Kultura
871 prikaza

Vladi SAD-a droga je OK dok taj novac ide u njen džep

Laura Restrepo
Silvia Andrea Moreno/ Flickr/ CC BY-ND 2.0
O narkokartelima, gerilcima i diktaturi kolumbijska književnica koja je kao novinarka ciljala i narkobosove i diktatore

Kolumbijskoj književnici Lauri Restrepo (Bogotá, 1950.) prošle godine je u Iris Illyrici izišao roman "Bunilo", koji prenosi atmosferu života u Kolumbiji u vrijeme Pabla Escobara, jedan od mnogih koje je napisala u dugogodišnjoj karijeri, a ove jeseni bit će gošća Festivala svjetske književnosti, od 8. do 14. rujna, gdje će nastupiti na tribini s hrvatskom književnicom Julijanom Adamović.

Restrepo je, osim spisateljske, imala i zavidnu novinarsku karijeru te se bavila političkim aktivizmom, što s one, što s ove strane Atlantika. Tijekom 80-ih je pregovarala s gerilskom grupom M-19, zbog čega je bila prisiljena nekoliko godina provesti u egzilu u Meksiku, dok su česta tema njezinih kolumni bili trgovina drogom i njezine posljedice na kolumbijsko društvo.

Svih tih godina, dok se bavila novinarstvom i aktivizmom, pisala je romane i osvajala nagrade, među kojima se ističe Alfaguara, jedno od najprestižnijih književnih priznanja hispanskog svijeta.

Vaše odrastanje bilo je sve samo ne uobičajeno. Mnogo ste putovali sa svojom obitelji, mijenjali škole, uzimali sate flamenca u Madridu i sate izrade keramike u Danskoj. Kad se prisjećate tih dana, čini li vam se da ste imali sretno djetinjstvo?

Bili smo sretno malo pleme, moja majka Helena, moj otac Fernando, moja sestra Carmen i ja, putujući naokolo, najčešće zajedno i pretežno na svoj način, na stranu društvenih ili religioznih konvencija (uključujući i tradicionalno školovanje). Moji roditelji su uspjeli izgraditi određeni kodeks solidarnosti i neautoritarnih pravila obiteljske koegzistencije, a posebno su se potrudili meni i sestri dopustiti da se na životan način povežemo s književnošću, poviješću i umjetnošću. Bili su dobri učitelji, oboje, a istodobno su bili brižni roditelji. Tako da mogu reći da sam kao dijete znala što je sreća, a to nasljeđe nosim sa sobom, čak i (ili posebno) u najtežim vremenima.

Laura Restrepo | Author: Silvia Andrea Moreno/ Flickr/ CC BY-ND 2.0 Silvia Andrea Moreno/ Flickr/ CC BY-ND 2.0

Bili ste u Španjolskoj socijalističkoj radničkoj partiji, a kasnije ste postali novinarka. Zašto ste imali potrebu u to vrijeme baviti se politikom, kao vrlo mlada žena? Što ste pokušavali promijeniti? Pretpostavljam da ste vjerovali da se puno toga može mijenjati. Biste li rekli da su aktivizam i revolucionarni snovi bili produkt vremena u kojemu ste živjeli? U što ste vjerovali tih godina?

Od mladosti sam bila uključena u aktivnu politiku koja je bila u opoziciji moći, u svojoj zemlji, u Argentini, u Meksiku, a u jednome momentu, tijekom 70-ih, također i u Španjolskoj. Što sam u to vrijeme mislila da ću promijeniti? Uglavnom sve. Tad sam imala isti osjećaj i uvjerenje koje imam i danas: kao civilizacija kročimo ravno u ljudsku, društvenu, etičku, ekonomsku i ekološku katastrofu. U posljednje vrijeme se nisam vezala ni za jednu određenu političku organizaciju, možda zato što sam izgubila vjeru u politiku. Globalna kriza od koje patimo tako je duboka da će biti potrebno više od politike da je prebrodimo. Trebali bismo pažljivo raditi na čitavom spektru etičkih pitanja kako bismo dobili relevantne političke odgovore. Osjećam da smo dosegnuli akutnu razinu generalnog poremećaja, mislim da više ni sami ne znamo tko smo kao ljudska bića. Književnost može pridonijeti na ovom polju. Tko smo? Najveća literarna djela svih vremena pokušavaju odgovoriti na najvažnije pitanje, danas možda odlučnije nego ikad prije. S kojom svrhom smo ovdje, na ovom svijetu? Što smo dobili od svojih starijih i što ostavljamo onima koji će doći nakon nas (ako već nismo blokirali njihov put naprijed)?

