Kultura
3353 prikaza

'U Vukovaru su tražili progon samo srpskih zločina'

Ivana Šojat
Davor Javorović/ PIXSELL
Dragovoljka Domovinskog rata opominje da je zločin uvijek zločin, da se ne smije nekoga štititi samo zato što je "naš"

"Svijet je zapravo malen. Uvijek se nekako naposljetku vratimo na mjesto s kojeg smo potekli. Samo drukčiji. Svijet ostaje isti. Mijenja nas. Valjda kako bismo ga uvijek drukčije promatrali, pronalazili stvari kojima ćemo se čuditi. Kako ne bismo umrli od dosade."

Čitajući "Ezan", novu knjigu osječke književnice Ivane Šojat, dosada iz njezina kratkog uvoda svakako je posljednje što će bilo kome pasti na pamet: nakon četiri romana, dviju zbirki priča i dviju novela, pet knjiga poezije te jedne eseja, u kojima suvereno meandrira zakučastim stazama ljudske podsvijesti u proznim djelima stilske i tematske raznovrsnosti, Šojat je svojem bogatom opusu pridodala intrigantan povijesni roman o janjičarima.

Ivana Šojat Emet Kultura Kingove junake ubijaju stranci, a Šojatine obitelj

Istaknuta književnica i prevoditeljica, dobitnica niza prestižnih književnih nagrada, Šojat je majstorica literarnih putešestvija skrivenim prijelazima koji, u mraku zaborava, upisane u sadašnjost drhtavim prstima proživljene traume, skrivenima čuvaju tajne prošlosti. Dok u HNK Osijek upravo traju pripreme za premijeru predstave po njezinoj zbirci priča "Emet", zaprešićka Fraktura objavljuje joj novu knjigu "Ezan".

Ne želeći prošlost svesti na tek još jedan pokušaj literarizacije, ta je "književnica ljudske duše" u romanu čiji naslov u islamu poziva na molitvu uronila u jedno traumatično razdoblje povijesti dijela Hrvatske i Balkana obilježeno sukobom kultura i religija na razmeđi istoka i zapada, ispisujući knjigu koja se može čitati i kao intimni povijesni putopis i kao dirljiva saga o ljudskosti. Povijest kakvu bilježimo i pamtimo uvijek je kolektivna rabota, udruženi napor, kaže Šojat, pa kao takva predstavlja statistički zbir svih krajnosti i prosječnosti, osrednjosti i uznositosti.

Prečesto je urešena mitološkim, identifikacijskim, i prenošena kao činjenično stanje. "Tko sam? Bih li bio drukčiji da sam rođen na drugome mjestu, u drugo vrijeme, u drukčijim okolnostima? Što me čini ovakvim kakav jesam?", pitanja su kojima rezonira njezina nova knjiga, čiji poziv na molitvu iz naslova prije svega poziva na molitvu za spas ljudske duše.

Ivana Šojat | Author: Davor Javorović/ PIXSELL Davor Javorović/ PIXSELL

Ključna poruka 'Ezana' jest da su ljudi zapravo oduvijek i svugdje - isti, bez obzira na naciju, vjeru ili spol, da nije važno odakle dolazimo - važno je kamo dospijemo. 'Ezan' je pokušaj demitologizacije jednog dijela povijesti naših prostora i njezine ispravne kontekstualizacije. Zašto ste se uhvatili upravo te teme? Zemlja koju pregaziš i spališ i s koje sve istjeraš samo je pusta ledina, kaže jedan od nosivih likova u knjizi. Je li to istodobno upozorenje nama u Hrvatskoj danas da je potrebno graditi umjesto na slijepo se razmetati moći destrukcije?

Volim se hvatati povijesnih i socioloških 'crnih točaka', tabua koje preskačemo u nekakvu strahu od mogućih katastrofalnih posljedica, a koji bi zapravo ozdravljujuće mogli prekinuti neka ukleta, kružna povijesna kretanja. 'O tome se ne govori', uvriježena je replika na pitanja o nekim, doista nakaznim nejasnoćama kojima inzistiramo na crno-bijelom svijetu ograničenom na kolektivno: kolektivnu krivnju, herojstvo, poštenje, čudovišnost. Tomu pridonosi sustavna mitologizacija koju upražnjavaju svi nacionalni, ali i ideološki korpusi svjesni dojmljivosti te moćne alatke koja je dosad uglavnom rađala plodovima zla. A dekonstrukcija - ona je u nas u zamahu već više od četvrt stoljeća. Njezini rezultati su razvidni, no kao da nitko nema snage okončati je, kao da polugama moći upravljaju isključivo bezidejni kojima je jedini način djelovanja kritika prošlog, a ne vizija budućeg.

