Kultura
585 prikaza

"Užas! Svi gledaju kako će izbetonirati komad Marjana!"

Nastavak sa stranice: 1

Kako je izgledao vaš život u Njemačkoj?

U artističkom smislu je bila sreća. Iskrcao sam se u gradu Bottropu, u ruhrskoj oblasti. Sišao sam u grad ne znajući da je tu rođen Josef Albers, veliki njemački slikar iz vremena bauhausa. I onda sam radio na univerzitetu u Bochumu, na birou, kao mladi arhitekt.  Bio je tamo prilično uzavreli život, zbog političkih okolnosti, a Düsseldorf i Köln su bili svjetski što se tiče svega, pa i umjetnosti. Ono što sam mislio za Pariz zapravo je bio Düsseldorf, bio je to europski New York. Radio sam s mladim ljudima, na vrhunskim biroima. Proživio sam studentsku izvanparlamentarnu demokraciju, Rudija Dutschkea, studentske komune... Kad sam došao do točke da budem partner u birou AAA Essen, osjetio sam da će me to vezati, a ja sam se uvijek želio vratiti u Hrvatsku. I onda sam rekao da idem u slobodne umjetnike. Tad sam shvatio da ću ostati bez radne dozvole pa sam pomislio kako bi bilo dobro ići na Akademiju da naučim tehniku. Otišao sam dekanu Folkwangschule u Essenu i predstavio se. Već sam tad imao prvu izložbu. On mi je, vidjevši moju mapu, rekao da sam ja gotov umjetnik i upisao me kao majstora đaka. Tamo sam proveo tri semestra, već sam počeo zarađivati od slika, i to značajan novac. U vrhunskom birou morao sam zaraditi tadašnjih 1500 maraka mjesečno, a kao slikar koji surađuje s galerijom Junior ili Advance zarađivao sam i deset puta više. I sve moje kasnije krize bilo je lakše prebroditi jer sam imao taj prvi zarađeni 'milijun', ne doslovno, dakako. Moja majka je doživjela prvu izložbu. Nije to bilo nešto veliko, ali izašlo je nekoliko članaka u lokalnim novinama. Bila je jako sretna zbog toga i sjećam se da mi je u pismu napisala kako je ponosna što ima sina umjetnika u stranom svijetu.

Matko Trebotić i Placido Domingo | Author: Privatna arhiva Privatna arhiva

Kako ste dalje svojom umjetnošću osvajali svijet?


Ma ne bih ja to tako nazvao. Ja nikad nisam osvojio svijet, jer cijene mojih slika, ali i drugih umjetnika s ovih prostora, nisu jednake onima koje postižu umjetnici velikih zemalja, kao primjerice Njemačke i Amerike. Baš sam na zadnjoj izložbi napravio manifest protiv kulturnog imperijalizma. Tu govorimo o imperijalizmu velikih država i novčanih organizacija koji podupiru umjetnike jer u tome, naravno, vide veliki biznis. Janici Kostelić, primjerice, kad pobijedi na utrci, to nitko ne može uzeti, a vas drugi mogu ili proslaviti ili 'utopiti' jer je umjetnost podložna manipulaciji, što u sportu nije slučaj. Na izložbi '50 godina samoće' napravio sam manifest zlatnog križa: 'Ja govorim hrvatski i ja sam umjetnik.', parafrazirajući pokojnog Stilinovića, koji je ironizirao da onaj tko ne govori engleski nije umjetnik. Zato je meni dovoljno što sam 50 godina živio od svojega rada iako bih možda bolje prošao da sam ostao u inozemstvu uključen u tamošnju likovnu scenu.

Zašto ste izložbu nazvali '50 godina samoće'?