Nakon što ste pregovarali s famoznom M-19 gerila grupom, proveli ste šest godina u egzilu u Meksiku. Tad ste napisali roman 'Otok strasti'. Jesu li ta teška vremena bila razlog zbog kojeg ste se više fokusirali na fikciju nego na novinarstvo? Drugim riječima, mislite li da je književnost manje opasna od novinarstva?

Zapravo je moj roman 'Otok strasti', kao i moje preostale knjige koje su slijedile za njim, mješavina istraživanja i fikcije. Ne zato što mislim da je fikcija manje opasna ili složena. Stvar je u tome da mislim da bilo koje istraživanje stvarnosti nije ništa drugo nego vlastita perspektiva i interpretacija te stvarnosti. Tako da je možda iskrenije i direktnije otvoreno rekreirati i nadograditi to istraživanje vlastitom imaginacijom, po svojim uvjetima i na svoj način, dodajući vlastite strahove, uvide, radosti i tuge..., i onda to zvati fikcijom.

Laura Restrepo | Author: Guillermo Ramos Flamerich/ CC BY-SA 3.0 Guillermo Ramos Flamerich/ CC BY-SA 3.0

Kako je na vaše pisanje utjecala činjenica što ste novinarka? Biste li rekli da vam je novinarstvo pomoglo oblikovati i ispričati određene priče? I uopće pronaći priče? Ili vam je bilo teret?

Jednom novinarka, uvijek novinarka... Novinarstvo je sklonost i stav kojeg se ne rješavate u maniri skidanja šešira, čak i ako je ono što pišete uglavnom fikcija. Ulaziti u kuhinje i spavaće sobe drugih ljudi i pitati ih o njihovim životima ili činiti isto na ratnom frontu, na ulici ili u bolnici, postaje fascinacija koju ne želite napustiti. Vidite, osjećam da pisci imaju obvezu znati stvari, dok novinari imaju pravo pitati o njima. Preferiram drugu opciju.

Dvanaest godina ste za časopis Semana pisali o trgovini drogom, a ovu temu pokriva i jedan od vaših prvih romana 'El Leopardo al Sol'. U jednom intervjuu kažete da se problem droge u Kolumbiji tretirao kao vojni i policijski problem umjesto kao zdravstveni, kulturni, edukacijski, preventivni... Zanima li vas i dalje ta tema? Što se promijenilo? Tko drži ključeve ovih, nazovimo ih tako, narkocarstava? I kako uopće zaustaviti trgovinu drogom?

Sve dok je korištenje droge zabranjeno i kriminalizirano, njezine cijene ostaju basnoslovno visoke, a trgovina teška milijarde i uopće golemi biznis. A sve dok je golemi biznis, tome nema kraja, a nema ni nasilju te društvenoj i ljudskoj kataklizmi koja podrazumijeva i moju zemlju. Što se promijenilo u posljednje vrijeme? Sad nije samo da zemlje trećeg svijeta, poput Kolumbije i Meksika, uzgajaju marihuanu ili mak, procesuiraju ih i pregovaraju pomoću njih, sad je i SAD počeo sa značajnim uzgojem i procesuiranjem svoje droge, tako da imaju pristup divovskom tržištu. Vjerujem da američka vlada nikad zapravo nije bila protiv droge, nego radije protiv neizmjernog i kontinuiranog odljeva kapitala izvan svojih granica, uslijed strane kontrole trgovine drogom. To je cijela nastrana etika i lažni govor iza takozvanog 'rata drogi'. Kao Kolumbijka vidjela sam kako mi se rodna zemlja rasula na djeliće uslijed djelovanja i jednih i drugih, i narkokartela i onih koji su im objavili rat, bez mogućnosti mira, sa stotinama tisuća nevinih civila koji su se našli između. Kao Kolumbijka, moram reći tužnu istinu - za vladu SAD-a droga je u redu sve dok novac koji pritječe od nje ide u njihov džep.

Trenutačno živite u Barceloni, no s obitelji ste kao dijete živjeli u Španjolskoj, a i u godinama poslije studija. Kako je bilo živjeti u Španjolskoj u eri nakon Franca? Zašto ste se vratili onamo?