'Ezan' je povijesni roman u kojemu se služite fikcijom kako biste iznijeli neke teze koje kod nas nisu povijesno općeprihvaćene, poput toga da kršćanska djeca nisu silom odvođena u janjičare, demistificirate Sigetsku bitku. Koliko je vaša knjiga utemeljena u povijesnim izvorima - dokumentima, arhivima? Koliko ste na njoj radili i na koje ste se izvore oslanjali?

'Ezan' je roman na kojemu sam najdulje radila - više od tri godine. Trebalo je prethodno dobro se dokumentirati, i to na više razina: od one povijesne, stvarnosne, do duhovne, vjerske, religijske. Psihološki se ljudi možda nisu toliko promijenili, no promijenio se dijapazon njihovih strahova, poimanje božanskog, poimanje prirodnih pojava. Kršćanska Europa 16. stoljeća bojala se, primjerice, vode, prolazila je kroz krš, lom i krv reformacije i protureformacije. Koliko god bi mnogi voljeli da nije tako, ideja nacionalnog tad nije bila ni u povojima, nego su neke druge silnice vezivale skupine ljudi u više ili manje kompaktne cjeline. Novci su i tad kupovali ljude koji su za zlato bili spremni klati vlastitu braću po, recimo, vjeri. Imali smo, naime, martologe. Povijesni udžbenici nemaju prostora za nijanse, nego uz faktografiju prema 'potrebama' vremena i sustava u kojima nastaju lijepe epitete, proizvode heroje i čudovišta, stvaraju ikonografije. Cjelokupnoj slici uvelike pridonose i vlastima bliski umjetnici koji po potrebi proizvode slike s uplakanom djecom u sepetima, nepravedno proizvode literarne 'nabijače na kolce'. Osmanlije, naime, nisu nikad odvodili jedino muško dijete iz neke obitelji i točno se znalo koja kuća će kad dati jednog od svojih sinova. Već krajem 16. stoljeća bila je čast poslati dijete u janjičare te mu tako omogućiti visoku naobrazbu i uspon na društvenoj ljestvici. Dovoljno je spomenuti Mehmed pašu Sokolovića ili Rustem pašu Opukovića, velike vezire.

Život Luke/Ibrahima, glavnog junaka vaše knjige, možda u konačnici nije bio lagan, no njegov je početak gotovo bajkovit: odveden s njedara siromašne kršćanske majke u nekoj balkanskoj nedođiji biva isporučen ravno među svilu i kadifu kuće padišahove kćeri. Jeste li povremeno pristajali žrtvovati povijesnu vjerodostojnost u zamjenu za veću emotivnu snagu priče?

Povijest je (baš kao i sadašnjost) sazdana od pojedinaca koji ne slijede nužno u stopu stvarnost, uvriježena ponašanja. U 'Ezanu' tako imam i psa, Karalika, koji kod muslimana nikad ne bi mogao živjeti u kući. Isto tako imam janjičara (Idriza) koji uza se nosi mošti svetog Nikole, a to je u islamu sablažnjivo. Možemo to usporediti s današnjim kršćanima koji, protivno nauku Crkve, vjeruju u horoskop ili tarot. Uvijek ima iznimki. Da bi književno djelo bilo što stvarnije, ono mora sadržavati i te otklone od propisanog ili uvriježenog. A Luka, pa on je imao sreće da je dospio u kuću izuzetno obrazovane udovice otvorena uma i duha. Njegov prijatelj Berko, kao i Kemal, nisu imali toliko sreće. Uopće je upitno koliko možemo povijest kititi epitetom vjerodostojnosti. Dojam što ga ona ostavlja uvijek ovisi o tome na kojoj se poziciji nalazite u trenutku kad uraganski mete krajolik i ljude. Primjerice, Domovinski rat koji je nas kolektivno promijenio drugima je, dalekima, potpuno nepoznata činjenica, ništavnost u odnosu na njihove 'bitke'.

