Kultura
430 prikaza

Umiru li u Studentskom centru u sanaciji kultura ili uhljebi?

Teatar ITD u Studentskom centru
Nina Đurđević/PIXSELL
Priča o povijesnom mjestu rođenja Novog vala i kulture uopće prije nabijanja stotina milijuna kuna dugova

U nekom paralelnom univerzumu bio bi to povod za ludo slavlje, ako ne i za žestoki party koji bi trajao danima i u kojem bi sudjelovali svi oni koji su živjeli za Studentski centar u Zagrebu, koji su u njemu postajali ono što su danas i koji su u njemu živjeli svoju mladost. Osnivačkim aktom od 1. lipnja 1957. godine u Savskoj 25 u Zagrebu udareni su temelji Studentskog centra.

SC će ubrzo postati središnjim, najfrekventnijim i najstudentskijim mjestom studentskih zbivanja na Sveučilištu, u gradu i u Hrvatskoj, koji će postati svetim prostorom brojnih generacija hrvatskih sveučilištaraca. A danas je sve drugačije, kako kaže pjesma. Prije nego što se prisjetimo zlatnih vremena SC-a, podsjetimo kakva su vremena danas.

Darko Rundek Darko Rundek Kultura "Nekad smo birali najmudrije, a danas..."

Danas je stanje takvo da, primjerice, predstavnici četiri sindikata koji djeluju u Studentskom centru i sanacijski upravitelj SC-a Mirko Bošnjak slave kad u nazočnosti ministra znanosti i obrazovanja potpišu kolektivni ugovor kako radnici ne bi išli u štrajk. Razlog za slavlje u prosincu bila je i najava tadašnjeg ministra Pave Barišića da će "pokušati završiti sanaciju SC-a". Nije da SC već nije imao iskustava sa sanacijom. Godine 2002. su u SC-u proveli sanaciju zbog nagomilanih 87,5 milijuna kuna duga.

Trajala je dvije godine, da bi 2004. SC napokon imao plus od 21 milijun kuna. A onda 2011. nepodmirene obaveze SC-a bile su čak 110 milijuna kuna. Krajem 2012. još gore - 63 milijuna prema dobavljačima, još 34 milijuna za preuzete cesije, pa 13 milijuna kuna zbog kamata, pa... Nije bilo druge nego da Vlada u siječnju 2013. pokrene još jednu sanaciju i ovlasti upravljanja prebaci sa Sveučilišta u Zagrebu na sanacijskog upravitelja.

Od 2014. gubici su se smanjili, prihodi su postali čak i nešto viši od rashoda, ali se počelo događati nešto drugo. Prije nekoliko dana gadno su se "počupali" voditelj Odjela kontrolinga u SC-u Ivan Čarapina i sindikalna povjerenica kulturnjaka SC-a Lada Čikara. Prvo je Nataša Rajković, dugogodišnja voditeljica sekcije Kultura promjene u SC-u i voditeljica Teatra &td, optužila Čarapinu da je u povodu nove premijere u Teatru &td, plesne predstave "Tri sestre", rekao kako smatra da "SC ne bi trebao raditi nove kazališne predstave, koje su čisti gubitak, dok ne iziđe iz postupka sanacije".

On je nju optužio da je vođenje kulture u njezinu mandatu bilo neprofesionalno, da je "potrošila 156 milijuna kuna stvorenih studentskim radom" i da je "stvorila 100 milijuna gubitaka". Lada Čikara ga je potom optužila za bezočne laži, pozvala se na financijska izvješća, a osim što mu je rekla da nema blagog pojma o svakoj pojedinoj stavci za koju je on tvrdio da u kulturi SC-a ne štima, rekla mu je i to da nije istina da prodaju samo 20-ak karata po predstavi.

