Kultura
380 prikaza

"Zbog hajke na Hribara i HAVC izgubljeni su milijuni kuna"

Vinko Brešan
Sanjin Strukić/PIXSELL
U trenucima kad je sud u Londonu odlučivao da izruči Todorića, Brešan je u Kulmerovim dvorima snimao scenu presice

Ovih dana 54-godišnji redatelj Vinko Brešan ubrzano dovršava montažu svog novog filma "Koja je ovo država". Riječ je o crnoj komediji koja se sastoji od tri priče čiji su glavni akteri General, Ministar i bijesni umirovljenici. Radnja ih povezuje kroz zaplet koji počinje kad se Ministar, koji je upravo položio kamen temeljac za novo krilo kaznionice, zaključa u zatvorsku ćeliju i ne želi izaći. Insert iz filma u kojem članovi srpskog folklornog društva pjevaju pjesmu u kojoj veličaju Franju Tuđmana već je izazvao burne reakcije u javnosti. Nakon toga, Brešan i ekipa unajmili su Kulmerove dvore i u njima održali tiskovnu konferenciju baš isti dan kad je sud u Londonu presudio o izručenju Ivice Todorića Hrvatskoj. Ukratko – dovoljno povoda za razgovor s redateljem.

Dosad ste snimili nekoliko komedija u kojima ste dirali u osjetljivo tkivo nacionalnih svetinja kao što su Domovinski rat, domoljublje, vjera, Katolička crkva. Kako se nosite s odgovornošću da svakih nekoliko godina snimite film za one koji se još nisu zaboravili smijati?

Ne osjećam odgovornost prema široj društvenoj zajednici jer filmovi se ne snimaju iz tih pobuda. Ja sam ovaj film naprosto morao snimiti. Došla mi je u ruke toliko dobra priča da sam bio u poziciji – ili ću je ispričati ili ću umrijeti od muke. To je razlog zbog kojeg snimam filmove. Veseli me što publika moje filmove uglavnom prihvaća. Moje tri komedije je gledalo više od 600.000 ljudi. To znači da se moj svjetonazor poklapa s ukusom ljudi koji to žele vidjeti.

Predstavljanje filma "Koja je ovo država?" | Author: Luka Stanzl/PIXSELL Luka Stanzl/PIXSELL

No postoji i glasna manjina koja je zauzela javni prostor i diskurs kojim daju do znanja da se s tim nije pametno šaliti. Što biste im odgovorili?

Nakon što je Roberto Benigni snimio 1999. 'Život je lijep' - komediju o holokaustu – o najvećem užasu 20. stoljeća, i jednom od najvećih u povijesti čovječanstva, dakle kad je ispričao tu priču kroz prizmu humornog diskursa, nakon tog je besmisleno razgovarati o čemu se smije raditi komedija a o čemu ne. Nema politički korektne komedije. Boris Johnson, bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije, rekao je za žene koje nose nikab da mu sliče na poštanske sandučiće. To je stvarno užasna šala, to je grozno politički nekorektno, ali ja se tomu moram smijati. Tražili su od njega da se ispriča. Moje mišljenje je da se zbog toga ne mora ispričati jer je bio duhovit. Drugo je pitanje iz koje je političke pozicije on to govorio, ali ako si duhovit, ako se ljudi tome smiju, onda politička korektnost nije više tema. E sad, ljudi se uvrijede. Ali čime se po definiciji bavi komedija? Komedija se bavi ljudskim manama, ali ne ide ad hominem nego se manama bavi općenito. Ako netko u komediji prepozna te mane kao svoje, taj se uvrijedi.

Jeste li se nadali da će video sa Srbima koji pjevaju odu Tuđmanu izazvati u javnosti konsternaciju?

