljala svoje već objavljene tekstove, kada su njihovi većinom isti prethodnici već bili na vlasti. Prošlih sam godina pisala o ‘Glembajevima iz Mrduše Donje’, o ‘povratku barbara’ i slično, i ne da mi ponavljati isto. Za sada, u toj povratnoj budućnosti ne primjećujem ništa drukčije, ništa konkretno, nikakav prijedlog. Ništa se nije promijenilo. Tek su se pod tom istom kapom pojavili i neki novi fenomeni. Recimo, novost su bogati invalidi koji loše glume samostalne borce. ‘Zna se’ za što se bore, ali oni to javno ne smiju reći. Problem je jasan - nema više novca. On se može tiskati u nedogled, bez pokrića, i onda se može dijeliti, opet i samo svojima. I što će onda biti s nama? Ipak, u vladajućoj stranci, kao i među neovisnima, vidim neke ljude koji misle situaciju, a ne svoj položaj. Malo ih je, ali možda nešto pokrenu. Starost, vidite, donosi nadu.

Kako ocjenjujete stanje u kulturi?

Mani Gotovac | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

U kulturi su se pojavili neki novi, dosad nepoznati fenomeni. FENomEN A: Kad se netko tek imenuje na neku dužnost, odmah je zasut svakovrsnom paljbom bez argumenata jer osoba još ništa nije ni poduzela. Čini se kao da te stalne hajke pokreću osobe već klinički oboljele od volje za moći . FeNoMeN B: U današnjem Ministarstvu kulture postoje službenici koji odlučuju o dodjeli novca hrvatskih poreznih obveznika i za to uredno primaju honorar. Prijateljevali su s bivšom ministricom, valjda prijateljuju i s novim ministrom, ali zato istodobno na Facebooku svakodnevno napadaju rad tog istog Ministarstva, kao da to nije i njihov vlastiti posao nego posao njihovih ljutitih protivnika. To je naravno amoralno. No ta riječ ne pokriva sveukupnu dvoličnost, troličnost, višeličnost takvih osoba. Na djelu je zapravo mentalni promiskuitet. FENomEN C: Žene rade u kulturi, životni partneri su im bogataši. Žive raskošno, putuju svijetom. Partneri im kupuju najskuplje ulaznice za predstave izvrsnosti. Ali te iste bogate i obrazovane gospođe iskaljuju svoju žuč na one djelatnice ili djelatnike u kulturi koji jedva spajaju kraj s krajem, rade danonoćno, u najtežim mogućim uvjetima, često i gladuju, i pritom ipak uspijevaju voditi teatar ili knjižnicu, sačuvati ih, ne prepustiti ih komercijalnim svežderima. Zar se u slučajevima takvih gospođa ne radi o slučaju narcisoidna poremećaja ličnosti? Fenomen D: Na dužnostima se pojavljuju pojedinci koji sve ono što su sami učinili ne očitavaju kao vlastiti izbor ili kao svoje ponašanje nego te svoje postupke vide isključivo kod drugih, ponajviše tamo gdje ih uopće nema. Onda o tim vlastitim postupcima sude kao o nekom zločinu, imenuju pritom nepostojeće krivce, a ne sami sebe. Ne radi li se tu o nekakvoj disfunkciji u mozgu?

Dakle, prema vašem mišljenju, najveći problem nije što se iz državnog proračuna izdvajalo samo 0,49 posto za kulturu?

Mani Gotovac | Author: Dalibor Urukalović (PIXSELL) Dalibor Urukalović (PIXSELL)

Mene novac zapravo ne zanima. Ovakvi fenomeni, iako ih je jako malo, svojom upornošću, mržnjom i bolesnom energijom znaju ugroziti cijeli sustav nekog kolektiva. Trenutačno je državni budžet za kulturu najniži otkako imamo svoju državu. U takvoj situaciji i s tako niskim budžetom, odista je teško voditi bilo koju instituciju. Ali unatoč tome, valja nam raditi, svatko svoj posao, sa svojim umjetničkim uvjerenjima, s pažnjom prema suradnicima, ne osvrtati se i ne znati ništa o toj mržnji i destrukciji što se poput zmije mota pod nad našim nogama. Nasuprot, osobama i pojavama, koje unatoč svemu, čuvaju svoja uvjerenja, postižu rezultate i uspjehe, i opstoje u društvu kulture, njima se iskreno divim i skidam im, u Gavellinu duhu, i štap i šešir.

Kako danas vidite sebe?

Kao osobu koja se žuri pisati, smišljati nešto još oko teatra, žuri se sve više i sve jače. Ne zbog toga što misli kako nešto mora ostaviti u nasljedstvo, ili se, ne daj Bože, učiniti besmrtnom. Ja sam jednostavno radoholičarka kojoj godine odmiču, pa bi sve izgubljeno htjela nadoknaditi, dok na vratima već osluškuje otkucaje nezaobilazna posjetitelja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.