Svađa je u veljači ove godine dovela čak dotle da je sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak u pismu Bertie Ambach, glavnoj koordinatorici projekata APAP, mreže kulturnih projekata EU-a, tužio neke osobe iz SC-a za pronevjere, čak i za pranje novca. No Ambach mu je odgovorila da je do sada s kulturnjacima uvijek odlično radila i da ne zna o čemu je riječ. Poznati kazališni redatelj Miran Kurspahić i takozvani "branitelji kulture" u lipnju su organizirali i prosvjed i performans u dvorištu SC-a, optužujući sanacijsku upravu i Bošnjaka za "ukidanje kulture kao djelatnosti SC-a".

Braco Dimitrijević | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Tko god naposljetku bio u pravu, u kojem god dijelu, činjenica je da je Studentski centar u godini 60. obljetnice osnutka katastrofalno mjesto u odnosu na ono što je bio nekoć.

Nema tome davno, prvi direktor SC-a Vlatko Škarica rekao je za Kulturnu TV da je SC od početaka bio kreator kulturnih aktivnosti, generator promjena i centar zbivanja u gradu. Rekao je da je SC bio središte studentske aktivnosti, a osjećaj studenata pri odlasku u SC bio je "kao da idu doma".

Ljudi koji su tad vodili kulturu u toj instituciji, a bogami bila su to desetljeća kad je SC bio hram kulture i zabave, program su tad vodili, rekao je, po načelu "dajmo ono što studente formira kao ljude, kao karaktere, kao ljubitelje umjetnosti, jer oni najbolje znaju što im treba". SC je tad bio bogat, vodio se očito dobro, bio je nekoliko dimenzija iznad servisa za brigu o standardu studenata. Bio je čak od pomoći tijekom velike poplave Zagreba 1964., a povijest ga pamti i iz studentskih prosvjeda 1968. godine.

Takav Studentski centar pamti, među mnogima, i Pero Kvesić, kultni književnik koji nikad, pa tako ni danas, nije imao razloga retuširati svoju biografiju. "Mi smo se hranili u menzi, ali Studentski centar nam je prvenstveno bio disko klub i mjesto za koncerte. Još krajem 60-ih godina u njemu su svirali Roboti i takve grupe. Svako malo je na katu bio disko klub za otići provesti se, znate već kako je kad si mlad čovjek. Druga stvar koja je bila jako značajna bilo je tamošnje kino.

To je bilo u tom trenutku jedno od najboljih kina u Zagrebu. Zatim, u svakom slučaju, Teatar ITD i nekoliko njegovih manifestacija tipa IFSK. To je bila skraćenica za Internacionalni festival studentskih kazališta. Bila je to jedna od stvari na koju sam godinama odlazio", nizao nam je umirovljeni novinar, pisac, prosvjetitelj, čovjek bez kojega mnogo od onoga što vrijedi u ovoj zemlji danas ne bi bilo.

Kvesić posebno ističe važnost Galerija Studentskog centra, mjesto na kojem su u 70-ima izlagali Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Dalibor Martini, Jagoda Kaloper..., svi velikani konceptualne umjetnosti.

Azra i Branimir Štulić Ikona Kultura Štulić na odlasku: 'Gadite mi se svi!'

"Ako im to i nisu bile prve izložbe, prva izlaganja, onda su im to svakako redom bile jedne od značajnijih izložbi u početku. Drugim riječima, bilo je to vrlo značajno mjesto za lansiranje likovnih umjetnika. Onda, tamo su i fotografi imali izložbe koje su se također graničile s konceptualnom umjetnosti. Recimo, Željko Stojanović je imao jednu sjajnu izložbu koja se sastojala u tome da su se ljudi okupili, a na početku unutra nije bilo baš ničega.

Osim što je on u uglu postavio reflektore, kamere, takvu opremu, kako bi slikao publiku, točnije portrete. Onda ih je preko noći razvijao, da bi ih sljedeće večeri postavljao na zid. De facto je izložba rasla kroz svoje trajanje i gotova, potpuna, bila je na sam dan zatvaranja. A u drugom uglu je bio razglas koji je grmio dobru muziku", prisjećao se dalje Kvesić.