To je bila tipična gerilska podvala, jer smo pustili materijal kao da je autentičan. Ispao je na kraju odličan sociološki eksperiment. Preko raznih kanala video je pregledalo više od 250.000 ljudi, no nije me fascinirala količina nego me fascinirao način na koji su ljudi reagirali. Ozbiljnost njihovih reakcija. Jedan je čak vrlo opširno, na gotovo tri kartice teksta, analizirao odnose Srba i Hrvata. Je li to stvarno moguće? Bez obzira na to je li to dio filma ili je to netko stvarno snimio, bilo je evidentno da je riječ o zafrkanciji, da ne kažem precizniji izraz – zajebanciji. Pa zar smo se zaboravili zabavljati, smijati?

Što vas je tu začudilo, budući da još ima onih koji žele odlučivati čemu se smijemo smijati, što smijemo gledati i što slušati?

Nemam problema s tim da netko nešto zahtijeva. To je demokratsko pravo svakog čovjeka. Kad je 1975. snimljen 'Let iznad kukavičjeg gnijezda', američka udruga psihijatara se pobunila i tražila zabranu filma. Nije problem što su tražili zabranu filma, oni to u demokraciji mogu i smiju. Po meni je veći problem što su to bili psihijatri, dakle intelektualci, koji su morali shvatiti širu sliku - da je to umjetničko djelo koje je stilizirano. No to što su bili nezadovoljni filmom je njihov problem. Nadalje, oni imaju pravo tražiti čak i zabranu prikazivanja filma. Nije ni u tome problem. Problem je u reakciji na njihove zahtjeve. Problem nastaje onda kad mi počnemo ozbiljno razmišljati o tome da udruga psihijatara ima pravo zabraniti prikazivanje filma. Tad smo u problemu - mi. Slično je i sad u Hrvatskoj. Neka udruga ima pravo zahtijevati da se neki film ne prikaže na HRT-u, ali je problem kad ih HRT posluša i doista ne prikaže film.

Vinko Brešan | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

To samo znači da živimo u političkom ozračju koje takav postupak podrazumijeva.

To onda znači da trebamo mijenjati takvo ozračje.

I sami se sjećate inicijative 'Puk'o nam je film'. Kako mijenjati?

Teško! Ali svakodnevno. Dakle, treba upozoravati na negativne pojave koje truju ozračje. Evo kad smo već kod toga - prije 10-ak dana, 25. listopada, DORH je objavio da Hrvoje Hribar, bivši ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, ne snosi nikakvu kaznenu odgovornost i da se u HAVC-u nisu događale nikakve kriminalne radnje. To je u ovom trenutku vrlo zanimljivo. Jer prije dvije godine na Prvom programu HRT-a, pa čak i u 'Dnevniku', i u mnogim emisijama, jedna je grupa ljudi, i to uglednih ljudi s titulama, uporno ponavljala da je u HAVC-u koruptivna hobotnica, da se tamo zbiva kriminal, i da je Hrvoje Hribar kriminalac.

Neki dan Hribar je i sam rekao da nije važan on nego hrvatska kinematografija, koja je zbog te hajke otrpjela i još trpi štetu. Slažete li se s njim?

Zbog tih napada cijela jedna grana kulture pretrpjela je nenadoknadivu štetu. Bila je izložena nasilju i pretrpjela je moralnu ali – budimo iskreni – i ogromnu materijalnu štetu. Izgubljeni su milijuni. E sad znamo da ti ljudi nisu govorili istinu. A šteta je napravljena. I što ćemo sad? Što bi rekli Šibenčani – 'izija vuk magare!'. Nema nazad – novac je izgubljen, vrijeme je izgubljeno, a gdje je odgovornost za javno izgovorenu riječ?

Što dalje?

Red je na medijima. Hribar je bio u ono vrijeme velika tema. Nisam vidio da je ijedan elektronički medij objavio da je on oslobođen optužbi. Prije dvije godine na dnevnoj sam bazi gledao na televiziji optužbe na račun Hribara i to desetak dana za redom. Kad bi netko deset dana zaredom dolazio u središnji 'Dnevnik' i ponavljao da ja imam kozje uši, svi bi povjerovali da ih doista imam.

