Kultura
112 prikaza

"Za 'Aliena' sam dirigirala u tajnosti"

Natalie Murray Beale
murraybeale.com
Uoči premijere Mozartova ‘Figarova pira’ u zagrebačkom HNK britanska umjetnica otkrila je kako izgleda dirigiranje video igara, kakav je položaj klasične glazbe u modernom svijetu...

Opera “Figarov pir” u Zagrebu održat će se baš kao i svaki pir, u subotu, a najvažniji “gosti” pristižu iz dalekih zemalja. Naime, Mozartovu komičnu predstavu režira proslavljeni meksički redatelj Mauricio García Lozano, a dirigentsko kormilo preuzet će ugledna britanska glazbenica Natalie Murray Beale.

S Natalie smo se sastali u zagrebačkom HNK, igrom slučaja, baš onoga dana kad je afera s ministrom obrane bila na svojem vrhuncu. Malo tko se tog dana (27. siječnja) sjetio da stari Amadeus slavi svoj 260. rođendan.

Mi smo ga proslavili u najboljem mogućem društvu, zbrisavši od politike u hram kulture. Uoči zagrebačke premijere“Figarova pira” 6. veljače, Natalie Murray Beale otkriva nam kako izgleda dirigiranje video igre, zbog čega voli filmove Ridleya Scotta i znanstvenu fantastiku te zašto odnos sluga i gospodara kod Mozarta nema baš nikakve veze s onim u Downtown Abbeyu.

Počnimo s Mozartom. Što za vas znači njegovo stvaralaštvo?

Odrastala sam s Mozartom, prvo kao pijanistica, a zatim i kao dirigentica pa na njega reagiram vrlo emotivno. Svaka mu je nota na svojem mjestu i to me uvijek iznova oduševljava. Njegov opus pun je suprotnosti. Istodobno, prožima ga golema radost prema životu i neizreciva tuga. Upravo o tome govori i ‘Figarov pir’. Iako se radnja zbiva uoči svadbenog veselja, najsretnijeg dana u životu, nastaju problemi pa se, paralelno sa strašću i bezuvjetnom ljubavi, među likovima razvijaju i emocije, poput ljubomore, osvetoljubivosti i mržnje.

Kako će izgledati zagrebački ‘Figarov pir’?

Po svemu sudeći, spektakularno! Kad sam prvi put ušla u zgradu HNK, zadivila me je njezina ljepota i starost. Kao stvorena je za ovo što radimo. S druge strane, orkestar je sjajan. Već od prve probe atmosfera je savršena. Note nisu samo na papiru, nego i u zraku.

Je li vam ovo prvi put da radite u Zagrebu? Otkud suradnja s HNK?

Došla sam na poziv maestra Bareze. Poznajem ga već godinama, a zbližilo nas je zajedničko divljenje prema Mozartovu stvaralaštvu, kao i stavovi prema glazbi koje dijelimo. Poziv je došao neočekivano, no bio mi je zaista ugodno iznenađenje.

Kad je ‘Figarov pir’ praizveden u Beču izazvao je kontroverze jer se otvoreno rugao elitama. Hoće li vaša izvedba imati političku dimenziju?

Mislim da ne, barem ne na prvu loptu jer je naglasak ovdje stavljen prvenstveno naodnose unutar obitelji. Naravno, jasno je tko je gazda, a tko sluge, no njihovi su životi nevjerojatno isprepleteni. Sobe su im jedne do drugih, čitavo vrijeme se susreću i promatraju jedni druge.

Može li se suživot sluga i njihovih gospodara u ‘Figarovu piru’ usporediti s onima prikazanim u ‘Downtown Abbeyu’?

Ne bih rekla. ‘Figarovu piru’ nedostaje dimenzija one poslovične britanske ukočenosti (smijeh). Mozart je inspiraciju crpio iz španjolskog modela, koji je posve suprotan po mentalitetu. U Hrvatskoj je zanimanje dirigentice rijetkost. Osim bivše intendantice riječkog HNK, Nade Matošević Orešković i nekoliko zborovođa, dirigentica gotovo pa nema.

Je li tako i na svjetskoj razini?

Još smo u manjini, no to se polako, ali sigurno mijenja. Sve više i više žena prolazio brazovanje i obuku za zanimanje dirigentice tako da mi se čini kako ćemo uskoro imati ravnopravnu ‘ravnotežu snaga’.

Natalie Murray Beale | Author: murraybeale.com murraybeale.com

Jeste li se u svojem radu ikad susreli sa spolnom diskriminacijom?

Zapravo, nisam. Kad radim, fokusiram svoju pažnju na komunikaciju i odnose s glazbenicima, a od njih nikad nisam doživjela negativnu reakciju. Kad radim, trudim se postići ugodnu radnu atmosferu i to mi uvijek polazi za rukom.

Bili ste nominirani za prestižnu nagradu BAFTA kao dirigentica na soundtracku video igre ‘Alien: Isolation’. Možete li opisati iskustvo dirigiranja videoigre?

