Dok ste na zagrebačkom Kaptolu, na pozornici kazališta Komedija uživali u notama “Jalte, Jalte”, “Byrona”, “Mamma Mie” te ostalih mjuzikala i mnogobrojnih raskošnih opereta, sigurno niste imali na umu činjenicu da Komedija ima vlastiti kazališni ansambl koji čini čak 14-ero plesača i plesačica. Da, scena je uvijek vesela, rasplesana, sve vrvi pokretom i gibanjem, tamo gore na uzvisini iznad Trga bana Jelačića. Ali kad se spomene baletni ansambl, uvijek mozak proizvede asocijaciju na zagrebački HNK.
Međutim, zanimalo nas je kako je kazalište, osnovano 1. studenog 1950. godine, njegovalo vlastitu plesnu djecu. Dolazim u zgradu preko puta ceste, dom i ognjište rasplesanih umjetnika, te mi u oči upada prizor vrckavih balerina koje su se već posložile po glomaznim betonskim stepenicama spremne za poziranje pred objektivom.
Ta slika skupine umjetnica iz kojih izvire plesni žar, koje svojim umijećem i užitkom u plesu mogu obične stepenice pretvoriti u poprište najživlje umjetnosti, čak i dok stoje skamenjene na tom hladnom kamenu, prekinula je strka, frka i panika njihove baletne voditeljice Tine Vrtar Stipić.
Postrojava ih poput majke koja svoje mlado ljubomorno drži na oku, tjera ih na probu, “class” je počeo prije nekoliko minuta, vremena za gubljenje nema, koreograf Mark Boldin iščekuje vidjeti podij prekriven razgibanim tijelima koja će poskakivati u ritmu glazbe i prema njegovu diktatu. U tili čas slika plesačica koje tijelima rasutima po stepenicama odaju počast svojim životnim ljubavima – plesu, raspršila se poput šećera u prahu s pokrova pite. Taj mračan plesni hodnik postao je mrvicu mračniji, beton se ohladio brzinom treptaja oka.
Nisam se ni snašla, a voditelji baleta, Mladen Mordej Vučković i Tina Vrtar Stipić, uvode me u ravnateljsku sobu kako bismo na miru mogli porazgovarati o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti baletnog ansambla Komedije. Oboje su došli u kazalište krajem osamdesetih, ali od 1994. su prvi stalno zaposleni baletni par u Komediji. “U to vrijeme puno smo se bavili operetama, gospođa Sonja Kastl tu je ostavila veliki pečat te zahvaljujući njoj i Niki Pavloviću pokrenut je taj dio sa zapošljavanjem”, priča mi Tina Vrtar Stipić.
Prisjećaju se kako su tih ratnih devedesetih godina balet vodili Branka i Darko Kolar, bračni par koji je potekao iz Studija za suvremeni ples. “Branka i Darko vodili su tečajeve u Studiju za suvremeni ples i odvojili su se s jednom grupom učenika te je tako nastala baza ovog današnjeg ansambla”, prisjeća se Mladen. Ali tko bi se uspio prisjetiti svih važnih događaja koji su obilježili stasanje i evoluciju ne samo plesnog ansambla, nego općenito tog kazališta pored Katedrale.
Od prve “inauguracije” Komedijine glazbene pozornice s premijerom “Zemlja smiješka” 1950., preko zlatnog doba Komedije u šezdesetima i velikih izvedbi opereta koje su koreografirala glasovita imena – Lili Čaki, Nenad Lhotka i Silvija Hercigonja, pa sve do 1961., kad 12-ero plesača koji su završili baletnu školu dobivaju stalni angažman, a vode ih Marieta Belušić, Frano Jelinčić i Milivoj Štambuk, vrlo jasno je iskazana ne samo nasušna potrebna, nego i velika želja da na maloj kazališnoj pozornici kao stalna kadrovsko-umjetnička pratnja bude među njima i plesni postav.
“Svi smo mi klasično školovani, svi smo završili svoje škole, nisu to bili samo tečajevi u pitanju”, ističe voditeljica Tina. A od te 1994., kad se strukturno radilo na osposobljavanju plesnog dijela postava u Komediji, plesna grupa se širila. “Danas nas, od početna četiri para plesača, ima sve skupa 14-ero i moram reći da je to brojka koja zadovoljava današnje potrebe kuće”, ističe pedagoginja. Iako su uvjeti takvi kakvi jesu, skromni, prostorno su skučeni, a prostor je mjesto kreacije i evolucije plesa, neke od plesačica u ansamblu su od svojih tinejdžerskih godina!
No, ističe Mladen, u početku su radili jako puno opereta. “To je bilo doba kad su gospodin Vlado Štefančić i Sonja Kastl kao dobar par zajedničkim radom kreirali niz opereta, ali i mjuzikala”, ubacuje se Tina. Velika točka preokreta za plesni dio Komedije dogodila se oko 2000. jer, upućuju me na činjenicu dvoje pedagoga, do tada su funkcionirali isključivo kao plesači.
Mjuzikl “Mali dućan strave” doveo je plesnog umjetnika do točke da na sceni bude “3 u 1”. Poput mini pakiranja kave u kojima dobiješ i kavu i šećer i pjenu i bogatstvo okusa i mirisa, plesači u Komediji prvi put predstavljeni su kao višestrane umjetničke ličnosti koje se ne libe zagaziti nogom malo i u glumu i u pjevanje.