Evo, razgovaramo u mojem atelijeru, pred nama je bijelo platno koje ću danas početi slikati. Tu sam sam. Svjesno sam se odrekao bilo kojih institucija. Mogao sam uzeti neku profesuru ili docenturu, bilo je to privlačno jer je to siguran novac. Ali morao sam ostati pošten prema sebi jer nisam imao takvih profesorskih afiniteta. Držao sam da se umjetnosti nekoga ne može naučiti. Ne žalim za tim jer imam potpunu slobodu svoje samoće. Radim i do 15 sati na dan, ali taj ritam je uvijek moj. Mogu prekinuti ako želim gledati utakmicu. Imao sam slobodu svojega novca i mogao sam neovisno živjeti.

Kako Vaša supruga Hennelore 'živi' s tom Vašom samoćom u ateljeu?

Ma ona uvijek može doći ovdje, meni to ne smeta. Ali da, u tom smislu sigurno je je podnijela veliku žrtvu. Ona je Njemica, napustila je svoje radno mjesto, i to jako dobro radno mjesto. Kao diplomirana bibliotekarka radila je u univerzitetskoj biblioteci u Düsseldorfu. Mogla je u tom poslu samo napredovati, ali ona je došla u Split kako bismo bili svi zajedno te kako bi bila majka i supruga.
ž

Kako ste tijekom godina formirali svoj stil?

Dok sam radio u birou, gdje smo dobili brojne nagrade, moj prijatelj je radio galeriju, tj. cijeli društveni centar za ruhrski univerzitet. Pitao me zašto ne bih izložio svoje slike. To je bila moja prva izložba, a te prve tamne slike su nastale u zanosu nekog tmurnog vremena i krajolika u kojem sam živio. Više me zanimala materija. Nakon izložbe sam pomislio da to nije put kojim bih trebao ići, nego da trebam tražiti svoje korijene, tražiti svjetlost i bjelinu slike, napokon, to je ono što danas radim. Počelo je sa stvarima koje su za hrvatsko slikarstvo bile drugačije, kao unošenje tlocrta tih starohrvatskih crkvica u tkivo mojega slikarstva. Već na mojoj drugoj izložbi ta moja tamna strana je nestala i posvetio sam se bijeloj slici. To su svi moji obzori, moj grad, moj otok... Ove su slike više bile šok za moju ženu nego za mene, koja je gledajući to pitala od čega ćemo mi živjeti. Ali ja nisam odustajao pod cijenu egzistencije. Ja i dalje radim kao da mi je 20 godina. Mladu umjetnost možete stvarati i u zrelim godinama. Meni se baš to dogodilo te danas uživam priznanje puno mlađih kolega i kustosa, a to je veliki kompliment i ono o čemu sam sanjao.


Velika je promjena i u formatu vaših slika u odnosu na ranije radove...

Da, prvo su bile male slike jer sam smatrao da mogu sve izraziti na malom formatu i nisam osjećao potrebu za većim formatom. U onim teškim danima Domovinskog rata stvorila se želja za velikim formatom. Radio sam instalaciju 'Anno Domini '91.', na poziv pokojnog prijatelja Ante Sorića, tad ravnatelja današnjih Klovićevih dvora. To je prostorna instalacija od 33 slike i jedne velike kompozicije. Nije tu bilo ni nacionalizma ni mržnje, nego je izražena strahota rata i obrana jednog naroda od puno jačeg osvajača. Pokojni Darko Glavan je tad ocijenio kako je to možda najbolje djelo o Domovinskom ratu koje se danas, nažalost, nalazi tek u mojem podrumu. Tu prostornu instalaciju uokvirivala je glazba Arsena Dedića napisana specijalno za nju i ona je pridonosila atmosferi cijeloga projekta. To je jedina moja ratna tema. Ja sam rat proveo u Splitu, pored stana i ateljea u Düsseldorfu.

Zašto ste se '80-ih vratili u Split?