Uvelike se razlikuje od rada na operi. U Londonu se snima mnogo filmova i video igara, a glazbeni studiji, poput Abbey Roada, među najboljima su u svijetu. Radni dan mi je izgledao tako što bih došla na posao ujutro, a partituru bih dobila večer prije ili na licu mjesta jer je sve obavijeno velom tajne kako informacije ne bi curile prije vremena. Na snimanju na jednom ekranu bi se prikazivala sekvenca igre, na koju bi onda snimali glazbu. To je prilično tehnički posao i rezultati moraju biti savršeno usklađeni s vizualnim. Bilo je to zanimljivo iskustvo, unatoč pritisku i nemogućim rokovima jer je najam studija skup, a sve mora biti gotovo na vrijeme.

Volite li filmove Ridleya Scotta?

Uglavnom. ‘Alien’ mi je posebno drag jer sam velika obožavateljica Sigourney Weaver.

Dirigirali ste i na soundtracku britanskog ZF filma ‘Robot overlords’. Jeste li ZF ‘geek’?

Radila sam na nekoliko projekata koji su bili usmjereni preispitivanju budućnosti što i je glavni cilj znanstvene fantastike. Živimo u nestabilnim vremenima. Mnogi problemi  skojima sesuočavamo danas, poput globalnog zatopljenja, onečišćenja ili terorizma, dovode nemir u naš svakodnevni život. U takvim vremenima umjetnici se često okreću budućnosti i pitaju se hoćemo li preživjeti te kako će svijet izgledati.

Većina takvih filmskih previđanja su prilično mračna i distopijska. Što vi mislite, što donosi budućnost?

Posao kojim se bavim čini me optimistom. Danas imamo veliku slobodu kretanja. Kao glazbenica proputovala sam svijet, upoznala brojne kulture, naučila jezike... Nisam prorok, no barem što se tiče glazbe i umjetnosti, mislim da je budućnost svijetla.

Klasična i suvremena klasična glazba najlakše do slušatelja dolaze kroz masovne medije, poput filma i video igara. Je li to dobro ili loše?

Vizualni kontekst svakako pridonosi boljem razumijevanju i približavanju glazbe. No gledala sam nedavno film koji uopće nije imao glazbeni soundtrack i samim time nije govorio gledatelju kako da ‘čita’ viđeno. Čim se u filmu pojavi glazba, ona navodi gledatelja na osjećaje. S glazbenom kulisom gledatelju se onda nameće određeni emotivni okvir, ponekad podsvjesno.

Što mislite, kakav je položaj klasične glazbe u modernom svijetu?

Volim razne vrste glazbe iako se moj profesionalni život vrti oko klasične glazbe jer obožavam zvuk orkestra. To me uvijek privlači natrag u klasiku. Također, obožavam zvuk ljudskoga glasa koji testira svoje mogućnosti, što je čest slučaju operi. No pristup klasičnoj glazbi sve više i više se mijenja miješanjem suvremene glazbe s klasikom. Slušanje moderne glazbe daje nam informacije o klasičnoj. I obratno. Mislim da tako i treba biti.

U Hrvatskoj postoji lingvistička barijera između klasične i moderne glazbe. U nas za klasičnu glazbu koristimo termin ‘ozbiljna glazba’, a za modernu ‘zabavna’. Je li slično i u Engleskoj?

Nisam to znala. To je zanimljivo jer u ‘Figarovu piru’, kao i u ostatku Mozartova stvaralaštva, postoje mnogi materijali koji su namijenjeni prvenstveno plesanju, ne slušanju. Mnogi skladatelji koje se po toj definiciji smatra ‘ozbiljnima’ svoja su djela često stvarali za zabavu i ples.

Kakvo je stanje danas u suvremenoj operi?

Važno je da se pišu nova djela i da se eksperimentira s novim formama, baš kao što je Mozart činio u svoje vrijeme. Tako opera raste i preživljava jer bi u protivnom bili okrenuti prošlosti što bi bilo pogubno. Ako nečemu ne pružiš priliku, ne možeš znati je li remek-djelo ili nije.

U popularnoj kulturi, kad se radi referenca na operu, vrlo je čest slučaj ruganje opernom pjevanju ili se scena u operi koristi kako bi se postigla dramska napetost. Pristupa li se operi na pravi način u popularnoj kulturi?

To mi nije važno. Moja očekivanja od opere i od ljudi koji dođu u operu je da dožive svoje vlastito iskustvo. Ne postoji pravi ili krivi doživljaj. Najuzbudljiviji trenutak u operi mi je kad se svi elementi usklade; pjevanje, gluma, scenografija, zvuk orkestra... To je nevjerojatno iskustvo koje onda svi dijele sa svojim prijateljima nakon izvedbe. Ne očekujem od publike da bude umjetno impresionirana našim umijećem, nego da ih ono doživljeno u operi inspirira, dodirne im dušu i potakne na razmišljanje, možda i na vlastito stvaranje. Danas postoji mišljenje da sve možemo downloadati na pametne telefone, kompjutore i kućna kina, da odlazak u teatar nije više potreban. No boravak u kazalištu je važan jer su tih dva sata vrijeme potpune posvećenosti, a taj osjećaj sinergije glazbe s prostorom i publikom audiovizualni mediji ne mogu zamijeniti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.