Radno vrijeme SC-a tad je bilo do 20 sati. Samo što to nije bio i kraj dana. Tad bi zatvorili vrata i tko je bio unutra, bio je. Slijedio bi tulum do zore.

"To je bilo nezaboravno. Puštali su muziku tog vremena, Rolling Stonese, The Beatlese, Jimija Hendrixa... A osim toga, u Studentskom centru su se održavali i neki vrlo značajni skupovi. Tamo je bio protestni skup 1968., isto kao i štrajk 1971., koji je proglašen u Velikoj dvorani kina. Godina 1968. u Zagrebu se dogodila doslovno u Studentskom centru. Bio je to ključan događaj pobune studenata u Zagrebu, SC je bio ono mjesto na kojem su govorili praksisovci i takvi likovi. Slično je bilo i 1971., godinom koja je označila kraj studentskog pokreta hrvatskih sveučilištaraca. To proglašenje štrajka im je bila posljednja akcija", nabrajao je dalje.

Studentski centar je, osim toga, bio i mjesto osnutka Komorne pozornice, koja će vremenom postati Teatar ITD. Danas na toj pozornici najviše borave članovi Studentskog eksperimentalnog kazališta. Ravnatelj najplodnijeg razdoblja Teatra od 1966. do 1977. bio je Vjeran Zuppa - dramaturg, književni kritičar, pjesnik i pisac, profesor na Akademiji dramske umjetnosti.

U nekim sretnijim vremenima voditelj Programa kulture Studentskog centra bio je Mladen Martić, čovjek prema kojem početak 21. stoljeća nije bio nešto posebno divan. OK, njegov nezakoniti otkaz Studentski centar je stajao dva milijuna kuna, ali je Martić za Feral objašnjavao i to da je otkaz dobio "zbog predugačkog jezika".

Peter Lovšin (Pankrti) | Author: Anto Magzan/PIXSELL Anto Magzan/PIXSELL

Uz to je konstatirao: "Te 2003. godine završila je sanacija u koju smo ušli zbog duga od 85 milijuna kuna. Gospodinu Vidoviću je trebalo samo sedam godina da nas ponovno dovede na rub propasti, ovaj put s dugom od oko 110 milijuna kuna". Što se brojki tiče, ako ništa drugo, tu je Martić potpuno u pravu.

No s Kvesićem smo pričali ipak samo o zlatnim vremenima. "U ITD-u je glumila gomila mladih glumaca. Što se mene tiče, dalje se to razvijalo tako što sam ja bio sve stariji i stariji te sve rjeđe dolazio na tako mladenačka mjesta. Tako da mi se zadnjih 20 godina malo izgubilo iz vida što se tamo sve događalo i što se događa. To je bilo značajno mjesto okupljanja, kulture i zabave. Pretpostavljam da su tamo u nekom trenu nastupali svi od novovalnih bendova. Održavale su se gitarijade gdje su novi bendovi imali mogućnost prezentacije u toj velikoj dvorani kina."

A o kakvim je bendovima bila riječ... Istina, punk je "za železnom zavesom" prve udahe doživio u rujnu 1977. na onom zloglasnom nastupu Pankrta u Gimnaziji Moste u ljubljanskom predgrađu Kodeljevo, nakon kojega su bili uvjereni da im je to jedina svirka u životu. Međutim, nastup u prosincu iste godine u Studentskom centru bio je trenutak koji se danas uzima kao početak Novog vala u Jugoslaviji. Tako barem danas čvrsto tvrdi Brano Kostelnik, a ako o toj temi on tako kaže, onda...

