Veliki hrvatski umjetnik, slikar, crtač, grafičar, scenograf, skulptor..., Matko Trebotić rođen je u Milni na Braču, gdje je spletom životnih okolnosti počeo i osnovnu školu. Završio ju je u Splitu, gdje je i maturirao, u klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je 1961. godine na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, a deset godina poslije pohađao je poznatu umjetničku školu, Folkwangschule u Essenu kod profesora Hermana Schardta.
Do sada je diljem Europe i svijeta izlagao više od 400 puta, što grupno, što samostalno, a o njegovu je djelu tiskano pet monografija i snimljeno više filmova. Dobio je brojna priznanja za svoj rad, njih više od 20, a među ostalim i odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996., nagradu bijenala u Seoulu 2000., nagradu Vladimir Nazor 1991. godine, te nagradu Grada Splita za životno djelo 2009. godine, a nositelj je i Spomenice Domovinskog rata.
Izradio je veličanstveno djelo "Jadranski poliptih" - svečane zastore za kazališta u Splitu, Šibeniku, Dubrovniku i Rijeci, a njegove slike su u brojnim galerijama i muzejima diljem svijeta. U intervjuu nam, između ostalog, otkriva kako se rodila ljubav prema slikarstvu, zašto je jedva završio srednju školu i zašto je odbacio sigurna primanja kao arhitekt da bi postao slobodni umjetnik...
Koliko ste dugo živjeli na Braču i je li vas život na otoku na neki način oblikovao?
Rodio sam se tamo, ali, dok još zapravo nisam bio svjestan neke svoje okoline, moja se obitelj preselila u Split. Otac je završio teologiju, ali nije bio svećenik jer je poslije studija upoznao moju majku i oženio se. No radio je u prosvjeti pa je tako s mjesta učitelja u osnovnoj školi na Braču dobio mjesto prosvjetnog inspektora u Splitu. Moje prve uspomene vezane su za Split, i to za željeznički kolodvor. Sjećam se mosta s kojeg sam gledao vlakove i brodove kako odlaze i dolaze, to je moja prva nevjerojatno jaka impresija vezana za Split, ne znajući da ću kasnije u životu dosta putovati... Prvo smo kratko živjeli na Gripama, a onda smo se preselili na sjevernu stranu Marjana. Ubrzo dolaze ratne godine, 2. svjetski rat, a meni je vrijeme da idem u prvi razred. Tu za moje roditelje nastaje problem, jer je Split okupiran, on je talijanski, i nastava je na talijanskom. Moji brat i sestra su već išli u školu pa su i nastavili školovanje u Splitu. Mene su roditelji, da me poštede nastave na talijanskom, poslali teti u Milnu na Brač, jedinoj neudanoj od sestara, koja je ostala živjeti u toj našoj kući majčine obitelji Buzolić. Moji roditelji nisu bili svjesni koliko je meni to teško. Tad sam skoro mrzio i Milnu i Brač, jer odvojiti se od roditelja u tim godinama meni je bilo strašno, neizdrživo, iako je teta prema meni bila dobra i puna ljubavi.
Kako je izgledao vaš život s tetom?
To je golema kuća na tri kata, u njoj smo bili teta, ja i kućna pomoćnica. Uvijek je u bilo hladno u kući jer je bilo teško zagrijati toliki prostor, pogotovo kad su puhale bračke bure. Unutra je bio stari stilski namještaj. Mene je spasila velika biblioteka koja je većinom bila ispunjena knjigama na latinskom, a bilo je i tu crkvenih knjiga. U našoj obitelji je, naime, bilo puno svećenika, ali i pravnika te liječnika. Moja majka je, primjerice, kao mnogi iz tadašnjih dobrostojećih obitelji, u to vrijeme išla na školovanje u srednju kod časnih sestara na Korčuli, gdje je i sama otkrila ljubav prema crtanju. U biblioteci su bili i svesci revije koja je izlazila u vrijeme Austro-Ugarske, uvezeni. To je za mene bilo otkriće. U njima sam mogao, među ostalim, pročitati i priču o ubojstvu carice Sissi. Ušao sam u svijet mašte. I Crkva je za mene bila slika jedne svečanosti, posebno za Uskrs, Božić, pa te procesije... To je mene fasciniralo. Meni, tako usamljenom i smrznutom u Milni, to je puno značilo, te knjige i revije su me usmjeravale u drugi svijet. Počeo sam crtati, najviše zbog nedostatka igračaka koje sam sam izrađivao od kartona, krep papira... Ponekad bismo išli u polje, a ja bih vidio Split na obzoru i čeznuo za njim. Brač sam zavolio tek kao gimnazijalac kad bih ljeti odlazio kod tete, u vrijeme prvih turistica i prvih ljubavi. Danas jednako volim i moj Brač i moj Split. To su svi moji životni i umjetnički obzori.
Kad ste se vratili u Split?
U Milni sam išao tri razreda osnovne, koju sam onda završio u Splitu, da bih potom pohađao Klasičnu gimaziju. Nisam bio đak po ukusu mojih roditelja jer sam bio pravi splitski mulac koji je nogomet i teatar volio više od škole. Iz ljubavi prema kazalištu sam redovito tamo i statirao, a nogomet sam igrao koliko mi je talent dopuštao. Čak bio sam upisan u Hajduk do 16. godine. Dalje karijera nije išla jer mojih 173 centimetra visine bili su nedostatni da budem vrhunski golman. Imao sam čast da me trenira legendarni, barba Luka Kaliterna. A da budem Beara nedostajalo mi je i visine i talenta. Tad sam se ostavio baluna. Ali nogomet je i dalje moja velika ljubav, i nogomet je gotovo jedino što danas gledam na televiziji.
