Kultura
8264 prikaza

Zbog njenih filmova ljudi povraćaju i padaju u nesvijest

Julia Ducournau
NordPhoto/NordPhoto/PIXSELL
Film Raw pun je seksa, žudnje za sirovim mesom, kanibalizma i alkohola

Redateljica Julia Ducournau proslavila se uznemirujućim i uspješnim francuskim horrorom "Raw", čime je odmah odbacila opća mjesta u žanru poput nepotrebne patetike, predvidljivih scena kao i pomalo klišeiziranih motiva žena koje se osvećuju muškarcima pretvarajući ih u obrok. Njena anti-heroina Justine (koju tumači mlada glumica Garance Marillier, kojoj je to usput i prva velika uloga), studentica veterine, nakon prisilnog podvrgavanja ponižavajućem kanibalskom ritualu, razvija neutaživu želju za sirovim mesom- naravno, pogotovo ljudskim.

Film je mračna pripovijest o tinejdžerskom odrastanju, u kojemu redateljica, služeći se elementima i temama horrora  dočarava samoću i seksualno buđenje jedne tinejdžerke. Opijanje, seks, žudnja za sirovim mesom- kombinacija je koja, unatoč obilovanju intenzivnih scena filmu daje seksualni šarm koji se ne bazira samo na prikazima golog ženskog tijela već istančanim osjećajem redateljice za koreografiju i živopisni kolorit čime filmu udahnjuje život organizma sastavljenog od brojnih dijelova tijela i pred nama krvari, znoji se, diše i, na kraju, dezintegrira. U nastavku donosimo intervju redateljice u magazinu "GQ ".  

Scena iz filma Raw | Author: Screenshot Youtube Screenshot Youtube
Ovaj film je očito autobiografski! 

Na neki način sigurno da. Mislim, koji nije ? Pogotovo ako vi sami napišete scenarij i režirate ga. Kako onda da ne uključite u njega svoje osjećaje i misli ? Na primjer, moji roditelji su liječnici. I u filmu roditelji protagonistice su veterinari. Kao iskusni doktori, oni imaju mnogo hladniji pristup prema smrti, tjelesnosti i raznim defektima, koji su uvelike različiti od onih koje imaju ljudi koji nisu te struke. Njihova distanca i hladnoća, zaista je katkada uznemirujuća.

Imaš li starijeg brata ili sestru? 

Zapravo, da. Starija sestra je u filmu u mnogome poput mene same. Kao pisac, morate biti u stanju projicirati sebe i svoja iskustva u bilo koji lik. Tako je dio mene i u liku oca, majke, sestre, gay cimera; zapravo, posvuda u filmu. 

Sviđa mi se kako u filmu nema jasnog zlikovca. Čini se da zaista suosjećaš s Justine.

Da. Uglavnom su čudovišta oslovljena s "oni". To su kreature iz dalekih svemirskih prostranstava, neživa bića, zombiji i slično. Često mi se to činilo zanimljivo, pošto se svi mi, barem ponekad, osjećamo kao da smo čudovišta. Za mene, koncepcija monstruoznosti bi trebala biti u prvom licu jednine, a ne u trećem. Čini mi se kako se publika upravo kroz tu prizmu može jasno uživjeti u neki moji lik.

No nije to jedini horror ovdje. Naime, teškoće odrastanja i uklapanja u društvu mi se čine kao također zastrašujuća stvar. Pogotovo dio s prvom godinom faksa u kojem sam se poprilično jasno pronašao. 

Da, ljudi često naglašavaju važnost uklapanja u zajednicu. No što ako je to jednostavno nemoguće. Znači li to da ste monstrum ? Zaista mislim da nije nužno uklopiti se, zapravo, upravo u figuri čudovišta vidim mnogo pozitivnih elemenata. 

Dodirnula si tipično ženske probleme i tegobe koje su katkada zaista pravi horror. Recimo, scena s brazilskim voskom zaista je bila grozna. 