Sam Peter Lovšin govorio je da je Zagreb bio u tom smislu najjači grad u zemlji, grad koji je zaslužio da Pankrti u njemu snime svoju posljednju ploču. "U Zagrebu je tad nastala hrpa jakih bendova – prvo Azra, pa Prljavo kazalište, dok su u Sloveniji bili jaki samo Pankrti. Laibach je recimo uvijek bio više svjetski bend nego slovenski", govorio je Lovšin uoči nedavnog, kako je precizno izračunao, otprilike tridesetog po redu koncerta u Zagrebu u karijeri, ovaj put na krovu MSU-a.

Ničega od toga ne bi bilo bez onakvog Studentskog centra. Ili barem puno teže. U Galeriji Studentskog centra naprosto nema važnijeg likovnog umjetnika koji tamo nije izlagao. Savska ulica 25 bila je i inkubator Radija 101, u dvoranu MM-a dolazili su velikani eksperimentalnog filma.

U knjizi Feđe Vukića "Savska 25 – arheologija modernosti u prostoru Studentskog centra" iz 2014. Kostelnik se prisjetio definicije "duhanskog puta" iz tog vremena sastavljenog od kafića Zvečka – Kavkaz – Blato. I još je rekao da je to "bilo čista šminka", a da je prava kultura cvala baš u Savskoj 25.

Koncert Azre na Šalati Politika i novi val Life Rundek i Štulić, ilegalni stanari u studentskom domu krivi su za sve

Što se sve u kulturi rađalo tih godina i koliko je to bilo važno i onda i danas dovoljno govori što su o utjecaju Stdentskog centra na hrvatsku i regionalnu scenu u Vukićevoj knjizi pisali i Ognjen Čaldarović, Benjamin Perasović, Darja Radović Mahečić, Katarina Peović Vuković, Ana Lederer, Darko Glavan, Nikša Gligo, Hrvoje Turković, Branko Kostelnik, Maroje Mrduljaš, Inoslav Bešker, Vladimir Mattioni i, a tko drugi, Mladen Martić.

Svjedoci vremena kao suštinsku razliku onoga i ovoga danas navode da su tad studenti bili ti koji su bili "vlasnici Studentskog centra", dok danas oni ne odlučuju i ne stvaraju, danas su samo konzumenti. Bilo je to, doduše, takvo vrijeme da je Centar za kulturnu djelatnost, kako danas opisuju, bio moćna tvrtka, iako je bila u vlasništvu Saveza socijalističke omladine Hrvatske. CeKaDe je jedno vrijeme bio vlasnik student servisa i pripadala mu je provizija od 15 posto.

Pritom nije bilo šanse da se dogodi situacija poput one današnjih studenata koji rade da moraju sastavljati crne liste tvrtki, poduzetnika i drugih muljatora i lovaca u mutnom koji – studentima ne isplaćuju zarađeno. Provizije student servisa tad su čak bile takve da su se s njima skupila sredstva za uređenje Lapidarija, Kulušića i mnogih drugih omladinskih klubova u Zagrebu.

Glavni grad Hrvatske tad je bio košnica kulturnog života: od glazbe, izdavaštva, omladinske kulture u tako širokom smislu riječi da je to sezalo do novovalnih koncerata, a konačno i kazališta. Jasno da je bila riječ o ideološkoj aritmetici socijalizma, kao plodu prosvjetiteljstva, čiji su komunisti voljeli zbrajati otvorene škole, fakultete, sveučilišta, diplome, magisterije, doktorate, posebno siromašnima.

Ali unatoč povodu takve prirode, da bi se netko mogao politički hvalisati, rezultat detaljno razrađene kulturne strategije bio je tako golem da se unatoč desetljećima nečeg sasvim drugog osjeća i danas. CeKaDe si je mogao priuštiti i Radu Šerbedžiju te Ljubišu Ristića, a Studentski centar je rađao jedan sasvim novi svijet. I zapravo ništa ovo društvo ne priječi da nešto takvo pokrene i danas.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.