Zanima vas koliko ste zaista ograničeni? Pogledajte onda fotografije Rogera Ballena. Što više tame, šoka i ružnoće u njima vidite, to se više iznutra kočite, to više suzbijate vlastiti mrak.
Tako barem vjeruje ovaj američki fotograf, koji od 1970. živi i stvara u Južnoj Africi. Ballen je na glasu kao kontroverzan od sredine devedesetih godina, kad je objavio seriju fotoportreta ljudi s margina, južnoafričkih bijelih siromaha, invalida te mentalno oboljelih.
To što je ponudio dotad neviđenu verziju bijelaca Južne Afrike, koje su mediji redovito prezentirali kao profesionalne i snažne, izazvalo je burne reakcije.
"Poprilično sam nadrapao zbog tih fotografija, koje sam objavio u knjizi ‘Platteland’. Završio sam u zatvoru, prijetili su mi da će me ubiti. Bio sam naivan što nisam predvidio da će se cijela priča smjestiti u politički kontekst. Išao sam s idejom da dokumentiram arhetip čovjeka iz ruralnih područja države, koji je otuđen, izoliran, prestrašen, nesiguran. Pošto je to bio buran period u južnoafričkoj povijesti, portreti su se lako mogli shvatiti kao metafora za ‘slomljeno’, apatično društvo", objašnjava Ballen, kojega su, osim za nelaskav prikaz stvarnosti, prozivali i da izrabljuje nesretnike koje snima.
"To o iskorištavanju modela staro je koliko i fotografija. Kritičari nemaju pojma kakav je moj odnos s ljudima koje sam portretirao. Ja volim njih i oni mene, a s mnogima sam dandanas u kontaktu. Zapravo, vjerujem da oni koji me najviše blate, imaju najviše problema sami sa sobom pa ih onda projiciraju na mene, što je u redu, rad mi izaziva reakcije, to je ono što svaki umjetnik priželjkuje", objašnjava Ballen, koji je u SAD-u studirao psihologiju, potom i geologiju.
U Južnu Afriku preselio se upravo s namjerom da radi kao geolog. Zbog posla je odlazio u zabačena mjesta oko Johannesburga i fotografirao najprije krajolik tih sela, njihove puste i zapuštene ulice, da bi se potom zainteresirao za ono što se nalazi u tamošnjim kućama.
Zatekao je iza vrata cijeli jedan svijet, koji je ovjekovječio u spomenutoj knjizi ‘Platteland’. Sa sljedećom, ‘Outland’, napokon je iz fotografa koji dokumentira stvarnost, prešao u umjetnika koji pokušava shvatiti i opisati samoga sebe.
"Uvijek mi je fotografija bila poput gledanja u ogledalo, kao stranica osobnog dnevnika, kojom bilježim vlastitu unutrašnjost, ono podsvjesno. U tom je smislu svaki moj portret autoportret s pomoću kojega dopirem do svoje sjene, kako je govorio Jung, do onih dijelova sebe koje još nisam osvijestio, koje zatomljujem. Zato kažem da su mi najbolje fotografije one koje ne razumijem odmah, za koje treba vremena da shvatim što mi zapravo znače", tvrdi Ballen, čiji su svijet između sna i noćne more, stvarnosti i začudnoga, zavoljeli i Die Antwoord, rap-rave bend iz Južne Afrike.
"Pošto se ni sami nikad nismo uklapali u južnoafričku kulturu, vidjeti Rogerove fotografije bilo je iznimno iskustvo. Bilo se tako lako poistovjetiti s tim neobičnim i izopćenim ljudima, koje je Ballen našao na rubovima naše zemlje", kaže Yolandi Visser, pjevačica Die Antwoorda, koja Ballena smatra najčudnijim čovjekom kojeg je upoznala.
Njezinu bendu on je, u svojoj prepoznatljivoj estetici, uvijek crno-bijeloj, uradio video za pjesmu “I Fink U Freaky”, za kojom se publika pomamila i dvojac proslavio.
To spajanje pop-kulture i umjetničke fotografije bio je samo jedan od načina na koje Ballen širi svoj originalni vizualni jezik, u kojemu sve češće, umjesto ljudi, dominiraju instalacije, crteži, slike, životinje i lutke te maske.
"Na mojim snimcima i prije je bilo crteža, jednako važnih, s vlastitim značenjem, ali promatrači su se redovito fokusirali na ljudska lica. To me pomalo frustriralo, a osim toga, ne želim da me se zna samo kao ‘onoga koji je fotografirao siromašne bijelce u Južnoj Africi’, iskren je Ballen koji je prošle godine objavio knjigu fotografija ‘Asylum of the Birds’.
"Tu se vidi da sve više idem prema apstrakciji, što je bez predumišljaja, opet sasvim instinktivno, intuitivno, dnevnički. Ja zapravo imam sreću da me vlastiti rad stalno provocira i iznenađuje, što me tjera da radim na sebi, da se suočavam sa sobom i prihvatim razne vrste sebe, time i razne vrste drugih. Zato mi taj mrak koji ljudi spominju vezano za moje fotografije nikad nije bio negativan. Mislim da je to zapadnjački sindrom koji ih povezuje sa smrću koja je pak strašna. Hindusima, primjerice, nije. Ona je tek prijelaz iz jedne u drugu fazu i u tome nema ništa loše. Tako i meni u mraku nema ništa loše. Dapače, iz mraka svjetlost, pri čemu mi svaka fotografija postavlja pitanje mogu li živjeti sa sobom, još uvijek. I da mogu", zaključuje Ballen, a vi?
