Kultura
107 prikaza

Ukidanje Kiklopa uvod je u posljednji čin kolapsa nakladništva

Dodjela knjižnevne nagrade Kiklop
Dusko Marusic (PIXSELL)
Književnost u Hrvatskoj danas održavaju nakladnici čije je poslovanje bliže mađioničarskom nego tržišnom

Imajući nagradu Kiklop u kategoriji publicistička knjiga godine, Igor Mandić je rekao da je, zapravo, riječ o priznanju, a ne o nagradi, jer njih, nagrade, osim plakete, potvrde, diplome, tako več nečega na debelom i sjajnom papiru, te skulpture, čini i stanoviti novčani iznos. 

Bilo je to 2006. godine, Kiklop je dodjeljivan tek treći put, a već je smatran, ako ništa, najdemokratskijom književnom nagradom u Hrvatskoj: pobjednike je, naime, birala takozvana struka - urednici, nakladnici, članovi književnih udruženja... Svi oni koji ove, 2015., neće trošiti vrijeme na glasanje, jer Kiklopa više nema. 

Osim ako ne mislimo isključivo na roman pokojnog Ranka Marinkovića.

Interliber | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

Mandić, naravno, nije odbio priznanje nezadovoljan što se iz Pule u Zagreb vraća tek s kiparskim radom teškim nekoliko kilograma i pisanim dokazom uspjeha autobiografskih, dnevničkih zapisa naslovljenih sa “Sebi pod kožu”, nego je upozorio na ono o čemu će se, kao i obično sa zakašnjenjem, početi govoriti kasnije - o položaju pisaca u Hrvatskoj i vrednovanju njihova rada na koji se najčešće gleda kao na hobi, na nešto poput pravljenja Eiffelovih tornjeva od šibica ili skupljanja značaka, samo s trajnijom vrijednošću i, ipak, većom društvenom koristi.

Dvije godine nakon Mandićeva performansa, Kiklopa je u kategoriji hit godine dobila po zanimanju poznata Nives Celzijus.

Pola desetljeća kasnije joj je i uručen za, recimo tako, formalno knjigu “Gola istina” - i to nakon sudskog spora uz koji je tvrdnja da tržišni rezultat može biti potvrda svega osim književne vrijednosti nekoga teksta postala aksiom.

Nakon te epizode iz 2008. i pratećih posljedica bilo je jasno - ma bilo je i prije, samo je ignorirano - da je famozno natjecanje na tom i takozvanom otvorenom tržištu zapravo sprint ka općoj propasti u kojoj se knjige ne vrednuju onim što u njima piše, nego brojem onih koji su ih kupili iz, najčešće, i njima samima nejasnih razloga, među kojima nema niti intelektualne potrebe niti ovisnosti o užitku čitanja.

"Kad smo 2004. osnovali i osmislili knjišku nagradu koju će u više kategorija dodjeljivati struka, nismo mogli ni sanjati u što će se ona razviti i što će tijekom sljedećih deset godina značiti piscima, prevoditeljima, urednicima, nakladnicima, ilustratorima i svima onima kojih se knjige i književnost tiču jer su, naprosto, čitatelji. Tako je bilo i u svih sedam godina ekonomske krize, koja se u nakladništvu više osjetila nego i u jednom drugom segmentu hrvatske kulture. Ali nakon što je godišnja knjiška produkcija desetkovana i nakon što su mnogi nekad veliki i slavni izdavači gotovo prestali izdavati knjige ili su se, kako bi opstali, preorijentirali na prijevode lake bestseller literature, Kiklopa nije moguće dodijeliti, a da se ne naruši izvorni smisao nagrade", priopćili su nedavno iz Udruge Sa(n)jam knjige u Istri.

Storija o prestanku dodjeljivanja Kiklopa, uvodu u posljednji čin kolapsa nakladništva u nas, slična je djeci namijenjenoj priči, a ostalima poučnoj, o dječaku i vuku. 

Dječak je, je li, seljane lažno uzbunjivao da dolazi vuk koji će im pojesti ovce, a kad je konačno vuk došao, na pozive u pomoć više nitko nije reagirao.

Sustav u kojem su autori bili među posljednjima u hranidbenom lancu, a pravila velikih tržišta primjenjivana u zemlji s manje stanovnika od Münchena je očito kolabirao.

Interliber | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Nekadašnja izdavačka djelatnost, na kojoj se Hrvatskoj zavidjelo barem u najbližem susjedstvu, nije službeno mrtva jer nema nikoga da izda smrtni list. To što se još i pišu i nekako objavljuju (i) dobre, vrijedne i važne knjige, već se godinama, sedam najmanje po pulskoj računici, događa unatoč bilo kakvom sustavu.

Veliki nakladnici su ili propali ili su na najboljem putu u propast, manji, ako još postoje, dalekom budućnošću smatraju sljedeću godinu, mladi pisci mogu debitirati samo ako dobiju državnu potporu ili sami nađu sponzore, knjige etabliranih autora prodaju se u tiraži koja se nekad smatrala prihvatljivim brojem neprodanih primjeraka u prvom ciklusu distribucije, dok se nova, publicistička djela uglavnom mogu razvrstati u dvije grupe: globalno, gotovo dnevno aktualne te radove na one teme koje u Hrvatskoj - valjda posljednjoj državi u kojoj će se Drugi svjetski rat, ako bude sreće, završiti do Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru - još izazivaju sukobe u kojima nema poginulih samo zato što su verbalni plotuni, ipak, manje smrtonosni od artiljerijskih plotuna.

Hrvatsku i književnost u Hrvatskoj danas održavaju nakladnici čije je poslovanje bliže mađioničarskom nego tržišnom i na nju, točnije na njih, podsjećaju festivali koji, koliko god kvalitetni bili, više supstituiraju postojanje knjiške djelatnosti, nego što prikazuju presjek produkcije te omogućuju povezivanje domaćih i inozemnih autora, što međusobno, što s publikom, te njihovo predstavljanje čitateljima u neposrednom kontaktu.

Da su neke godine bile zlatne, shvati se uglavnom tek kad prođu. Na tu činjenicu i na kraj kratkog doba u kojem nije bilo sjajno, ali se iz današnje perspektive čini kako je bilo bolje od idealnog, dva puta je indirektno upozoreno iz Istre, iz Pule, s, nazovimo ga i tako, najautorskijeg i najmanje veleprodajnog sajma u ovom dijelu svijeta. 

I kako glasi naslov filma Antonia Nuića, sve džaba. Tko misli da će posljednje, a prvo direktno priznanje zajedničkog kraha značiti nešto više od najave konačnog završetka kronike najavljene smrti, morao bi otići po uputnicu, pa pred liječnički konzilij.

  • vjaceslav 09:59 24.Svibanj 2018.

    "gutenbergova galaktika" je relikt prošlih stoljeća, a nagrada "kiklop" je lokalni pokušaj vraćanja sjaja ugaslim zvijezdama, što je, pokazalo se, poduhvat unaprijed osuđen na propast.