Kultura
297 prikaza

Zbog "Povratnika" ćete shvatiti što znače Divlji zapad i stvarna bol

Scena iz filma Povratnik
20th Century Fox
‘Povratnik’ ima niz tehničkih manjkavosti, ali dok ga gledate, osjećate bol koju podnose junak i ostali likovi

Meksički i američki redatelj Alejandro Gonzales Inarritu bio je od prvog filma “Pasja ljubav“ (2000) naporan filmaš.

Ambiciozan, pretenciozan, mračan, tjeskoban i opor, Inarritu, poput huligana, svojim neobičnim i velikim darom prisiljava gledatelja da podnosi njegov filmski teror.

Ne vjerujem da u suvremenom svjetskom filmu postoji redatelj takvog talenta koji je toliko neduhovit i naprosto operiran od bilo kakvog smisla za humor i zabavu. Gledajući njegove filmove ne mogu zamisliti da se ikad smije i zabavlja.

Vidim ga kao suvremenog filmskog krvnika i flagelanta koji, kad ne muči druge, mrcvari samoga sebe. Za Inarritua je sve smrtno ozbiljno, a omiljeni mu je motiv smrt i susret s mrtvima.

Ako je htio zaraditi, opraštam mu "Birdmana"

Kad njegov Oscarom nagrađeni film “Birdman” nazivaju komedijom, volio bih da mi netko objasni što je u filmu smiješno.

Pamtim prvih pola sata filma (jer sam nakon toga izašao iz kina, bio mi je nepodnošljiv) kao niz bizarnih i ridikuloznih prizora snimljenih u jednom kadru kamerom pijanom od neartikuliranog teturanja, no u tih pola sata nisam vidio ništa smiješno, osim što mi je bilo jasno zašto američka urbana publika hvali film i zašto je dobio Oscare. Samo to je bilo smiješno.

Što se Inarritua tiče, nakon četiri stvarno dobra filma (uz već spomenutu “Pasju ljubav”, tu su još “21 gram”, “Babel” i “Biutiful”), prvih pola sata “Birdmana” za mene su bili katastrofa, cinično usmjerena na američku snobovsku elitu.

Inarritu je već tada imao problema da dobije novce za snimanje “Povratnika”, pa je možda odlučio postati slavniji, moćniji i uspješniji te osvojiti Oscare da bi osigurao realizaciju projekta koji je obožavao i koji je bio jako skup. Ako je to bila cijena da bi stvorio “Povratnika”, opraštam mu i onih preostalih sat i pol “Birdmana” koje nisam vidio. Što ne znači da je “Povratnik” veliki film. Naprotiv, ima nedostataka, od predugog i vizualno pijanog početka (koji bi klasik poput Raoula Walsha uprizorio u nekoliko minuta) u kojemu Arikara Indijanci napadaju skupinu trapera, preko scenarističkih nejasnoća pa sve do kvazi art filmskih junakovih vizija mrtve žene u stilu Terencea Mallicka.

No sve mane koje možemo pobrojiti blijede pred tom Inarrituovom lavinom od filma o čovjekovu preživljavanju u prirodi, davno prije turističkih obilazaka nacionalnih parkova.

Ako ste se ikad upitali zašto se Divlji zapad zove “divlji”, u Inarrituovu ćete vesternu napokon vidjeti zašto. Kad pogledate “Povratnika”, shvatit ćete da bi samo luđak ili samoubojica mogao poželjeti ići u američku divljinu. Također će vam biti jasnije zašto prosječan Amerikanac i danas želi posjedovati oružje.

Amerika je u 19. stoljeću bila strašna zemlja. I zastrašujuće lijepa. Kao i Inarrituov film: spoj strašne istinite priče i neopisive ljepote.

“Povratnik” je zasnovan na istinitoj priči i legendi o čovjeku s granice, piratu, divljačaru i traperu Hughu Glassu kojega je, nakon bijega od Arikara Indijanaca, napala grizli medvjedica i, braneći mladunčad, razderala i unakazila da je čudo što je ostao živ, a još veće čudo da se uspio oduprijeti zvijeri i ubiti je.

Sekvenca u kojoj se Glass bori s grizli mamom jedina je u filmu u kojoj su korišteni digitalni vizualni efekti (kad pogledate prizor bit će vam jasno zašto).

Sve ostalo snimljeno je na pravim lokacijama u nekoliko zemalja, i to mjesecima, s golemim prekoračenjima budžeta zbog strašnih uvjeta i odluke da se ne koristi umjetna rasvjeta.

DiCaprio se istinski smrzavao i životno patio

Kad ugledate Leonarda DiCaprija kako pliva, pluta ili roni ledenom rijekom, u vodi koja je ispod nule, tu nema trika. DiCaprio se mjesecima, koliko je trajalo snimanje, smrzavao pred kamerom.

Ne pamtim nijedan film, čak ni briljantan “Pobješnjeli Max: Divlja cesta” Georgea Millera, koji filmskom poslu daje takve vidljive atribute junaštva, nadljudskog napora, izdržljivosti i predanosti.

Ako je priča “Povratnika” u suštini spektakl o tome što sve čovjek može podnijeti i preživjeti, onda je sam film svjedočanstvo o tome što sve jedna filmska ekipa može izdržati da bismo mi na ekranu gledali nešto što nikad do sada nismo vidjeli, a što se može opisati riječima: živi pakao u krajoliku rajske ljepote. Dok gledate film, osjećate bol koji podnosi junak i ostali likovi filma te zato “Povratnik” nije film za mekušce.

U jednom prizoru gledamo jednog obješenog Indijanca na čije su truplo Francuzi stavili natpis “Svi smo mi divljaci” i to, čini mi se, najbolje opisuje sam film.

U “Povratniku” nema ni traga civilizacije. Bijelci, Indijanci i medvjedi podjednako su divlji i jedino što im preostaje jest darvinovska bitka za opstanak najizdržljivijih. Tko nije ubijen, pojeden ili smrznut, možda će preživjeti. I to samo dok ga netko ne ubije, pojede ili dok se ne smrzne.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.