U ono vrijeme sam voljela živjeti u Madridu, a sad volim živjeti u Barceloni. I znam da ću se vraćati kući u Latinsku Ameriku i da ću se ponovno vraćati u Španjolsku. To je isprekidana i trajna romansa. U 70-ima je Španjolska prolazila kroz precijenjenu tranziciju iz diktature u demokraciju, s kojom se danas mnogi Španjolci počinju obračunavati, u smislu shvaćanja koliko je starog režima preživjelo kapsulirano u institucijama tek nastajuće demokracije. Kao mladi ljevičarski militanti u Socijalističkoj partiji (PSOE) nismo time bili zavarani. Sve moguće sumnje bile su mi i više nego jasne kad je jedna od mojih cimerica, Yolanda Gonzalez, 18-godišnja studentica koja nije imala nikakve veze s terorizmom, brutalno oteta iz svojega stana i ubijena od strane jedne fašističke grupacije, sa sudioništvom članova državne policije.

Laura Restrepo | Author: Festival svjetske književnosti Festival svjetske književnosti

Ovo pitanje dolazi iz radoznalosti. Svaki roman ili zbirka kratkih priča koja se može naći u prijevodu i koju su pisali latinoamerički pisci pretvori se u neobično i unikatno čitateljsko iskustvo. Na vrlo inventivne načine lomite tradicionalne narativne linije. Vaš roman 'Bunilo', koji je prošle godine izišao u Hrvatskoj, nije iznimka. Zašto je latinoamerička literatura toliko drugačija od svega drugoga što se može naći u knjižnicama?

Hm... Lijepo je to čuti. Pretpostavljam da smo u mnogo pogleda drugačiji, tako da i pišemo drugačije. Najprije, mi potječemo od pretkolumbijskih, naprednih domorodačkih kultura koje su gotovo bile izbrisane s lica zemlje od strane europskih osvajača. Malo znamo o ovim svojim potentnim i misterioznim precima, no njihova krv teče našim venama. Postoji popularna poslovica u Kolumbiji: 'Se me salió el indio', što se prevodi poput 'Indijanac u meni upravo se pojavio'. Ovo se može izgovoriti kao rasistička uvreda, ali i suprotno, a to je zanimljivi dio. Nitko ne zna što se može dogoditi kad naslijeđeni i ljutiti Indijanac kojeg nosimo u sebi ispliva na površinu - možda nekakva nesretna pogreška, no također, ponekad, izuzetan roman, poput 'Sto godina samoće'. U suvremenom kontekstu također imamo drugačiju konfiguraciju od ostataka zapadnog svijeta jer se san srednje klase o sigurnosti i blagostanju sručio na nas uglavnom kao kolonijalna noćna mora. Oko 1992. godine jedan moj češki prijatelj mi je rekao: 'Dođi odmah i posjeti Prag prije nego što kapitalizam sve ispolira'. Recite mi ako griješim, no čini mi se da balkanska regija, kao i Latinska Amerika, imaju zajedničko to što ih, nasreću, kapitalizam nije u potpunosti ispolirao: mnogo starog okusa, osjećaja i stila je preostalo, i to čini razliku. Također sam iznenađena hrvatskom kulturom, kao što ste vi latinoameričkom. Prije mnogo godina bila sam fascinirana znamenitom igrom teniskog prvaka Ivaniševića, a ovih dana se divim golemim kulturnim zamasima filozofa Srećka Horvata.

Laura Restrepo | Author: Festival svjetske književnosti Festival svjetske književnosti

Jednom ste rekli: 'U Kolumbiji jedino vas mogu zaustaviti tako da vas ubiju. No dok vas ne ubiju, možete govoriti što god želite. Prilično je to užasna vrsta slobode, no ljudi govore i umjetnici kažu neke stvari'. Kakvu slobodu priželjkujete svojoj domovini?

To je vrlo lako. Sloboda koju želim za svoju domovinu, ali i za bilo koju drugu zemlju, takva je da bez imalo prepreka možete govoriti ono što želite ili prenositi istinite informacije bez opstrukcije, bez toga da vas osude ili stave u zatvor, kao Juliana Assangea ili Chelsea Manning, a pogotovo da za to ne platite životom, kao stotine kolumbijskih ili meksičkih novinara, popularnih vođa i aktivista za ljudska prava.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.