Jeste li čuli "Tenu Novak"? Ili Tenu Novak? U prvom slučaju odličan (samozatajan ali intrigantan i u svom trogodišnjem djelovanju "turnejski" uspješan) zagrebački bend koji je ime dobio po svojoj violinistici. Bend je 2006. snimio album, po Wikipediji ispada da njihova muzika ima psihodelično-ambijetalnu aromu, što funkcionira više kao dobronamjena preporuka nego precizna odrednica, naravno.
U drugom "slučaju" Tena Novak Vincek (Zagreb, 1986) je akademski obrazovana violinistica, nagrađivana solistica, ali i multimedijalna umjetnica. Svira nekoliko instrumenata, slika, piše poeziju, scenografski osmišljava vlastite koncerte. Tena Novak svojim umjetničkim radom potiče vašu sinesteziju. U kolokvijalnom žargonu se to kraće opiše (rogobatnim ali tehnički ispravnim) terminom konceptualne umjetnice. Ali, povod. Tena Novak Vincek upravo je snimila samostalni album – ovaj put kao pjevačica.
Pod pseudonimom Anette Cavon pjeva na albumu "Space of Love" koji je sama snimila. Dionicu po dionicu različitih instrumenata koje je i odsvirala u vlastitoj kući što je uz dva, tri dobra mikrofona -"nekako prirodno posložena" kao dobar akustički materijal za tonski studio. Producent, ujedno njezin dečko Hrvoje Pelicarić, uredio je album. Razgovaramo u sparnom centru Zagreba a ne u njezinoj kući na visokom brijegu ponad grada što ubrzo zažalimo.
Jer je šumski ambijent, Tenina kuća, njezina mačka i pas, nečija ergela konja blizu kuće, izostanak gradske buke i općenita Tenina posvećenost prirodi - presudna za njezin muzičarski duh. Pa što je onda njezino primarno zanimanje: izvođačica? Ili skladateljica - jer ima tridesetak (!) kompozicija koje je napisala i želi objaviti. Ili pjesnikinja - jer ima pedesetak pjesama koje bi voljela "srediti i objaviti kao zbirku", a nekoliko tih pjesama već je uglazbila…
"Ah", uz kratko oklijevanje počinje Novak," najprije sam violinistica, izvođačica. Osam godina radila sam kao profesorica violine, ali je moje polje rada sada mnogo šire. Počela sam pjevati tek prije tri godine, kad je i 'nastala 'Anette. A u svijetu neophodnih umjetničkih projekata- radim i za film i za kazalište, gdje god me zovu. Prošlog sam ljeta, recimo, radila za predstavu 'Macbeth' Maše Kolar u Rijeci što me oduševilo; a orkestraciju sam napravila za filmove "Goran" i "Comic Sans" Nevia Marasovića. U rujnu se pridružujem grupi Damira Bartola Indoša u radu na njegovoj verziji prve futurističke opere, pa tko zna gdje će nas odvesti indoševski bljesak talijanskog futurizma…" smije se naša sugovornica koja je počela komponirati kao djevojčica u osnovnoj glazbenoj školi.
"Krenulo je od improvizacije na violini, nije mi se dalo vježbati etide. Kad sam shvatila da dobro zvuči, počela sam zapisivati 'Pet violinskih plesova za solo violinu'", objašnjava Novak i nastavlja opisivati svoj sadašnji proces skladanja kao "početak loopom na temelju kojeg razvijam temu, tijek kompozicije". To bi onda bilo u ambijentalnom ključu? Minimalizam?
"Da, iako to nazivam progresivnim minimalizmom za razliku od općepoznatog minimalizma Stevea Reicha gdje je motiv stalnoponavljajući. Meni je važna poliritmija, nepravilne mjere, neki utjecaj Balkana koji očito nosim. Melodija je klasična, a igram se ritmom. To mi je jedini princip koji mogu prepričati" uz osmjeh će Tena koja je od mame naslijedila likovnu crtu "jer je deda bio slikar", a od tate trubača onu klasičarsku.
"Volim slikati, fotografirati, igram se formama. A kuća u kojoj živim je mamino djelo. Iako je po struci ekonomistica, moja je mama kao djevojčica od dvanaest godina nacrtala kuću koju želi sagraditi što je i napravila 1970-ih. Ostvarila je svoj san, a kuća je inspirativna za život i za rad: ima razlomljeni drveni strop i drvenu galeriju, gotovo idealan prostor za zvuk. I okružena prirodom, u mirnom kvartu". Skoro pa vidimo tu kuću, idealtipska (utopija) za kreativni rad.
