Cijela Hrvatska opet priča o kulturi, ali povod nije Zlatko Hasanbegović. Nije ni Oliver Frljić. Predstava “Ljudi od voska”, koju je po komadu Mate Matišića u HNK režirao Janusz Kica, natjerala je naciju - točnije, njezin viralno aktivni dio - na svojevrsni plebiscit.
Već danima, do sitnih sati, na “fejsu” traju užarene rasprave o “Ljudima od voska”, Mati Matišiću i njegovu svemiru, društvenom i moralnom.
U “Ljudima od voska” nema ustaša ni partizana, ljevice ni desnice.
U prospektu predstave, na internetskoj stranici Hrvatskog narodnog kazališta, piše kako je Viktor “pandan Mati Matišiću, dramskome piscu i scenaristu, nekadašnjem gitaristu i zvijezdi jugoslavenskog benda Prva ljubav”, koji se, na poziv HNK, koristeći “autobiografske podatke iz vlastita života poigrava odnosom fikcije i stvarnosti te našom, izrazito medijski programiranom potrebom da u tekstu, a često i u životu, iščitavamo senzacionalističke naslove”.
Očito je, dakle, da je Viktorov lik napisan prema uzoru na pisca, ali - gdje je granica na kojoj, kako je jasno naznačeno u prospektu, prestaju činjenice, a počinje poigravanje fikcijom?
Fejs nacija podijelila se u dva tabora: jedni slave Matišića kao genija koji se ogolio na način kakav nije vidjela povijest dramske književnosti, ne samo naše, nego i svjetske.
“Anton Pavlovič je nakon ovoga drugi put umro”, kaže jedan ushićeni glas.
Drugi vjeruju da je Mate Matišić izveo remek-zlodjelo naspram djevojčice (odnosno blizanki pokojnog Krste Papića i njegove supruge), naspram mrtve Papićeve žene te, konačno, naspram sebe sama pa bi se zbog posljedica njegova spisateljskog ekshibicionizma i navodne karakterne podlosti za djecu morao postarati nadležni centar za socijalnu skrb.
No oba kluba predstavu tumače u istom ključu - čitaju je više kao autobiografiju, a manje ili nimalo kao “igru fikcije i stvarnosti”, odnosno “medijski programiranu potrebu da u tekstovima i životu iščitavamo senzacionalističke naslove”.
Tako je Mate Matišić, od lanjske formule “santo subito”, jednom jedinom dramom postao mogući predmet nadzora nadležnog centra za socijalnu skrb...
Kći Krste Papića iz prvog braka ogorčena je predstavom. Branka Papić smatra da će djevojčice, ako i ne vide predstavu, pročitati knjigu, u kojoj je žalosni portret njihove majke.
"Jasno mi je da je to predstava i da je stoga nezahvalno napadati umjetničko djelo jer se autor uvijek može izvući na fikciju, ali u tekstu je previše detalja koji se podudaraju sa stvarnim događajima. Zgrozila me je njegova potreba da izlaže intimu maloljetne djece javnosti i zanima me kako nije mislio na posljedice koje će proizvesti ovakvo blaćenje majke na djecu koja još za njom žaluju...
Drugi klub tvrdi da bi, tražeći posvojitelja za - ne dao bog - svoju djecu, možda zakucao baš na Matišićeva vrata jer je Matišić, u činu radikalnog propitivanja, otkrio dvojbe koje bi se pojavile u bilo koga od nas.
Novinarka i književnica Branka Gabrijela Valentić u tekstu objavljenom na portalu Forum.tm napisala je:
Prva je da im nije učinio ništa, nego je napisao dramu koju nisu razumjeli. A druga je da se bavio svojom intimom koja (gle čuda!) podrazumijeva i tuđe intime. Ako je Matišić pisao vlastitu intimu, pa makar i dobro zabrađenu, o sebi je u predstavi rekao sljedeće: ja nisam svetac, gad sam kao i svi vi. Djecu sam posvojio jer sam se bojao Boga, a i njega se nisam bojao zato što sam dobar, nego zato što sam odgojen u jebenim Ričicama gdje se Boga boje i zečevi i jarebice.
Ako je Matišić govorio samo istinu, rekao je upravo to. Ja sam radio sranja, nisam svetac, a vi se zapitajte jeste li vi koji sad ovo gledate ili slušate bolji ili gori od mene...
Ako Matišić nije govorio istinu, opet je rekao isto. Vi koji sad ovo gledate i slušate, jeste li bolji od mene koji sam, premda sam sve izmislio, morao imati opako pokvaren mozak da to učinim, a vi još opakiji mozak i nečistiju savjest kad ste u moje laži i izmišljotine tako lako povjerovali...
Očito je da će se dva tumačenja predstave održati i u budućnosti. Očito je, također, da je Matišić prekoračio nevidljivu crtu čijeg su postojanja svi svjesni, i svi ga poštuju.
Hrvatsko društvo je više od svega drugoga zajednica oportunista, kolektiv trezvenih račundžija.
To je društvo pametnih ljudi - kod nas nikad nećete naći luđaka, poput, recimo, Garyja Coopera u filmu “Točno u podne” koji zna da nema šansi protiv nadmoćne bande, ali im ipak izlazi na dvoboj jer vjeruje da se bori za istinu i pravdu, i čini to čak i onda kad postaje jasno da svi bježe od njega.
On, taj luđak, zapravo gradi zdravo društvo jer su mu istina i pravda iznad pametnih računica koje govore - ne ulazi u to, ne prelazi crtu, hybris, to se ne isplati...
One su prokazivale žalosno, skriveno lice socijalizma - Goli otok, šurovanje s okupatorima kako bi se spasio goli život. Na obje predstave reagirala su dežurna vijeća čuvara revolucije, Partije, SUBNOR...
No trulom poretku nije bilo spasa. Onaj koji ga je naslijedio slobodniji je, višestranački sustav, ali opet inficiran lažima, mitovima i opsjenama dubljima od politike.
Matišić/Kicin izlet, kakav god stav zauzeli o “Ljudima od voska”, vrhunac je prosvjednog vala koji u zadnje vrijeme dolazi iz kulture - od Frljića, preko Ivane Bodrožić, Grlićeva “Ustava RH” pa do “Ljudi od voska” svjedočimo pokušaju iskoraka iz hrvatske šutnje, civilizacije nezamjeranja, kulture koja je omogućila nesmetan “rad” svih antijunaka naše žalosne tranzicijske scene.
Rodno mjesto ove propasti je, naime, baš kultura, to su “strukture dugog trajanja”, formule “vrana vrani oči ne kopa”, imal-mene- tute itd. No dok Bodrožić, Grlić i Frljić ostaju na terenu politike, Matišić ore dublje, više nego što je naznačio još lani u “Ne kopaj po groblju, molim te”.
Cijena tog oranja je svakako visoka: jedan je hrvatski svetac nepovratno umro. No,možda zrno zvano “Ljudi od voska” i umre, kao ono iz biblijske prispodobe, pa iza sebe ostavi bogat rod.