Ivana Šojat | Author: privatni album privatni album

Duhovnost vam je iznimno važna, s druge strane, kao snažna pokretačka emocija u 'Ezanu' ali i u drugim vašim knjigama izdvaja se strah, emocija koja ima veze isključivo s fizičkom opstojnošću. Strah nas može natjerati da se odreknemo svega što jesmo, kažete u tom romanu, ali nemoguće je odreći se sebe, od sebe ne možemo nikad. Ipak, vaš roman pokazuje da to 'ja' nema veze s nacijama i vjerama. Kako je moguće da mi do danas nismo naučili povijesne lekcije i ukrotili svoj strah od nepoznatog, od 'stranog'? Ima li to veze s neprestanim pokušajima prilagodbe službene historiografije aktualnim političkim narativima? Ima li nade za ljudski rod, kad i nakon najkrvavijeg stoljeća u povijesti ponovno vadimo oružje i dižemo barikade?

Utemeljenost nade, nažalost, slabo počiva na pojedincu, jer je ono što tektonski pokreće, ruši ili gradi svijest na kolektivnoj razini. Može je, doduše, smišljeno oblikovati 'moćan' pojedinac, no to je uvijek lutrija utemeljena na osobnim navadama. Ljudi nagonski vole kolektivnost - ona im nudi sigurnost skupine koja se homogenizirala nekim općim identitetom. U moderno doba nacionalnim i ideološkim, a nekoć vjerskim. Za nacionalnu i ideološku homogenizaciju nužni su simboli koje izvan konteksta čupamo iz povijesti koju, pak, uvijek prilagođavamo aktualnoj zbilji. I to je tragedija koja nas prati kao šugav pas. Tragediji koju ne uviđamo pridružuje se tako i moćna mitologizacija. Uvijek nove šaljemo u krv. Nove koji ne znaju da putujući u jurišu u smrt rijetko stižu do slave. Krv zaudara, u smrtnom hropcu nitko nema ni vremena ni snage za velike riječi, povijesne poruke.

Ponovo, kao i u hvaljenom 'Unterstadtu', u 'Ezanu' imamo likove snažnih žena. No za razliku od tog romana, ovaj put te žene nisu u potrazi za čvrstim uporištem u društvu - one su njegov dio, one su i same potporni stup. Iz perspektive vašeg rodnoga grada Osijeka, koji je česta tema vaših djela, jeste li zadovoljni pozicijom žena u hrvatskom društvu? Koja je to pozicija? Hoće li tu poziciju popraviti Istanbulska konvencija?

S legalističkog stajališta, žene su i u nas stekle sva mukom stjecana prava. To je glatka stvarnosna površina. Ono ispod nje još je bolno tradicionalistički. Sumnjičavo na uspješne žene i dalje gledamo kao na bića koja su morala prodati svoju tjelesnost kako bi postigle neke ciljeve. Uspješne žene uvijek se iznova moraju dokazivati da znaju i mogu biti brižne majke i supruge. Daleko su pod većom lupom javnosti. Razvedene, zlostavljane, silovane žene i dalje su nekako same krive za svoj usud. Ili 'nisu zadovoljile', ili su izazivale, ili su provocirale erosom. Namjerno sam u 'Ezan', poput nosivih stupova, postavila zato dvije mudre, plemenite i jake žene: Hatidžu i Safiju, koje Ibrahima uče mudrosti, ali i empatiji, mekoći, nježnosti, bez koje u konačnici nismo ljudi u čovječnom smislu tog pojma.

U svojim se djelima bavite tragedijama pojedinaca, kroz koje progovarate o tragedijama čitavih naroda. Koliko se Osijek promijenio od vremena vašeg djetinjstva? Osijek je nekad bio neupitno među četiri najvažnija hrvatska grada. Danas se čini da dijeli sudbinu cijele Slavonije koju obilježava osjećaj depresije i beznađa.

