Kultura
988 prikaza

U životu se nisam štedio, ali još sam tu

Massimo Savić
Robert Anić (PIXSELL)
Trideset godina Massimove karijere je poput rollercoastera: usponi i padovi, vožnja po rubu, adrenalin, uzbuđenje i – strah

Ako moraš imati tajne telefone i skrivati svoje postupke pred svojom obitelji, vodiš paralelni život...to nije dobro, nisi sretan. Shvatio sam da najbolje funkcioniram kad imam mi, kad je sve u redu, kad nema sranja i da kad radim znam da ću kad dođem kući naći topli dom, ljude koje volim i koji mene vole. Često me pitaju igram li kad igre na sreću. Ja sam svoj zgoditak dobio. Imam svoju Enicu, a to mi je najveća sreća, ispričao je Massimo svoj životni preokret u kojem sada uživa sa svojom obitelji...

A nije uvijek bilo tako. Trideset godina Massimove karijere je poput rollercoastera: usponi i padovi, vožnja po rubu, adrenalin, uzbuđenje i - strah. Trebalo je izdržati toliko dugo u tom vlaku koji je uz slavu i novac donosio i onu drugu, mračnu stranu, zbog koje neki od njegovih kolega nisu došli do cilja. Massimo je za Express otvoreno progovorio o teškim danima svoje karijere, u kojima nije bilo lako izvući živu glavu.

"U osamdesetim godinama mnogo se eksperimentiralo s narkoticima. Kada pogledam u retrospektivi, tadašnjem, komunističkom sustavu u Jugoslaviji kao da je odgovaralo da je mladost malo ‘zamučena’. Pogotovo intelektualci, jer drogiranje je bila stvar elite. Nisi do droge mogao doći na cesti, to su konzumirali sinovi i kćeri političara, ambasadora… Neki iz mog društva su to radili fatalistički. EKV na primjer. Krasno smo surađivali i imali smo sličnu glazbenu provenijenciju, slušali smo sličnu glazbu: King Crimson, Bowieja, Joy Division, Roxy Music... Vrlo mi je drago što sam s njima radio na albumu ‘Tattoo’, pogotovo na pjesmi ‘Oči boje meda’. Puno smo se družili i vidio sam ih kako dijele iglu i ne zanima ih kako se zaštititi. Već onda se znalo za AIDS, a oni nisu marili. Upozorio sam ih. Morate znati da je to fatalistički i za neki rokenrol bend možda štima, ali sam im morao skrenuti pažnju. Očito me nisu poslušali i eto rezultata. Nikog od njih više nema. Bubnjar iz Električnog orgazma Čavke i ja smo bili najveći zabavljači na tulumima ikad. Ni Sonje Savić više nema, a ja danas imam divnu obitelj. To što sam ja uspio svoj život vratiti na pravi kolosijek moja je velika pobjeda i uspjeh. Mslim da svi trebamo shvatiti koliko je jedinstven život koji smo dobili na dar. Nisam se previše štedio u životu, ali sam nekako uspio ostati tu takav kakav jesam", tvrdi Massimo.

To “novovalno” vrijeme nimalo mu ne nedostaje i u njegovoj priči ne osjeća se nimalo nostalgije prema tom razdoblju. Naprotiv, ne želi previše govoriti o tome...

"Čak me pomalo i iritira ta priča o ‘novom valu’. Živimo u sasvim drugom vremenu i ne treba raditi nikakvu pompu od toga", rekao je.

O danas opće vidljivoj pojavi gdje je glazba u drugom planu nakon “oblina” i što se velika pozornost daje zvijezdama bez pokrića, u džentlmenskoj maniri ne napada ni takve. Smatra da glazba mora živjeti od sadržaja, a ne od formi.

"Sami smo krivi, mi, starija generacija, što smo dopustili djeci da povjeruju u laž da je biti slavan jednako biti bogat. Raznorazni se nađu u situaciji da su strašno popularni, a nemaju ni za kavu. Ili se nađu na naslovnim stranicama brojnih novina, ali nemaju gaža, ne sviraju, nisu aktivni. Volim kad se ljudi bave glazbom, ali to je težak kruh. Ja sam tek posljednjih desetak godina situiran čovjek. Od trideset i nešto godina bavljanja glazbom, tek u zadnjoj trećini sam počeo razmišljati: kako ću, što ću, koje ću poteze napraviti, od čega ću živjeti", izjavio je.

Kad se nađe na glazbenim top-ljestvicama veseli se osjećaju dobre slušanosti, a pritom mu ne smeta tko je ispod ili ispred njega. Svaki žanr, prema njegovu mišljenju, ima svoje poklonike

"Smeta mi jedino što se mladi dovode u zabludu da ako su se našli na nekoj topljestvici misle da su strašno mnogo napravili. Tek kad odu na teren u Delnice, Karlovac, Rijeku, Šibenik, Makarsku, Hvar i vidiš da imaš feedback od publike. Zašto da Mišu Kovača zanima top-ljestvica? On napuni Poljud. Snaga svakog izvođača je na terenu", tvrdi.

Nekada se, prema njemu, stvarala mnogo kvalitetnija glazba.

"Bilo je to nevjerojatno doba, jedan dan čuješ hit Eurythmicsa, drugi dan od Duran Duran, Princea. To su bili ultrahitovi i znali smo da će oni ostati zauvijek, da su to najbolje pjesme ikad napravljene. Danas toga nema. Kad upalite bilo koju radiopostaju, barem 60 posto programa je iz ‘80-tih. Puštaju se nove pjesme, ali se moraju pustiti i Black, U2, Bowie", kaže Massimo.