Je li vaša tiskovna konferencija u Kulmerovim dvorima na dan kad je sud u Londonu odlučio da će Todorić biti izručen Hrvatskoj, puka slučajnost ili plan?

Ne, to nije stvarno bilo ciljano. Razmišljali smo koji je to prostor gdje bi se taj apsurd, koji je središnji motiv filma, mogao najbolje dočarati, pa smo čak mislili pressicu održati na Markovu trgu ispred Sabora. Onda smo od tog odustali jer, ako padne kiša, nema presice. Onda smo se sjetili Kulmerovih dvora i producent je saznao da se doista iznajmljuju. I naravno, ljudi su došli iz radoznalosti, jer je ta kombinacija užasno čudna. Ali nismo imali pojma da će tog dana Todorić imati suđenje. To je bila koincidencija, ali kako se kaže - kad te ide, onda te ide.

I tako se dogodilo da je vaša produkcija pomogla obitelji Todorić koja eto, sad jedva spaja kraj s krajem.

Ne znam o kolikom iznosu je riječ, producenti su zaduženi za plaćanje najma Kulmerovih dvora za presicu.

Pa, nema veze! I sto kuna je puno onom tko nema. Jeste li ikad sanjali da ćete financijski pomagati Ivu Todorić i njezinu obitelj?

Pa ja uvijek pomažem ljudima u nevolji. To je kršćanski – tužne utješiti, gladne nahraniti…

Nisam znala da ste vjernik.

Ne, vjernik nisam, ali to što netko nije vjernik, ne znači da ignorira neka kršćanska načela.

Neke kadrove filma snimali ste i u Vladi RH, na Markovu trgu, a tamo vam je vodič kroz prostorije bio i sam premijer Andrej Plenković. Kako vam je to uspjelo?

Budući da se film zove 'Koja je ovo država', ja se bavim državom. A država ima svoje vizuale – dakle nešto što mi prepoznajemo kao državu. Prvi, osnovni i najvažniji vizual u kojem smo morali snimati i po kojem ljudi prepoznaju državu je zatvor u Lepoglavi.

Vinko Brešan | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)

Mislite da je to najvažniji vizual hrvatske države?

Mislim da je to najvažniji i prvi vizual hrvatske države i da ju po tome ljudi prepoznaju. Kad vide zatvorske ćelije, rešetke i dugačke hodnike – reći će – 'OK, to je država!'. Drugi vizual je bila neka anticipacija budućnosti jer smo išli snimati Predsjedničke dvore. A kako se film odvija 2020. ja sam naivno mislio da će predsjednički dvori biti u Visokoj.

To znači da ste pripremali film u vrijeme kad je predsjednica najavljivala da će preseliti svoj ured u Visoku. Kad ste počeli pripremati film?

Tražili smo lokacije prije dvije godine i zato smo snimali u Visokoj, a naravno, važan vizual je i Vlada RH, dakle Banski dvori koji su svaki dan u svim središnjim informativnim emisijama. Imamo u filmu scenu zatvorene sjednica Vlade. Sve je u kadru – soba Vlade RH, i na stolu lap-topi, mikrofoni, bočice vode, kave… Snimili smo tamo još jednu scenu – sastanak premijera kojeg igra Sebastijan Cavazza, sa savjetnikom predsjednika republike, kojeg glumi Luka Dragić, i ravnatelja SOE kojeg glumi Goran Grgić. Dok smo obilazili zgradu Vlade pojavio se odnekud premijer Andrej Plenković i pitao sam ga – 'Gdje biste vi sjedili, kako bi se to odvijalo?' Zahvalan sam mu jer mi je sve objasnio i jako pomogao.

Kad će film biti gotov i kad kreće u kina?

Premijera filma je 17. prosinca, a distribucija počinje 3. siječnja 2019. godine. Film traje sat i 55 minuta – dulje nego inače – ali mislim da u tih gotovo dva sata imam gledateljima što ponuditi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.