Osijek se promijenio gotovo neprimjetno onim 'famoznim' povratnim ratnim udarom. Do neprepoznavanja. Migracijski, onako kako to čine glad i ratovi. Struktura stanovništva se promijenila pa je Osijek ostao bez velikog dijela svojih 'građanskih' građana. Danas se ta promjena uočava u odnosu prema baštini, ali i kulturi općenito. Grad koji je nekoć pratio sve kulturne tijekove srednje Europe, koji se početkom 20. stoljeća dičio secesijom, osamdesetih godina Novim valom, gitarijadom, književnošću, slikarstvom, danas je postao 'prijestolnica turbofolka, kulena, brazde i tamburice'. I ljudi koji su nekoć plijenili srdačnošću i prisnošću kao da su posustali, klonuli duhom, pa više ne mare. Grad je prljaviji nego ikad, a navečer pust kao grad duhova.

Ivana Šojat | Author: Davor Javorović/ PIXSELL Davor Javorović/ PIXSELL

Vaša osobna biografija uključuje, uz književni, i politički angažman: u lipnju prošle godine kao kandidatkinja HDZ-a poraženi ste u drugom krugu izbora za gradonačelnika Osijeka. Imate li još političke ambicije? Da ste postali gradonačelnica, vjerojatno ne bi bilo 'Ezana'. Je li vam možda ipak drago što niste pobijedili?

Da je opći profil aktera u političkom životu drukčiji, vjerojatno bi i moje ambicije bile drukčije. No u politici, osobito na lokalnoj razini, čini se kako su preostali isključivo oni kojima je moć jedino 'hranjivo', oni koji vide samo čast ovjenčanu slavom, ali ne i odgovornost, trud, rad za opće dobro. Nekoć su se u politiku uključivali ljudi s velikim rezultatima iza sebe, ljudi koji su se prethodno ostvarili kao uspješni i uzorni. Danas imamo šuplje aktere kojima je osobni probitak na prvome mjestu, koji govornicu na gradskim vijećima i konferencijama za novinare koriste isključivo kako bi privukli medijsku pozornost. Pritom ne nude baš nikakav stav - samo negaciju postojećeg. Osobno smatram kako je izgradnja vlastitog imidža na dekonstrukciji tuđeg izrazito loša. I da, sretna sam što nisam pobijedila. Ne samo zbog vremena koje bih izgubila te zanemarila svoj primarni poziv, nego i zbog činjenice što sam nažalost tek naknadno uvidjela kakve bih sve ljude sa sobom povukla u upravu grada. Usud me je tako poštedio prljanja. U izbore sam ušla čistih namjera, idealistički. Zato sam se noću znala buditi u znoju svjesna činjenice kolika je odgovornost voditi grad, biti odgovoran za tolike sudbine. Mnogim mojim 'kolegama' je to bilo smiješno. Vlast je mnogima samo i isključivo slast lišena svake odgovornosti.

U nekom ste intervjuu rekli da ste odgojeni u obitelji u kojoj se nije gledalo tko je koje nacionalnosti. Kao članica HDZ-a, smatrate li da je danas, dva i pol desetljeća nakon što je Hrvatska ostvarila neovisnost, potrebno da vladajuća stranka, posebno takozvana 'desna struja' HDZ-a, nameće nacionalističku agendu? Je li to samo način da se skrene pozornost s nedostatka ideja za rješavanje stvarnih problema?

U nas je gotovo heraklitovski nacionalistička agenda vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Već po potrebi i trenutačnoj bezidejnosti. Zanimljiva je kontradikcija kako su baš oni koji mase najviše lože na nacionalni ponos najviše utržili na toj ruci na srcu tijekom intoniranja himne. Zanimljivo je i kako se sustavno ignorira temeljna definicijska i semiološka razlika između domoljublja i rodoljublja. Dom i rod ne mogu biti i nisu istovjetni. Pitam se tako zašto još nitko nije izašao s tezom da netko može istodobno biti recimo srpski rodoljub i hrvatski domoljub. Pitam se samo dokle će birači nasjedati i omogućavati pseudo-domoljubni šerifovski sustav na nižim razinama državne uprave...

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • dioklecijan 23:53 13.Studeni 2018.

    Vidi se i tu da je hos tada bio većinom u maskirnim uniformama , a ne samo u crnilu kako se sad prikazuje.