Upravo su ga s Davidom Bowiejem zbog imidža i načina pjevanja nekada najviše uspoređivali. Sada za njega kažu da je hrvatski Bryan Ferry.

"Kad malo bolje razmislim i kad pogledam njihove kretnje, vidim da sam kombinacija obojice, što je normalno jer sam te ljude volio najviše na svijetu."

Nije mu žao što kćer Mirna nije u glazbenim vodama.

"Kad se sjetim tuluma koji smo radili za novu godinu kod obitelji Gruden, u golemoj dnevnoj sobi napravili smo stage s bubnjevima, razglasom.. Odem po piće i vraćam se, ali ne mogu više ući ondje od gužve. Ljudi su se dizali na prste i gledam što se događa, a moja Mirna je sa svojim frendom izvodila dvije pjesme Johna Mayera. Ne radi se samo o tome da je dobro pjevala nego je megnetizirala sve koji su bili tamo. Sa sjetom se toga prisjećam, a s druge strane još se svašta može dogoditi. Mirnu definitivno zanimaju mediji, što i studira, ali tko zna za što će se na kraju odlučiti", kaže.

Za našu scenu tvrdi da je najbolja na području regije.

"U nas je uvijek bilo kvalitetnih izvođača. Imamo Gibonnija, Olivera, Ninu Vadrić, Arsena, Gabi, Valjak, Prljavce, Hladno pivo, Majke, Psihomodo Pop, Elemental, Pavel..., a to je vrlo bogata i raznovrsna scena, ako malo bolje pogledate. Ponosan sam na to, mnogi moji kolege rade vrlo ozbiljno, i to se vidi u njihovu radu. Ono što je u pomanjkanju jest to da nema jakih karizmatika koji će to na bini nositi. Jedan je Johnny Štulić, ne može se on opet roditi. Među mladima je deficit ljudi koji svojom pojavom ‘pune’ binu, ono ljudi koji dođu i već ih je pozornica puna", tvrdi.

Bilo je trenutaka kad je mislio prestati se baviti glazbom.

"Na to sam pomišljao za vrijeme rata. Rat me doveo u jedno stanje slično katatonici i to me očito sve skupa strašno pogodilo. Mislio sam da se više nikad neću baviti s glazbom. Bio sam strašno tužan jer su u to vrijeme bile popularne domoljubne pjesme. Morao sam čekati neka bolja vremena. Tipičan sam izvođač mirnodopskog razdoblja, kad ljudi imaju vremena za ljepotu. Osim toga, to kako meni ide danas u ovoj socijalno teškoj situaciji, čudovišno je dobro. Jer za mene trebaš biti situiran. Ako ti je iskopčana struja, nemaš volje slušati Massima Savića niti bilo kojeg drugoga izvođača", rekao je.

U vrijeme kad je pomišljao na kraj karijere Zrinko Tutić je odigrao važnu ulogu. Poželio je nešto napraviti sa mnom i s Nikšom Bratošem.

"Od Zrinka sam jako mnogo naučio i danas se čujemo i on je jako dobar čovjek. Jedva čekam da se ponovo aktivira."

A kad se prisjeti početka karijere, Massimo će otkriti da zapravo nije želio biti pjevač. Gitara je bila njegov san.

"Kad sam došao u Zagreb, u srednju školu bio mi je san da postati gitarist u nekom velikom bendu. Danas barem dva sata na dan sviram gitaru. A producenti Nikša Bratoš i Pradrag Martinjak Pegi, koji su obojica odlični gitaristi, vole da im dam svoj tip zvukova jer zato sam zvao Davida Rhodesa gitarista Petera Gabriela, koji mi je prvi dan rekao: ‘Pa što si me zvao, pa ti vrhunski sviraš’. Davida sam upoznao u Beogradu. Fanovi Petera Gabriela čekali su njegov bend i svi u se skupili oko Davida Rhodesa. Jedan od fanova me prepoznao i poljubio mi ruku pa je David pitao: ‘Hej, tko je tu zvijezda?’ Odmah smo se skompali. Bio je 10 dana kod nas u Zadru, a dolazi i na koncert u Zagrebu za Valentinovo. Inače, često se družim s gitaristima i volim s njima raspravljati o novim gitarama i opremi", kaže Massimo.

U sretnom braku je više od dvadeset godina.Isprva nije znao da je Eni ona prava.

"Mislio sam da će to s njom biti još jedna veza u nizu, a ona je znala što želi od mene i zašto je sa mnom. Budući da nisam imao uzornu obitelj dok sam rastao, u njezinoj sam obitelji počeo učiti što je ljubav. Oni su me prihvatili kao svoga, ja sam njih jako zavolio i počeo sam to imitirati. Ako nešto glumiš to će brzo proći, a ja sam stvarno to što sam naučio od njih počeo osjećati. Mi i dandanas zagrljeni gledamo filmove, uživamo skupa u sitnicama... Ništa drugo mi ne treba u životu. Sretnik sam jer imam ženu, kćer, psa, bend, glazbu i krug onih s kojima se družim. Zapravo sam vrlo normalan čovjek."

Nedavno mu je izašao čak 19. album “1 dan ljubavi” i smatra da će nove pjesme nadmašiti prethodne hitove.

"Mnogi misle da je teško napraviti bolji album od ‘Dodirni me slučajno’, a ja mislim da je lako. To se postiže s novim, svježim zvukom, da ne slijediš stalno jedno te istu formulu glazbe koju radiš. Moraš se razvijati. Zato ja uvodim nove autore. Kad smo stavili teaser za novu pjesmu ‘Jedan dan’ prve reakcije su bile: ‘Opa, novi zvuk, pa to je nešt’ novo od Massima’. Tako treba raditi."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.