U malim kulturama ni polemike ne mogu biti velike. Ana Lederer, zamjenica ministra kulture, dr. Zlatka Hasanbegovića i bivša intendantica Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb, rekla je za Večernji list kako njezina nasljednica, Dubravka Vrgoč, vodi teatar praznih sjedala:
“Sudeći po medijskoj slici, od Stjepana Miletića do danas, odnosno do Dubravke Vrgoč, središnji matični nacionalni tetatar bio je provincijska kuća, a sad napokon ima europsku umjetničku koncepciju. Naličje te suvremene umjetničke koncepcije prazno je gledalište, odnosno nikad lošija posjećenost u posljednjih 25 godina”.
Ravnateljica “središnjeg matičnog nacionalnog tetatra”, dakle Dubravka Vrgoč, prethodnici je uzvratila brojkama prema kojima je prihod HNK Zagreb od ulaznica u protekle tri godine porastao za sto i još mrvicu posto: s 3,171.255 kuna na 6,197.151 kunu.
Nešto ranije, Saša Runjić, ravnatelj programa Hrvatske televizije, sumirajući rezultate svojeg rada uoči najavljene i vjerojatne smjene – koja, naravno, nikakve veze nema s učinkom nego s uobičajenom postizbornom podjelom plijena – ustvrdio je kako novi, dulji “Dnevnik”, bilježi 20 posto veću gledanost te da je ukupna gledanost programa HTV-a porasla za nešto manje od 10 posto unazad tri godine.
Prije punih 35 godina, u veljači 1981. godine, objavljen je, prema mnogim ocjenama, najbolji i najvažniji album tadašnjeg jugoslavenskog rock and rolla i ovdašnjeg novog vala “Paket aranžman” Šarla akrobate, Električnog orgazma i Idola.
E, koliko je bio bitan, toliko nije bio profitabilan: početna naklada iznosila je 10.000 primjeraka, u dva kasnija desetljeća prodano je još dvadeset, a danas se smatra kako je ukupni tiraž oko 30.000 kopija!
Malo kasnije, 1984., Fahreta Jahić, širokim, zbilja širokim narodnim masama poznatija kao Lepa Brena, izdaje ploču “Bato, Bato”, koju je kupilo milijun, da milijun, i još sto tisuća njezinih obožavatelja!
Uzgred, čuvenog “Paket aranžmana” nema ni na jednoj, ni onoj najširoj listi najprodavanijih albuma, ali zato su tu, za razliku od recimo Azre ili Haustora, Danijel Popović, te Rokeri s Moravu i njihov “Krkenzi kikiriki” s 350.000 prodanih LP-a.
Ako je, dakle, brojnost publike mjera vrijednosti nečega, glazbe, predstave, filma ili knjige, onda je Marko Perković Thompson značajniji od Arsena Dedića, “Big Brother” od svega na televiziji, Nives Celzijus vrednija spisateljica od Tanje Mravak, dok se hrvatski film komotno može samoukinuti.
Ne znači to, naravno, ni da je vrijednost nekog autorskog djela obrnuto proporcionalna velikom broju zainteresiranih za njega i da je vrhunska umjetnost samo ono što nikoga ne zanima, sasvim suprotno, nego da se o nekim stvarima ne govori kao o stanju na računu.
Početkom kolovoza prošle godine u Varšavi je preminuo Jerzy Plazewsky, poljski glumac i teoretičar koji je još 1961. objavio prvi od dva dijela knjige “Jezik filma”, čiji hrvatski prijevod, naravno, ne postoji, nego samo onaj srpski iz 1971. i u izdanju beogradskog Instituta za film - u kojoj, na početku, uz ostalo piše i o publici kakva treba biti.
Istina, o filmskoj, ali to suštinu ne mijenja. “Ako je inteligentna publika više uslov nego posljedica nastajanja remek-dela, onda filmska publika pre svega treba da ima talenta... Filmska publika treba da bude genijalna. I to što pre.
Eto glavnog i osnovnog zadatka za filozofe, sociologe i filmske estetičare. Je li zadatak realan? On zavisi od toga da li ćemo kao polaznu tačku za praktične radnje utvrditi tačnu differentia specifica za onaj auditorijum od četrnaest milijardi gledalaca...
Ili idemo onima koji izmišljaju zabavu i diskutujemo sa njima kako treba da izmišljaju tu zabavu ili idemo onima koji se zabavljaju i učimo ih da se bolje zabavljaju, da se dobro zabavljaju...
Filmski analfabetizam takođe je daleko rasprostranjeniji od analfabetizma tout court, mada ga je teže zapaziti, jer se on ne očituje u opadanju potrošnje. Naprotiv, očituje se u prekomernoj i nekritičkoj potrošnja...
Genijalna publika dužna je ne samo da poznaje izražajna sredstva filma, već i načine njihove upotrebe... Može se reći još više: pored poznavanja izražajnih sredstava, genijalnoj publici potreban je i dobar ukus, umetnički ukus, jer jedino on omogućava da se bez pogreške razlikuju značajna dela od neuspelih.“
Ako je, kako tvrdi Plazewski, postojeća genijalna publika uvjet za postojanje visoke umjetnosti - ili visokokvalitetnih medijskih sadržaja - a jeste, onda su nove generacije te genijalne publike posljedica ne onoga što se radi za masovnu, nego za educiranu publiku, za, zašto ne reći, intelektualnu elitu.
Zbog nje postoje kazališta i javne televizije – ali i opera, balet, knjige, klasična glazba, jazz... - financirani iz proračuna, odnosno oslobođeni pritiska preživljavanja na surovom tržištu kojim caruju površni konzumenti čiji su kriteriji za zabavu često jednaki kao kod onih što su između “Paket aranžmana” i “Krkenzi kikirikija” – izabrali ovo drugo.
Drugačije rečeno, kad se, kao na početku, govori o umjetničkoj koncepciji HNK Zagreb ili “Dnevniku” HTV-a, jedino o čemu se šuti jesu brojke. Osim jednih: onih o potrošnji javnog novca jer on služi da bi se, ma kako to zastarjelo zvučalo, publika odgajala i educirala, pa tek onda i nikako brzo uvećavala.
U prijevodu, zajedničke kune nisu početni kapital za daljnje umnožavanja prihoda, nego investicija u pristojnije društvo, u građanstvo visokih kriterija koje će, posljedično, utjecati i na kvalitetu komercijalnih sadržaja te biti preduvjet njihove estetizacije, a ne estradizacije.
O tome su, eto, mogle polemizirati bivša i sadašnja intendantica središnjeg hrvatskog teatra, ali nisu... Jer, da ponovimo, u maloj kulturi ni polemike o njoj nisu velike.