A biografski govoreći, Tena je bila izuzetan muzičarski "materijal" kao solistica. Osvajala je nagrade na natjecanjima, diplomirala violinu u klasi Marije Ćepulić na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. I logično, prihvatila se pedagoškog rada.
"Roditelji su bili pedagoški radnici pa mi je to bilo prirodno. A djeca su čista kreativnost. Jako sam voljela taj posao, ali ga više ne radim". Zašto?, pitamo.
"U posljednjoj muzičkoj školi u kojoj sam radila, nije mi odgovarala radna atmosfera. Ne podnosim pritiske i nepromišljene autoritete. Kreativac sam po prirodi i ulažem puno energije i ljubavi, imam prijateljski intiman- možda i previše takav- odnos s djecom. A kad shvatiš da je obrazovni sistem hladan i ograničen, shvatiš da zapravo smetaš. Zato sam otišla", objašnjava Tena Novak, nelagodno nam je od prizora u kojemu djeca ostaju bez omiljene profesorice..
"Da.." polako će ona, "djeca su plakala kad sam morala otići, žao mi je. Ali kad vidim da se glazba pretvara u sport, statistiku, brojke: više ne podnosim. Osvajala sam nagrade kao instrumentalistica, ali mi je to uvijek bilo mrsko", govori Novak kojoj su se vrata vlastite umjetničke percepcije počela otvarati kad je uhvatila improvizacijsku liniju. Pa kad je istu pedagošku kreativnost počela razvijati s djecom, sistem je pokazao zube.
"Shvatite tu krutost pedagoško- glazbenog programa. Pod prvom točkom plana i programa za muzičke škole stoji da se 'potiče improvizacija'- a to baš nitko ne radi!Ja sam pokušala raditi s nižim razredima, odmah, da im smanjim strah. Jer već u trećem razredu djeca više ne žele improvizirati, ugrađen im je 'strah od greške'. A to je tek najveća greška u glazbenoj pedagogiji. Na Akademiji se, recimo, nisam usudila izaći, odsvirati profesorima, vlastitu kompoziciju. Ono što bi trebalo biti normalno i poželjno već po povijesnom ključu kad se zna da je, uzmimo, Vivaldi primarno bio violist pa je pisao kompozicije za vlastiti instrument. Ali to je izumrlo u akademskoj praksi", rezignirano će Tena.
Točno. Kao živa suprotnost hladnom akademizmu i živa metafora vibrantne, univerzalno razumljive muzičarske pojave, Tena Novak je improvizacijski talent brusila svirajući s raznim bendovima.
"Kad sam upisala Akademiju, kupila sam i električnu violinu. Tako se moja povijest sviranja po bendovima razvijala paralelno sa studijem. Prvi i najvažniji bio je onaj nazvan po meni. Imala sam jedva osamnaest godina, a dečki s kojima sam fantastično surađivala deset više od mene, pa su rekli da im moje ime 'super zvuči'", kaže Novak čiji se svirački nerv razvijao kasnije i u eksperimentalnom smislu.
U različitim smjerovima: na dobro postavljenoj, energičnoj domaćoj jazz-impro ili eksperimentalnoj umjetničko-glazbenoj sceni. U tom smjeru stoga pitamo ima li dojam, gledajući perspektivu šire shvaćene umjetničke scene, da je sad u igri nekritički revival avangarde? Kao igra s temeljima klasičarske avangarde ali bez svijesti da je riječ o naslijeđu, nego 'pronalasku' baze avangarde kroz sound-artizam ili koji već žanr?
"Da, to itekako primjećujem. Poput neke vrste reciklaže. Vidim da je improvizirana glazba općenito jako 'trendi' danas. Po tom trendu se moj sadašnji rad 'ne uklapa', jer su u Europu u modi bendovi bazirani na improvizaciji. Meni je to blisko i to volim. Ali s druge strane, moj klasičarski princip me upravlja da notno 'konkretiziram' stvari. I da, slažem se. I mene iritira kad se odjednom improvizacijski 'otkriva topla voda' kanonske avangarde koja je, zapravo, posve klasičarski formatirana. Ovom društvu koje je duhomorno, opustošeno duhom, ne treba ponavljanje starih obrazaca. Avangarda je odigrala svoju povijesnu ulogu: razbila je kalup, probila barijere. Ali danas to više nije potrebno Ne mislim da treba forsirati ikakav 'retro loop'. Nego glazbom, umjetnošću, pokušati liječiti društvo. Liječiti ljude od masovne shizofrenije, od toga kapitalizma. Treba im vratiti ljepotu, na neki način njegovati. Tako osjećam", zaključuje Tena Novak.