Dobili smo sina Franu, s kojim ja, usput rečeno, u životu nikad nisam pričao njemački, iako sa suprugom i danas pričam njemački. Prelomio sam da idem natrag, a možda sam njima tu nanio nepravdu jer sam bio odlučan vratiti se kući, bez obzira na sve. Nisam bio vizionar, u političkom smislu, ali to je moja domovina. Sagradio sam kuću s ateljeom, a zadržao poslovne veze u inozemstvu. Vratili smo se kad je sin počeo ići u školu ovdje u Splitu. Godinu dana sam bio sam s njim sam jer je supruga gore radila kako bi odradila staž za minimalnu mirovinu.

Matko Trebotić | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL


Kako ste i Vi, ali i Vaša supruga proživjeli i doživjeli ratne godine?

Tijekom tih godina u Splitu se nije toliko osjetio rat, kao primjerice u Dubrovniku, Zadru ili Vukovaru, iako nam je granata pala u dvoriste naše kuće 1991., kad je razarač Split JRM-a napuštao grad i usput ga gađao. Ovdje do mene je živio i admiral Letica, pa ne znam je li gađao njega ili mene, ali u svakom slučaju, kraj rata sam dočekao bez stakala na prozorima i s rupama na fasadi. Bili smo kući tad, u podrumu, gdje smo noć ranije i prespavali. Ujutro smo čuli eksploziju negdje blizu, ali nismo bili svjesni da je pogođena naša kuća. Kad je prošla opasnost, izašao sam u dnevni boravak i imao što vidjeti. Supruga nije bila tu jer je baš tih dana išla obaviti nešto u Düsseldorf, a ja sam bio u panici kako joj to sad javiti. Ona je tih godina bila u velikom strahu, govorila mi je što nama ovo treba. Rekao sam joj da ona može slobodno s Franom te svojom prijateljicom i njezinom djecom ići u Düsseldorf. Ali moj sin, koji je tad imao 12 godina, nije htio ići. Rekao mi je: 'Pape, ja ću ostati'.


Dosta ste putovali, u kojim se gradovima dobro osjećate?

Volim gradove, ima ljudi koji više vole prirodu, ali ja ne. To je sigurno razlog zašto se dobro osjećam u arhitekturi. Ali mene duša boli kad vidim kako nestaje Marjan, što od betona, što od potkornjaka. Ne vjerujem da se nije moglo reagirati prije i nadam se da ćemo ga spasiti. Nažalost, širenje Splita je, ovako na divlje, bez reda, kao metastaziranje. Svi gledaju kako će ugristi komad Marjana, a na ovoj parceli gdje je moja kuća, po novom zakonu, može se sagraditi neboder. To je meni nezamislivo, da oko kuće nema zelenila. I ta silna apartmanizacija, pa i u mojoj kući Buzolić na Braču, u kojoj nemam više ništa, su apartmani i duša me boli zbog toga. A tamo nemam ništa jer se, kad se to dijelilo, nisam htio svađati s obitelji. Zato sam prije nekih 20 ili 30 godina kupio teren na Braču, gdje sam mislio graditi atelje.

Što je s tim, hoćete li ipak nešto napraviti na Braču?


Kako sam ostao u Splitu, u tom nekom biznisu umjetnosti, uvjetno rečeno, nisam radio ništa na Braču, ali to nije propalo. Tamo ću raditi mali muzej, a moj sin, momentalno arhitekt u Beču, radi na tom projektu. Krajem ove godine nadam se kamenu temeljcu. Uz muzej bi bio i neki komercijalni sadržaj, koji bi značio financijsku neovisnost muzeja. To bi bila moja ostavština Braču, Dalmaciji i Hrvatskoj.


Kakvi su vam još planovi u bližoj ili daljnjoj budućnosti?

Ove bi godine, nakon 20 godina, trebao izlagati u Seulu. Tamo sam početkom 90-ih imao velikih uspjeha. Naravno da je to veliki financijski i logistički posao, ali vjerujem da ćemo uspjeti te da ću sredinom godine to i ostvariti.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.