Upravo ta scena s voskom, za mene je vrlo važna. Svakako nije slučajnost što je moj glavni lik upravo ženskog roda. Doduše, u početku sam mislila kako bi možda zgodnije bilo da je muško, no zbog prirode samog filma koji uključuje mnogo tjelesnosti i senzualnosti, jednostavno se nametnulo logičnim uvesti ženski lik kao protutežu. Naime, vjerujem kako je prikaz žene na velikom platnu uvelike izvještačen. Ne mogu povezati puko svođenje ženskog tijela na seksualnost kao niti na neki glamur. U toj sceni s voskom, koja je arhetipska feministička scena, htjela sam taj prikaz nekako učiniti univerzalnim, kako bi i muškarci i žene osjetili suosjećanje prema Justine. Zaista ne moraš doživjeti depilaciju bikini zone voskom da bi shvatio koliko je to mučenje. 

Julia Ducournau | Author: NordPhoto/NordPhoto/PIXSELL NordPhoto/NordPhoto/PIXSELL
Također me zaintrigirao tvoj izbor njene simpatije. Naime, njen "izabranik" je gay. 

Baš volim lik Adriena. On je vrlo važan lik i on predstavlja refleksiju reakcija publike na Justine. On je pun empatije prema njoj, tolerancije, i upravo su to osjećaji koje želim da moja publika ima prema Justine. On je jedini, od samog početka, ne doživljava kao seksualni objekt, niti na bilo koji način implicira ikakvu takvu privlačnost prema njoj. Kako bi to postigla, jasno sam ucrtala u njihov lik njihove godine i seksualnu orijentaciju. No, unatoč svemu, oni će postati ljubavnici pošto će prepoznati svoj alter ego jedno u drugome. No, do samog tog trenutka, nema niti najmanje implikacije takvom razvoju njihovog odnosa te je fokus publike reduciran na samu srž ovog vrlo kompleksnog i apsolutnog prijateljstva koje sam htjela izgraditi.

Zaista zanimljivo objašnjenje. Uvjeren sam kako si primijetila da mnoge žene (uključujući Anu Lily Amirpour, redateljicu filma "The Bad Batch") često koriste motive kanibalizma u zadnje vrijeme. Što misliš da je uzrok takvoj fascinaciji kanibalizmom? 

Da, uistinu nevjerojatno. No, moja priča je o njenim nagonima a ne o osvetoljubivim ženama koje jedu muškarce... To bi, opet, reduciralo samu ideju filma. Definitivno, to je feministički film, no ne o sukobu muškaraca i žena i o tome kako bi žene trebale pobiti muškarce ili slično. Zapravo, Adrien i njenog oca vidim kao tragične junake. I mislim da bi se borba za jednakost trebala provesti. Svatko bi se trebao boriti za jednakost i ljudska prava jer to jedino može doprinijeti društvu. To što žene odabiru upravo temu kanibalizma je zanimljiva. Naime, vjerujem kako je koža samo manifestacija vanjskog izgleda, omot, i svakako ne izražava samu osobu. I baš zato mislim da se ženske redateljice žele na simboličan način odabirom upravo motiva kanibalizma riješiti te seksualizirane, glamurizirane i tako precijenjene čahure. 

Imaš li možda kakvu glazbenu naobrazbu? Čini mi se kako također imaš popriličnog smisla za glazbu, pogotovo u scenu  u klubu, gdje Justine gledajući svoj odraz u ogledalu pleše.

Imam. Dosta sam dugo pohađala sate klavira i klasičnog baleta. Da budem iskrena, kad sam bila dijete, htjela sam biti plesni profiler.

Možda i FBI profiler? 

Svakako. Ali uz plesnu karijeru, naravno. 

Nevjerojatno.

Doživljavam režiranje poput pisanja koreografije ili dirigiranja glazbe, poput izravne komunikacije s tijelima. Zaista volim tu scenu u klubu. Bilo je izazov voditi 300 ljudi u podrumu. Bilo je potrebno raditi doslovno sa svakim statistom ponaosob. Trebalo mi je tjedana i tjedana no rezultat zato nije izostao. Kako obično nije bilo glazbe za vrijeme scena plesa zbog snimanja dijaloga, uvijek bi primijetila pokojeg statista kako  djeluje vrlo umjetno, ne skrivajući kako se pretvara da pleše, no riješili smo i to. Zaista nema šanse da primijetite ikakav propust. 

  • PsicJole 07:47 25.Ožujak 2017.

    Da bi snimao horor filmove moraš biti veći psihički bolesnik od likova u njima.