Zašto niste bili učenik po mjeri roditelja?
Pa zapravo nikad niste učenik po mjeri roditelja. Evo, kad pomislim na našeg sina Franu, svi roditelji žele da im dijete bude ukalupljeno u neke okvire, da bude normalno, da dobro uči. A ja, ja pola godine nisam uopće išao u školu. Jednom je moj profesr sreo oca i rekao mu kako mu je žao što sam tako dugo bolestan. Moj otac se šokirao, pa kako bolestan, Matko je zdrav kao dren. Tako mi je otac doznao. Ja sam, umjesto u školu, išao na Marjan s društvom, igrali smo balun, a tu su bile i prve ljubavi. Išlo se 'u pic'. Rezultat toga je bio da nisam položio maturu, nego sam izlazio dva puta na ispit kako bih okončao srednju školu.
Koji predmet Vam je bio sporan?
Matematika, naravno, to mi je i na fakultetu bilo sporno. Ali na faluktetu sam išao na silne repeticije i puno učio. Tad sam bio student po mjeri roditelja. Mnoge je matematika slomila na tom fakultetu, ali mene nije. Studij sam završio u roku, jedino sam 'produljio' apsolventski život za šest mjeseci, čisto da malo uživam i još nešto naučim.
Zašto danas ne razgovaram s arhitektom nego s umjetnikom?
Pričate i s jednim i s drugim, meni je arhitektura umjetnost. O studiju arhitekture, prije nego što sam došao na studij, nisam puno znao. Tek kad sam došao na fakultet, otkrio sam tu artističku magičnost studija, neke sasvim druge dimenzije. Arhitektura čovjeku daje fantastičan osjećaj za prostor, a tu je i opća likovna kultura koja je nevjerojatno važna. Još kad imate profesore kao što su Nikola Dobrović i Bogdan Bogdanović... Dobio sam neko znanje koje na Akademiji možda ne bih dobio. Bio sam sretan što sam završio na arhitekturi iako sam, čekajući da tu godinu položim maturu, intenzivno crtao, s mišlju da idem na Akademiju. Imao sam podršku majke, ali ne i oca te starije sestre, koji su govorili da od toga nema kruha. Tako je odabir pao na arhitekturu u Beogradu, i to čistim sjecajem okolnosti.
Zašto stjecajem okolnosti?
Brat od moje majke živio je u Beogradu sa suprugom. Nisu imali djece. On je bio doktor prava i za tadašnje pojmove bili su dobrostojeći. Stanovali su u velikom stanu na Terazijama. Ja sam mislio da ću se tu 'ogrebati', da ću živjeti s njima, ali od toga nije bilo ništa. Na kraju sam završio u barakama Voždovca. To je bio čisti neorealizam. Formalno, studentski dom, a u stvarnosti trule barake. Trebali ste izaći kako biste se mogli okupati.
Kakav Vam je bio studentski život u Beogradu?
Intenzivan, jer sam zbog tog 'studentskog doma' cijeli dan provodio na fakultetu i u gradu. Na fakultetu je bilo nekoliko prostorija u kojima smo mogli učiti i crtati. U to vrijeme Beograd, glavni grad propale države, imao je gostovanja velikih umjetnika, slikara, glazbenika... Svugdje sam ulazio švercajući se. Odlazio sam na izložbe svjetskih umjetnika, slušao Louisa Armstronga, Dizzyja Gillespieja, Maria del Monaca, gledao Gerarda Filipea... U tadašnjoj državi to je bio jedini dodir sa Zapadom. Iskoristio sam najbolje od Beograda što mi je pružao. I tu ne smijemo zaboraviti kazalište s velikanima, kao što su Jozo Laurenčić, Mira i Bojan Stupica, Branko Pleša, Marija Crnobori... Kao studenti, odnosno apsolventi, mi smo tad putovali na kolektivnu putovnicu, išli smo na izlet u Pariz i Veneciju. Tako sam ja, s 25 godina, prvi put prešao granicu, možete zamisliti. Bio sam odličan student te sam mogao ostati i raditi tamo, ali sam osjećao da to nije moj dom. Svaka studentska pijanka je završavala sa 'svetosavskom' pjesmom, a mene bi tapšali po ramenu i govorili: 'Ti si naš Dalmatinac, ma kakav Hrvat!'. Ali ne govorim to sad s gorčinom, dapače, i taj studentski život rađao je prijateljstva i ljubavi, ali to nije bio moj svijet. Ostale su uspomene, a ja sam se vratio doma.
Kako ste doživjeli vaš prvi prelazak granica Jugoslavije, i to u Pariz i Veneciju?
Značilo mi je to puno, odmah sam počeo maštati kako ću jednog dana živjeti u Parizu. Tamo sam se vidio. Tamo su bili već moji kolege Vlado Veličković, Dado Đurić, Ljuba Popović... Smatrao sam da je Pariz centar svijeta. No nakon studija sam se vratio u Hrvatsku, gdje sam radio mali, ali značajni i zapaženi objekt na Braču. Taj uspjeh mi je otvorio vrata za radnu dozvolu za inozemstvo. Trebao sam je dobiti ili iz Pariza, Njemačke ili Alžira. Došla mi je prvo dozvola iz Njemačke. Nisam imao vremena čekati i otišao sam u Njemačku.
Nastavak na sljedećoj stranici...