“Od tog trenutka više nije bilo balet, zbor i solisti, nego je balet, kao što se u jednome mjuziklu i očekuje, bio primoran preko noći prihvatiti nove izazove”, prisjeća se pedagoginja. Odjednom ples više nije bio dovoljan i samodostatan, od plesača se očekivalo da ulaze u dramske uloge, da plešu, pjevaju...
Ukratko, plesna grupa ansambla Komedija pretvorila se u svestranu skupinu umjetnika koji na svojem umjetničkom putu iskušavaju nove načine umjetničkog predstavljanja. Prvo je tu bio mjuzikl “Chicago”, zatim “Aida”, “Briljantin”, “Mamma mia”... Zahvaljujući takvoj prilici iz prošlosti, uvjeravaju me Mladen i Tina, današnji ansambl je sposoban proizvesti i operetne baletne točke u neoklasičnom stilu, ali i suvereno sudjelovati u predstavama.
I ne samo da su plesači postali neizostavni dio repertoara, nego su i 2008. godine prvi put imali svoju samostalnu izvedbu. Riječ je o baletu “Brelu” u koreografiji Dinka Bogdanića, koji je uključivao i suvremeni ples i jazz i step, napominje mi Mladen Mordej Vučković, a 2011. “Breza” koja se izvodila uz živu pratnju orkestra.
Danas ih je četrnaestoro, od kojih ima i muških plesača, za kojima inače u Hrvatskoj vlada živa pomama. Jer, bilo je već riječi o tome, muški plesači su u suficitu u našim krajevima, jer nije baš rodno zgodno vidjeti muškarca u tajicama. Ali osim klasično školovanih balerina, ima i muških, iako ih mnogo dolazi iz sfere amaterskog bavljenja plesom.
Odlučili smo stoga zaviriti na probu koju je predvodio Mark Boldin. Pripremaju novu predstavu “Alphonsine”, koja po uzoru na “Damu s kamelijama” ima ponešto reći o današnjem svijetu kurtizanstva, poroka i površnosti. Promatram rasplesane djevojke i muškarce, čas leže na podu, čas su metar u visini, čas izvode piruetu, čas im sklop mišića na leđima tvori dosad neviđeni pejzaž.
Atmosfera je uzavrela i radna, a djevojke su i pomalo nervozne. Trude se pozirati fotografkinji za skupnu fotografiju, ali plesni živci ne daju im mira. Izvučem jednu sa strane, zanima me njezin “ratni” put, njezin plesni tijek. I kad mi izgovori da je od 17. godine u Komediji, vilica mi dotakne plavi plesni pod.
“Ana Hanić, Kristina Škorić i ja došle smo najranije ovdje, prve. Praktički smo odrasle u kazalištu, i to u jednoj zlatnoj generaciji u kojoj smo se susrele sa Sonjom Kastlom i Vladom Štefančićem”, govori mi vrlo samosvjesna plesačica Morana Paškiević, koja je skoro kao dijete počela plesati u Komediji. “Vlado Štefančić mi je dao prvu rečenicu na daskama kazališta”, smije se, a kad je pitam koja je to bila, kaže: “Ujače, dobar dan!“ u “Zemlji smiješka”.
U predstavi “Priča s južne strane” okretala je jedro s lijeve na desnu stranu i prisjeća se kako su roditelji komentirali da kog su vraga uopće došli gledati kćer u kazalište ako samo okreće to jedro s jedne strane na drugu. Od srednjoškolskih dana, priča mi, bili su prisiljeni iskušati se u nizu plesnih koraka, od valcera, karakternih plesova, stepa...
“A s 2004. i Igorom Barberićem, u prvom svjetskom mjuziklu ‘Chicago’, bili smo gurnuti i u pjevanje i u ples i s tim smo odrastali, i to ni jedna generacija više neće imati”, prepričava mi Morana koja hvali i tu versatilnost ansambla, ali ne samo po pitanju što mogu otplesati i otpjevati.
Njezina kolegica Ana Hanić (koja je plašljivo zbrisala pred mojim pitanjima) po struci je defektolog, sama Morana dobila je prije nekoliko godina Cosmpolitanovu stipendiju za studij marketinga, a i drugi članovi imaju svoje trase drugačije od plesnih, poput treniranja pilatesa. Za njihovu budućnost straha nema jer, znajući da će im tijelo kad-tad posustati, usmjerili su se i prema drugim ljubavima.
Za kraj, Tina i Mladen ističu kako njihov baletni ansambl svakim danom sve više raste, razvija se, uči, stječe nove vještine. “Svaki novi redatelj obogati plesače novim iskustvom i oni imaju sve više u svojim nogama”, šaljivo zaključuju na kraju. I nova premijera “Alphonsine” pokazat će svu draž ovih umjetnika, brzih na nogama, brzih u glavi i spremnih da pokažu kako i Kaptol ima svoju baletnu trupu. S tom mišlju napustila sam ovu hektičnu i užurbanu sredinu, tu zgradu preko puta glavne zgrade Komedije, za koju nisam ni znala da u svojoj “utrobi” skriva još jedan ansambl, grotlo talenta, upornosti i želje za stvaranjem.
